nacija.hr

Kritički osvrt na molitveno-komemorativni skup pred zagrebačkom prvostolnicom

Na kraju, slažem se s nadbiskupom Bozanićem, odnosno s papom Franjom, kako kršćani ne mogu biti antisemiti, jer bi time bili protiv zemaljskoga naroda našega Gospodina Isusa Krista. Židovski je narod u doba Drugoga svjetskoga rata podnio neizmjerne žrtve od bezbožnika, koji su ih zatirali upravo u želji da zatru i svaki trag Isusa Krista. A neprijatelja Božjih, bezbožnih pojedinaca i skupina, predvođenih okultistima, ima nažalost u svim narodima.

Tekst: Dr. Stjepan RAZUM

U pripremi Zagrebačke nadbiskupije i Židovskog informativno-obrazovnoga centra “Hatikva” održan je u četvrtak 24. siečnja izpred zagrebačke prvostolnice molitveno-komemorativni susret povodom Međunarodnoga dana sjećanja na žrtve holokausta. Dan sjećanja inače pada 27. siečnja, jer je toga dana 1945. oslobođen njemački logor Auschwitz. Osobno sam nazočio tom susretu, pa zamoljen da dadem izjavu o tom dogođaju, izražavam svoj osobni dojam.

Prije početka, uočio sam među ljudima, koji su se okupljali, Kristijana Lepešića, člana udruge “Hatikva”, a inače  suradnika Efraima Zuroffa i davnog osobnoga znanca. Pristupio sam mu i upitao ga o njegovoj ulozi u nedavnom Zuroffovom napadu na Družtvo za iztraživanje trostrukoga logora Jasenovac i posebno na akademika Josipa Pečarića i mene, kao sročitelje najnovije knjige o jasenovačkoj laži. Rekao mi je, da on ovaj puta nije Zuroffa izvješćivao, jer Zuroff ima i druge suradnike, odnosno dojavljivače. Inače, kako je rekao, pitao bi me o toj knjizi. Među nazočnima uočio sam skupinu mladih Izraelaca, što sam zaključio po hebrejskom govoru, kojim su razgovarali. Bili su mi vrlo simpatični i dragi, jer dolaze iz domovine moga Spasitelja Isusa Krista. Upitah jednoga zagrebačkoga Židova (na glavi je imao kipu – židovsku kapicu), tko su ti mladi ljudi. Rekao je, da su to studenti medicine u Zagrebu. Predivno, pomislih, svaka čast zagrebačkom Medicinskom fakultetu, koji privlači studente iz Izraela. Ti su ljudi već sada, a bit će i u budućnosti graditelji veza i mostova između Hrvatske i Izraela.

Razpored susreta bio je govorno-pjevani. Glavni je govornik bio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, koji je osim uvodnoga govora izrekao i molitvu, a govorom ili molitvom sudjelovali su još predstavnik Židovske vjerske zajednice Eshchar Gad, Julija Koš kao predstavnica glavnog rabina dr. Kotela Da-Dona i još jedan govornik. U pjevanom dielu nastupio je zbor bogoslova Nadbiskupskoga bogoslovnoga sjemeništa pod ravnanjem mo. Miroslava Martinjaka, te dvie solistkinje koje su vrlo dojmljivo pjevale bez pratnje svirala na hebrejskom jeziku. Predpostavljam da su i one Izraelke kao i navedeni studenti. Na početku je odpjevana hrvatska himna, a na kraju izraelska himna. Točke razporeda najavljivao je Kristijan Lepešić. Sve u svemu, jedan liepi dogođaj duhovnoga sadržaja.

U navedenom razgovoru Kristijan Lepešić mi je rekao, da je njegova udruga “Hatikva”, odnosno on osobno potaknuo ili radio na pripremi ovoga susreta. Ipak je u najavi i u izvješćima o susretu Zagrebačka nadbiskupija navedena na prvom mjestu kao priprematelj toga susreta. Stoga mi ostaje nejasno, tko je zapravo poticatelj i pokretač toga kod nas jedinstvenoga dogođaja. Od poznavanja te pojedinosti, bitno ovisi ocjena o tom dogođaju. Na zapadnom pročelju južnoga tornja prvostolnice razapeto je platno s prigodnim dvojezičnim nadpisom 50 ili 60 metara visoko, tako da prekriva veliki dio pročelja. Prema načinu postavljanja i prema riečima koje su izgovorene, izgleda da će to platno ostati na pročelju prvostolnice duže razdoblje. Bez obzira na dobronamjeran i komemorativan i sućutan razlog, vrlo je upitno razapinjanje toga platna. Nisam mjerodavan u tome, ali se pitam kao jedan u množtvu, je li prikladno da jedna crkva i to prvostolnica bude nosač bilo kakvoga platna, transparenta i nadpisa, i to ponajprije zbog bogoslovnoga ili bogoslužnoga, a onda povjestno-umjetničkoga, graditeljskoga, a na kraju i turističkoga razloga. Rieč je o dostojanstvu hrama Božjega, kojemu je svrha i uloga po posvećenju nedvosmisleno određena. Ako bi bilo tko pokušao opravdati razapinjanje toga platna na pročelju prvostolnice, eto opravdanja mnogim drugim udrugama, na primjer udruzi “Četrdeset dana za život”, koja promiče svetost čovjekova života, da svoje duboko kršćanske poruke izviesi na pročelju prvostolnice. Tko bi ih smio odbiti?! Mjesto susreta bilo je izpred prvostolnice, a ne u prvostolnici. Velika kršćanska bogoslužja se često događaju izpred crkve, jer u crkvi ne bi bilo dovoljno mjesta za sve sudionike. U ovom slučaju nije broj nazočnih ljudi bio razlog za održavanje susreta izvan bogoslužnoga prostora, nego nešto drugo, o čemu mogu samo naslućivati, ali nisam siguran, pa ne želim to ni napisati. Vjerojatno je u skladu s time izostao i naš kršćanski znak križa, s kojim mi kršćani započinjemo svako djelo, a osobito svaku  molitvu, a ovo jest prema najavi i prema dogođaju bio i  molitveni susret.

 

Nikome nije dopušteno dodavati zločine i činiti nepravdu

Nadbiskup Bozanić je na početku susreta održao dojmljiv govor, koji bih jednim dielom podpisao. No, za uho su mi zapele tri rečenice. Prva: Za Dan sjećanja na žrtve holokausta izabran je 27. siečnja, dan oslobođenja Auschwitza, simbola stradanja šest milijuna Židova, simbola svih nacističkih i fašističkih logora širom Europe, pri čemu mi trebamo dati posebnu pozornost onome, što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadržke iztičući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi. Druga: U odmaku od sedamdeset i četiri godine od završetka II. svjetskog rata spominjemo se i velikoga stradanja hrvatske židovske zajednice, a posebno zagrebačkih Židova, duboko utkanih u život i kulturu našega Grada, kojih je – kako govore podatci – od 11.000 preživjelo manje od 2000. Treća: Ne možemo izključiti iz ovoga spomena ni djecu i unučad počinitelja, čiji su životi obilježeni zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom.

Kao povjestničar, koji se jednim dielom svojih mogućnosti bavim iztraživanjem žrtava i jasenovačkom zbiljom i mitom, nikako ne mogu prihvatiti olako ponavljanje okruglih brojeva žrtava, koji nisu podkriepljeni. Polazim od činjenice i vlastitoga uvjerenja, da je svaka žrtva, osobito kad joj znademo ime i prezime, vriedna našega poštovanja. Nije težkoća biti velikodušan u izricanju okruglih brojeva, ali ta velikodušnost, odnosno onaj višak iznad stvarnoga broja žrtava ide nekome na leđa, nekoga to obterećuje, nekoga se zbog toga proziva i stalno mu se nameće krivnja. Takvim ponavljanjem povrieđena je pravda, ne samo neka abstraktna, nego stvarnih ljudi i stvarnoga naroda. Pa kad bi nekome bilo i dokazano zločinstvo, dodavanjem drugih zločina, koje on nije počinio, činila bi mu se nepravda. A kome je to dopušteno činiti nepravdu, bilo kakvu?!?

Iz gornjega prvog navodka posebno me zasmetala rečenica: bez ikakve zadržke iztičući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi. Na koju se to “istinu o strahotama Jasenovca” misli, nije mi poznato. Je li je to ona “istina”, koju nam je nametnula komunističko-jugoslavenska i velikosrbska povjestnica? Je li je to “istina”, za koju je hrvatski velikosrbin Đuro Zatezalo 29. lipnja 2012. rekao: Mi smo svoju istinu proširili po svietu, i na englezkom jeziku, pa vi ne možete sada tu više ništa promieniti!? Mnogim je sudobnicima poznato, da je u zadnjih 20 godina hrvatska povjesnica obogaćena s dvadesetak knjiga, koje razobličuju tu poznatu “istinu o strahotama Jasenovaca”. Prisjetimo ih se: Josip Jurčević, Nastanak jasenovačkog mita. Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske (niz: Povijest, sv. 1., izd. Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1998., 202 str., drugo izdanje 2005.); Josip Pečarić, Srpski mit o Jasenovcu.Skrivanje istine o beogradskim konc-logorima (izd. Dom i sviet; Hrvatski informativni centar; Hrvatski institut za poviest, Zagreb, 1998., 216 str., drugo izdanje 2000.); Ljubica Štefan, Istinom i činjenicama za Hrvatsku (niz: Knjižnica HS, knj. VII., izd. Hrvatska kulturna zaklada, HKZ – Hrvatsko slovo, Zagreb, 1999., 286 str.); Josip Pečarić, Srpski mit o Jasenovcu. IIO Bulajićevoj ideologiji genocida hrvatskih autora (nakl. Element, Zagreb, 2000., 200 str.); Jure Krišto. Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (niz: Plava biblioteka, 206, izd. Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001.); Mladen Ivezić. Sabirni i radni logor Jasenovac. Svezak 1.: Jasenovac – brojke (naslov na prednjem ovitku: Jasenovac – brojke, samizdat, Zagreb, 2003., 217 str.); Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat, Ogoljela laž logora Jasenovac (niz: Otkrivena istina, naklada E. Čić, Zagreb, 2008., 128 str.); Ilija Barbarić, Nezavisna Država Hrvatska bilo je pravo ime, Split, 2010.); Tomislav Vuković, Drugačija povijest (o Srbu, Jasenovcu, Glini…), (izd. Glas Koncila, Zagreb, 2012., 412 str.); Mladen Ivezić, Titov Jasenovac (samizdat, Zagreb, 2014., 193 str.); Vladimir Horvat, Igor Vukić, Stipo Pilić i Blanka Matković, Jasenovački logori – istraživanja (izd. Družtvo za iztraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb, 2015., 268 str.); Mladen Ivezić, Ratni zločinac Tito (vlastita naklada, Zagreb, 2015., 255 str.); Tomislav Vuković, Kako je nastao mit (o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkome logoru), (niz: Hrvatska povjesnica, knj. 14., izd. GK, Zagreb, 2016., 160 str.); Josip Kljaković-Šantić, Jasenovac – enigma holokausta (izd. Tkanica, Zagreb, 2016., 184 str. i priloženi zbijenac); Igor Vukić, Radni logor Jasenovac (niz: Posebna izdanja, naklada Pavičić, P.I.P., Zagreb, 2018., 340 str.); Josip Pečarić i Stjepan Razum, Razotkrivena jasenovačka laž (nakl. Družtvo za iztraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb, 2018., 508 str.). Žao mi je što Tiskovni ured zagrebačkoga nadbiskupa svih proteklih godina nije ga izvješćivao o tim knjigama i mnogim novinskim člancima o jasenovačkoj zbilji i mitu … Jer da je to učinio, naš nadbiskup sigurno ne bi u ovakvim važnim prigodama rekao nešto što je protiv istine i protiv vlastitoga hrvatskoga naroda. Zločini su se u doba Drugoga svjetskoga rata događali na svim stranama, kao što to biva u svim ratovima, a komunističko-jugoslavenska i velikosrbska politika i povjestnica pripisala ih je uglavnom hrvatskom narodu. To protuslovi istini i prožetosti hrvatskoga naroda kršćanskim vrjednotama. Da je istinita obtužba o zločinstvu hrvatskoga naroda, morali bismo se pitati, kako je moguće da je godine 1941. hrvatski vojnik bio zločinac, a godine 1991. uzorni branitelj s krunicom oko vrata. Kada se ta promjena dogodila? Je li to komunistički bezbožni sustav tiekom 45 godina preodgojio hrvatskoga “zločinca” u hrvatskoga viteza? Znamo da nije! Naprotiv, i ono što je bilo dobro u njemu, to je taj bezbožni sustav nastojao razoriti. Mnoge su ratne događaje i pojavnosti hrvatski povjestničari već proučili i opisali, a mnoge stvarno učinjene zločine Drugoga svjetskoga rata na području Nezavisne Države Hrvatske tek trebaju opisati i pripisati stvarnim počiniteljima. Valjda će jednom i odgovorne osobe iz državnog i crkvenoga vrha početi uvažavati te znanstvene spoznaje.


Nametanjem izmišljenih zločina Hrvate se želi  učiniti bolesnima

Svemogući Bog Stvoritelj, Bog Abrahamov, Izakov i Izraelov (Jakobov), dao je čovjeku dva osobita dara, dar pamćenja ili sjećanja i dar zaborava. Oba su dara u našem životu jednako važna. Svi smo već osjetljivi na “kljucanje” po glavi od strane “antifašista”, kako ne smijemo zaboraviti zlo, koje su naši predci radili … To moramo stalno pamtiti … To nam mora biti svagdanja hrana … Nasuprot tome, znam da liepe stvari trebamo pamtiti, a loše zaboravljati. Jedino tako čovjek može živjeti u duhovnom zdravlju. Nametanjem pamćenja stvarnih i izmišljenih zločina, želi se dotičnu osobu i dotični narod učiniti bolestnim. To zasigurno nije Božja volja. Stoga mi je također čudno zazvučao i treći gornji navodak, kako djeca i unučad zločinaca moraju biti pročišćena istinom, t.j. spoznajom stvarnih ili nametnutih zločinačkih čina svojih predaka. Ne vraćamo li se tom rečenicom u godine prije 1990-ih, kad je u hrvatskom družtvu postojalo razdjeljenje (separacija) “lievih i naprednih”, t.j. komunističke avangarde, od “desnih, zaostalih i nazadnih”, t.j. potomaka hrvatskih domobrana, ustaša i obćenito hrvatskih rodoljuba. Ova rečenica predpostavlja, da su neki već pročišćeni istinom, a neki to tek trebaju biti. Kao da su te dvie skupine djece i mladih išli u dvie različite škole, pa su jedni učili istinu, a drugi laž. Naravno, da to nije tako bilo, već smo svi učili onu Zatezalinu “istinu”, koja je zapravo laž, pa onda svi, ne samo “djeca i unučad počinitelja” moramo biti pročišćeni istinom. Dakle, zalažem se za prosvjetljenje istinom, ali svih, a ne samo nekih. Stoga pozivam nadbiskupa, da svojim autoritetom potakne i podupre iztraživanje ratnoga logora Jasenovca, kako bi konačno cieli hrvatski narod spoznao istinu o tome mjestu i ratnom događanju u njemu. Isto tako pozivam stariju braću po vjeri, članove židovskoga naroda u Hrvatskoj, da nam pomognu doći do pročišćujuće istine, otvarajući, među inim, i svoje arhive za iztražitelje.

Na kraju, slažem se s nadbiskupom Bozanićem, odnosno s papom Franjom, kako kršćani ne mogu biti antisemiti, jer bi time bili protiv zemaljskoga naroda našega Gospodina Isusa Krista. Židovski je narod u doba Drugoga svjetskoga rata podnio neizmjerne žrtve od bezbožnika, koji su ih zatirali upravo u želji da zatru i svaki trag Isusa Krista. A neprijatelja Božjih, bezbožnih pojedinaca i skupina, predvođenih okultistima, ima nažalost u svim narodima.

Hrvatski tjednik, 31. 1. 2019.











Loading…

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci