nacija.hr

Ne kunite se nikako!

Da bi netko mogao nešto staviti kao jamstvo svoje prisege, a samim time biti spreman to izgubiti, tada bi morao biti i vlasnik toga čime jamči.

Tekst: Elvis Duspara

Kod pojma zakletva važno je odrediti postoji li razlika između prisege i zakletve. Iako se u našem narodu koriste oba izraza riječ prisega je uobičajena u hrvatskom jeziku, dok je riječ zakletva uobičajena u srpskom jeziku. Naravno, oba izraza su u upotrebi u govornom jeziku pa ljudi često misle da postoji razlika.

Što bi to bila prisega ili zakletva?

Trebalo bi jasno odrediti što je to prisega? Prisega je obećanje uz nekakvo jamstvo. Znači, onaj koji daje obećanje ili nešto tvrdi jamči nečim da je to što govori istina. Ukoliko prekrši obećanje ili slaže tada na njega pada teret da izgubi ono što je stavio kao jamstvo svoje riječi. Primjećujete li ovdje duhovnu dimenziju davanja zakletve ili prisege? S obzirom da se ljudi kunu ili prisežu na svašta tada bi oni kršenjem zakletve ili prisege navukli na sebe prokletstvo kršenja zakletve ili prisege.

Također je nekako postalo uobičajeno u govornom jeziku upotrebljavati riječ prisega kada se spominje nekakvo obećanje. No, mislim kako bi se trebali čuvati toga jer prisega uvijek u sebi uključuje neko jamstvo. Tako neki svećenici, na žalost, ne razlikuju pojmove prisega i zakletva. Kada ih se pita da objasne koja je razlika, to nisu u stanju objasniti. Isto tako neki svećenici kažu da su prisegnuli kada su postali svećenici. No, zapravo su oni obećali. Isto kada neki kažu da su prisegnuli prilikom vjenčanja, to u stvarnosti znači da su dali privolu da postanu jedno tijelo sa svojim bračnim drugom. Isto kada krstimo dijete, ne dajemo prisegu, nego obećajemo da ćemo dijete odgajati u kršćanskom duhu. Kumovi prilikom krštenja potvrđuju da su pripravni pomagati roditelje djeteta koje se krsti. Ne znam koliko me pratite, ali ja nisam nigdje našao pojam da netko priseže u Katoličkoj Crkvi.

Ukoliko bi netko rekao da priseže to i to, takva prisega ne bi bila jezično valjana jer prisega uvijek u sebi uključuje i jamstvo.

Ako pogledamo hladne glave i razmislimo što to ljudi rade prilikom prisege onda vidimo da ljudi stavljaju nešto kao ulog što su spremni izgubiti ako prekrše prisegu. Da bi netko mogao nešto staviti kao jamstvo svoje prisege i samim time da bude spreman to izgubiti tada mora biti vlasnik toga. Naravno, pogani misle da su vlasnici svoga zdravlja, života, djece, roditelja, Boga, časti… Kršćani su svjesni toga da je jedini gospodar svega Svemogući Bog i da sve Njemu pripada. Iako je teško zamisliti da bi netko svjesno stavio nešto kao ulog spreman to izgubiti, svejedno taj mora biti prvo vlasnik toga da bi mogao imati pravo raspolagati time.

Ja tvrdim da se radi isključivo o duhovnoj dimenziji. Ako netko ne vjeruje u to, a zašto se onda zaklinje? A ako vjeruje, ulazimo u područje vjerovanja i vjerskog uvjerenja.

Onaj koji se zaklinje na nešto, se ponaša poput razbojnika jer jamči nečime što nije njegovo. Kao da vam susjed digne kredit i stavi vašu kuću kao osiguranje, a vi nemate pojma da je vaša kuća pod hipotekom. Jel taj susjed pošten čovjek? Ili je razbojnik?

Otkuda mu pravo da on svoj kredit pravda vašom kućom? Nek si uzme nešto čega je vlasnik pa neka time jamči.

Tako i ljudi koji se kunu na recimo, svoje zdravlje, jesu li oni vlasnici svoga zdravlja? Naravno, mi imamo neke zakone zdravlja kojih se treba pridžavati, ali nismo vlasnici. Isto kao kada se djeca kunu u majku ili oca?! Jesu li djeca vlasnici svojih roditelja? Znam da se ponavljam, ali bih volio da shvatite princip zakletve i koje su implikacije kada netko daje zakletvu.

Tako je i sa čašću. Ako netko priseže na čast, onda on misli da je vlasnik svoje časti. Samo misli, jer kada bi svaki čovjek bio vlasnik svoje časti, onda se ne bi mogla dogoditi situacija da neki čovjek bude nevin optužen i da izgubi čast. Po tome se može zaključiti da čovjek nije vlasnik niti svoje časti.

Isus u Mateju 5,33-37 kaže: “Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.”

Iako neki tumače da Isus kaže da se ne zaklinjemo lažno, iz cijelog smisla vidimo da Isus govori da sve više od našega “Da” i našega “Ne” dolazi od Zloga. Ne znam za druge, ali meni moja kršćanska savjest ne dopušta da se zakunem. Nekako osjećam u srcu da bih ušao u direktni sukob sa svojim Gospodinom, Isusom Kristom. Ne znam kako bih mu objasnio jednog dana kada Ga sretnem zašto Ga nisam poslušao kada mi je jasno rekao da se ne zaklinjem. Ono koliko sam ja shvatio Isusa je da smo mi kršćani ljudi Istine i da Istina boravi u nama pa nema potrebe da ulazimo u duhovnu dimenziju kojom ćemo jamčiti nešto izrečeno. Što je najbolje, niti jedna pomisao neće ostati skrivena, a kamoli neka izgovorena riječ.

Ima nešto zanimljivo. Meni su totalna fora rani kršćani. Oni se nisu zaklinjali, makar koliko je meni poznato. Njihova je riječ bila jača nego neki današnji ugovori ovjereni kod javnog bilježnika. Kada bi oni nešto rekli to je značilo da stoje iza toga što su rekli. Da živimo u doba ranih kršćana i da netko prođe kroz crveno na križanju, ljudi bi tražili samo da vide da li je neki kršćanin vidio tko je prošao kroz crveno. Ne bi bilo potrebe za vještačenjem i sudom kada je riječ kršćanina vrijedila i nitko je nije dovodio u pitanje.

Možda ne bi bilo loše da se mi danas zapitamo zašto danas onima koji sebe nazivaju kršćanima ljudi ne vjeruju kada nešto kažu. Danas skoro da nema neke institucije koja ne traži polaganje prisege. Čim se nešto želi malo dignuti na neku “višu” razinu eto odmah pogana koji ti uleću s time da trebaš dati prisegu. A ti pripadaš Isusu Kristu i ti stojiš iza izgovorene riječi. Kako to poganima objasniti da kršćanin ne laže? Kršćanin je živa Istina i nema potrebe se kleti u nešto čega nije gospodar.

One koje zanima ova problematika mogu dodatno pojašnjenje dobiti u Jakovljevoj poslanici 5,12: “Prije svega, braćo moja, ne kunite se ni nebom, ni zemljom, ni ikakvom drugom zakletvom! Štoviše, neka vaš “da” bude “da”, a vaš “ne” neka bude “ne”, da ne potpadnete pod osudu!”

Da ne potpadnete pod osudu?! Kakvu osudu? To neka objasne zagovornici zakletve ili prisege po hrvatski.

Ovo vam govorim po svojoj savjesti i ne očekujem da onaj koji ustrajava u nečemu će me poslušati. Svakome je dana slobodna volja.

Isto tako, ako netko misli provjeravati kod nekoga, a neće slušati svoju savjest neka ne očekuje da će na sudu biti onaj koji mu je nešto savjetovao. Na sudu će odgovarati svatko za sebe. Nema opravdanja raditi protiv svoje savjesti. Savjest koja postoji u svakome čovjeku je Glas Božji u nama. Dok god imamo savjest imamo vezu s Gospodinom. Svijet, naravno, sve čini da bi nam otupio savjest i na taj način prekinuo našu vezu s Gospodinom. Oni ljudi koji nemaju savjesti su, na žalost, izgubili svaku vezu s Bogom.

E, da… ima još nešto zanimljivo, a to je prigovor savjesti. Možda niste znali, ali vi kao katolik niste dužni prihvatiti išta što se kosi s vašom savjesti niti vas to ima tko pravo primorati. Na nekoliko mjesta KKC rješava pitanje savjesti. Također, u Ustavu Republike Hrvatske imate članak 40. koji kaže: “Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.”. To konkretno znači da ako bi netko tražio nešto od vas što se kosi s vašim, bilo vjerskim uvjerenjem, bilo nečim što ulazi u područje vaše savjesti, takav bi ušao u sukob s Ustavom RH.

Da završim, hoće li netko prisezati ili neće, to ostavljam njegovoj savjesti. Njemu će njegova savjest reći hoće li poslušati Isusove riječi i držati se onoga što je Isus rekao. Isto tako, ostavljam na savjesti da li će netko poslušati svetog Jakova koji isto to govori. Nekakva teološka mudrovanja nisam baš sklon slušati jer ja po svojoj savjesti nisam u mogućnosti dati ikome prisegu. Ja sam kršćanin i moje “da” je moje “da”, a moje “ne” je moje “ne”.

Iz knjige Elvis Duspara: “Budi, opominji, tješi”, str. 187-191











Loading…

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci