nacija.hr

Strah Zmijskog okota od naše pjesme jednak 1989. i 2018.

Strah od naše pjesme bio im je neizdrživ. Oni nisu dio te pjesme. Oni nemaju gene kamene. Oni ne znaju za djeda i djedovinu. Oni su bili redatelji, voditelji, bijedne veličine pune našeg novca, žgadija koja nema snagu čuti našu pjesmu.

Tekst: Mate Knezović

Dan je 17. listopada 1989. godine. Prljavo kazalište osvojilo je već zapadne dijelove tadašnje Jugoslavije. Album se zvao Zaustavite zemlju. Bio je proročki. Zemlja se i vrijeme nisu zaustavili, nego su išli u krvavi pir. Jedna pjesma osvaja srca. Pjesma se zove Mojoj majci, a svi ju zovemo Ruža Hrvatska. Cijeli narod ju sluša. Pušta se posvuda. Ima škripe zubi na tu pjesmu, no ona ide, napreduje, ulazi u srca i budi nadu da je Hrvatska lijepa kao ruža, lijepa kao majka, da Hrvatska može živjeti slobodna. Pomislili smo da možemo slobodno pjevati, a bojali smo se da će tu pjesmu zabraniti, ta iz Beograda i iz Zagreba dolaze natpisi da je to ustaška, nacionalistička pjesma.

No Prljavci imaju koncert tog dana U Zagrebu, na Trgu Republike. Mladež je u pokretu. Svi hoće čuti Prljavce i osobiti tu pjesmu. Gužva je na Trgu strašna. Plešemo i radujemo se kao nikada do tada. Osjećamo da smo jedno, da dolazi neko novo vrijeme slobode, napretka, mira, razvoja… Dašak slobode je tu. Uživamo. Trajat će koncert još dugo. Odsvirano je nekoliko pjesama i očekujemo iduću, no odjednom nam kažu da je koncert završen. 250 000 ljudi je tu. Nikada Trg nije bio tako pun i radostan, a ono – nema više. Ha, skratili koncert. Pjesma je bila opasna. Te note, gitare, bubnjevi, klavijature i glas vokala biva zaustavljen. Nismo znali što se događa. Bilo nam je sumnjivo, no idemo svojim kućama.

Pjesme su prekinuli, no promjene i dolazak slobodne Hrvatske nisu mogli. Njihovo je vrijeme isticalo!

Dan je 16. srpnja 2018. godine. Hrvatska je osvojila svijet. Hrvatska se ušuljala u srca ljudi diljem svijeta. Nogomet su svi igrali na tom svjetskom prvenstvu, no Hrvati su najsrčaniji, najljepši nogomet igraju, ambijent je veličanstven. U svijetu pišu hvalospjeve o našem izborniku, poniznom i skromnom, ali odlučnim i s vizijom, čovjeku koji je išao težim putem. Čovjeku koji je išao s krunicom u ruci i džepu. Svijet se divi i jednom omalenom čovjeku, nogometašu, žrtvi velikosrpske agresije, Luka Modrić postaje najbolji i najomiljeniji nogoometaš tog prvenstva. Narod je oduševljen. Dolaze njihovi junaci. Narod ih dočekuje. Radost, pjesma, sloga , mir… Mladost puna života, starost puna nade. Ponos posvuda.

Zagreb se uzbibao. Obiteji s djecom se igraju po travnjacima. 550 000 ljudi čeka Vatrene. Na Trgu bana J. Jelačića je, kao i 1989., 250 000 ljudi.

Mi koji smo cijeli dan probdjeli na Trgu bana Josipa Jelačića (bivši Trg Republike) znali smo da smo izloženi zlostavljanju režisera i voditelja. Neumorno su nam ponavljali iste pjesme, a mi smo ih trpjeli i uživali u dotad neviđenom zajedništvu. Kako se dolazak približavao gužva je bila sve veća. Djeca i stariji su odlazili, a ostala je raspjevana i razdragana mladež. Iako imam 57 godina nije mi bilo teško stajati 10 sati, ta ne možeš sjesti jer nema mjesta. Sunce bije, kiša pada, no tu smo, čekamo naše junake.

Dođoše junaci. Kličemo im. Pjesma krenu. Odjedanput – prekid. Otpjevana je Lijepa li si u izvedbi Thompsona. Očekujemo još. Kažu nam – gotovo. A Luka je htio da se otpjevaju Geni kameni, a reprezentativci žele da se otpjeva Moj dida i ja, a svi hoćemo čuti Čavoglave i ono stići će vas naša ruka…

Strah od naše pjesme bio im je neizdrživ. Oni nisu dio te pjesme. Oni nemaju gene kamene. Oni ne znaju za djeda i djedovinu. Oni su bili redatelji, voditelji, bijedne veličine pune našeg novca, žgadija koja nema snagu čuti našu pjesmu. Oni su vidjeli jednog umjetnika, Hrvata, glazbenika, pjesnika domu i Domovini, djedu i majci, Zagorju i Jadranu, Herceg-Bosni i Istri…. Oni ne znaju kako je to kada ti djeda zakolju. Oni ne znaju kako je to kada ti kuću sruše. Oni ne znaju kako je to biti marginalac. Oni ne znaju kako je to biti tamo gdje je tvoj narod. Oni ne znaju kako je mutna Mura i kako je ponosna Bosna. Oni ne znaju kako je biti bećar u selu. Oni ne znaju….

Ali oni imaju prekidač za isključenje razglasa. Oni su vlast. Oni su bili u najboljim školama obmane. Oni su Nitko. Oni su Praznina. Oni su Smrtoljupci. Oni su Zmijski okot.

Oni su isključili razglas 1989. i 2018.. Okupljeni i radosni narod te pjesma je za njih tihi državni udar. Jer, eto, bio bi državni udar da oni nisu isključili razglas.

Oni su odlazeća oligarhija puna himbe, mržnje i svake vrste zla.

Oni misle da će zaustaviti našu pjesmu i promjene o kojima pjesma pjeva. Nisu to mogli zaustaviti ni 1989., ni sada neće.

Odlazite odnarođeni Zmijski okote ili će te biti prisiljeni otići. Pogazili ste naš ponos, našu pjesmu, našu radost, našu vjeru da će te se bar malo promijeniti.











Loading…

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci