nacija.hr

NANOVO ROĐEN: Klaićeva bolnica – 22. 07. 2007.

Nema čovjeka koji se ne susretne s odlaskom voljene osobe ili koji ne pomisli na svoj odlazak. No, nada koju daje uskrsnuće Isusa Krista i mir koji On daje nadilazi sve. Isus Krist, Nazarećanin, Sin Marijin, nije neka bajka kojom se tješe oni koji se boje smrti nego je najargumentiranija priča u povijesti čovječanstva. Tekst koji je pred vama je dio knjige Nanovo rođen, a pisan je točno na isti dan sedam godina poslije.

Tekst: Elvis Duspara

– Kakvo je stanje, kume? – zove telefonom kum Ivica dok su Ilija i Jasna u čekaonici.
– Ne znam, kume, nije dobro. – odgovorio je Ilija, a u glasu mu se osjećao strah.
Ivicu je Jasna zvala mobitelom dok su jurili prema Klaićevoj da bude upoznat što mu se događa s kumčetom. Tek je stigao u Dalmaciju na godišnji prije par dana.
– Ajde, molite se. Uvijek ima nade. – govori Ivica nekim čudnim pomalo tužnim glasom.
Dok su se molili Svetom Anti i Ivanu Pavlu Drugom u če­kaonici, Ilija je u jednom trenutku osjetio da je sve izgubljeno. Ohrabrio se proviriti u dvoranu u kojoj su Domagoja reanimirali 45 minuta. Učinilo mu se da vidi doktoricu kako miluje Domagoja po glavi i vratio se do Jasne.

Čim se vratio do Jasne, dolazi doktorica i kaže im:
– Žao mi je, nismo ga spasili.
– Kako to misli ona nismo ga spasili? Jel’ to ona hoće reći da Domagoja više nema? – Ilija još uvijek nije shvaćao što doktorica govori.
Jasna je u tom trenutku počela plakati svim srcem, dušom i tijelom. Vidjelo se na njoj da je uništena i slomljena u sekundi. Kao kada čaša padne na pod i razbije se u stotine komada. Nema je u trenutku.
Ilija kao da je izašao iz svog tijela i promatra negdje sa strane što se događa. Njegovog Domagoja, njegova ponosa, sina njegova jedinca, nema više?!
Još ne shvaćajući u potpunosti ono što je čuo, Ilija krenu tješiti Jasnu riječima:
– Blagoslovljena ti među ženama, imaš anđela… – sam se sebi čudio riječima koje govori.
Nakon nekih desetak minuta dolazi neka druga doktorica i kaže Iliji:
– Ako ste se sada smirili, trebala bih neke podatke…
– Kakve podatke? Kujo jedna!!! Marš smradu jedan, ti ćeš meni jesam se smirio? Neću se nikada smiriti! Upravo mi je dijete umrlo, a ti me pitaš jesam li se smirio??? – počeo je divljati Ilija pun nekog nepoznatog bijesa i gorčine.
Kako je Ilija počeo razbijati i udarati šakama po nekim metalnim vratima, tako ga je prijatelj Jozo koji je bio u čekaonici pokušavao smiriti.

Ilija bi se ponašao kao dva čovjeka. Na trenutak bi dotrčao do Jasne i dok bi je grlio govorio bi riječima punih ljubavi:
– Blagoslovljena ti među ženama, imaš anđela.
Odmah potom bi skočio i kao divlji nastavio lupati i urlati iz sveg glasa.
U tom trenutku dolazi zaštitar kojega su pozvali da smiri podivljalog Iliju jer je radio nered na odjelu za intenzivnu njegu. Kada je Ilija vidio da su doveli zaštitara još je više podivljao:
– Tebe su doveli? Majmune jedan. Da me smiriš? Ajd’ me smiri! Majmune!!! Konju jedan! Upravo mi dijete umrlo i tebe su doveli da me smiriš??? – urlao je Ilija dok je Jozo doslovno sa svojih 120 kilograma legao na Ilijinih 70, no uzalud.
Zaštitar je bio vidno zbunjen i nije znao što činiti. U njegovim očima se vidjelo razumijevanje i žalost zbog njihovog stanja.
Ilija bi potom opet otišao do Jasne i nju smirivao pa bi se opet okrenuto zaštitaru:
– Šta gledaš? Šta je? Ajde reci, ne riječ, nego reci slovo i nećeš jutra dočekati! Ajde molim te reci slovo! Ajd’ reci A. De molim te. – išao je Ilija prema zaštitaru i doslovno nosio Jozinih 120 kilograma na sebi.

Ilija je u takvom stanju stvarno bio naumio napraviti zlo. Kako je još kao devetogodišnjak započeo trenirati karate tako je bio iskusan u mnogim borbama. Znao je poteze koji su vrlo opasni po život, ali ih nikada nije u praksi primijenio. No, sada je bio potpuno pomračena uma i tog trenutka je u tom zaštitaru vidio ni krivom ni dužnom krivca što mu je dijete umrlo.
Iako nitko nije bio kriv, Iliji su svi bili krivi. Cijeli svijet mu je bio kriv i htio je da svi pate.
Zaštitar je s puno ljubavi i razumijevanja otrpio takvo Ilijino stanje i kada se Ilija malo primirio donosio im je kave i raz­govarao s njima. Uvijek će Ilija poslije spominjati tog zaštitara s velikom ljubavi i iako se nikada poslije nisu sreli, Ilija ga u srcu nosi zbog njegovog ljudskog ponašanja taj dan. Kada se smirio, Ilija je u tom zaštitaru prepoznao pravog čovjeka.
– Kakvo je stanje kume? – opet zove kum Ivica.
– Nema Domija kume. Nema ga više… – jedva kroz suze govori na telefon Ilija.
Tu noć Ivica Begović i njegova obitelj istoga trenutka prekidaju godišnji i kreću za Zagreb biti uz Iliju i Jasnu.

Zvone telefoni… vijest se proširila kao požar. Svi su u nevjerici. Nečija neslana šala? Neprestano svi zovu. Iliji se ne razgovara ni s kim. Želi samo da ga nema tog trenutka. Zašto je uopće živ?
– Zašto si mene Bože ostavio? Zašto si njega uzeo, a mene ostavio? – neutješan je Ilija.
– Nije po redu. On je trebao biti zadnji po redu… – jecaju Ilija i Jasna.
Kada su čuli da žele raditi obdukciju nad Domagojem, oboje se protive.
– Nemojte ga rezati, molim vas! – plakala je Jasna.
– Žao nam je, ali takva je procedura. – strpljivo je govorila doktorica
– Ono lijepo tijelo hoćete rezati? Nemojte, molim vas! – kamen bi proplakao dok bi slušao Jasnu kako zapomaže.
– Moramo gospođo. Takav je zakon. Dijete je umrlo u kući i moramo po zakonu.
– Ako morate, vi napravite što morate po zakonu. Samo neka se zna da smo mi protiv obdukcije. – odgovorili su kroz suze Ilija i Jasna.
Potom su ih odveli do Domagojevog tijela koje je bilo pokriveno plahtom, ali je njegovo lijepo lice bilo otkriveno.
– Oči moje lijepe. Usne moje lijepe. Živote moj… – plakala je Jasna dok je ljubila Domagoja.

Kako je to ipak odjel intenzivne njege već su im davali do znanja da moraju otići i da se ne smiju zadržavati.
– Ilija, jel’ ga možemo uzeti sa sobom. Molim te, Ilija, da ga vodimo doma. – zapomagala je Jasna.
– Ajoj, bi’, ali ne možemo. – kroz suze je govorio Ilija držeći Jasnu.
– Molim te, ajmo ga uzeti sa sobom. Ne možemo ga ostaviti sama. Kako će on sam ostati? Nisam ga nikada samoga ostavila. Molim te da ga ponesemo sa sobom doma. – ridala je neutješno Jasna.
Opet su ih upozorili da bi ipak morali napustiti odjel i Ilija i Jasna padaju na koljena i mole zadnji put Oče naš pored Domagojevog tijela.

Iz knjige Elvis Duspara: Nanovo rođen

 











Loading…

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci