Prof. dr. Roberto de Mattei: Katoličkoj vjeri se ne šteti samo krivovjerjem
Sa bloga Splendor Domini prenosimo prijevod članka poznatog katoličkog intelektualca prof. dr. Roberta de Matteia u kojem se posebno osvrće na sivu zonu, odnosno izjave koje sve ako i nisu izričito krivovjerne, škode vjeri i Crkva ih osuđuje i kvalificira već prema tomu koliko se udaljuju od katoličke istine.
“U dugom intervjuu objavljenom 30. prosinca 2016. u njemačkom tjedniku Die Zeit, L. kard. Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, nabacio je krucijalno aktualno pitanje.
Kad ga je novinarka pitala što misli o katolicima koji napadaju Papu nazivajući ga heretikom, odgovorio je: ‘Ne samo zbog službe, nego se zbog osobnoga uvjerenja moram usprotiviti. Prema bogoslovnoj definiciji, krivovjerac je katolik koji uporno niječe jednu objavljenu istinu koju Crkva kao takvu nalaže vjerovati. Nešto je posve drugo kad se oni koji su službeno zaduženi poučavati vjeri izraze na ponešto nesretan, zavodljiv ili nejasan način. Učiteljstvo Pape i biskupa nije iznad Riječi Božje, nego joj služi. (…) Papinske izjave imaju različit stupanj obvezivosti- počevši od neke definitivne odluke ‘ex cathedra’ do homilije koja više služi duhovnom produbljenju’.
Danas postoji težnja padanja u simplicističku dihotomiju između krivovjerja i pravovjerja. Riječi kard. Müllera nas podsjećaju na to da između bijeloga (potpunoga pravovjerja) i crnoga (otvorenoga krivovjerja) postoji jedna siva zona koju su bogoslovci precizno istražili. Postoje doktrinarne propozicije koje – iako nisu izričito krivovjerne- Crkva ne odobrava, s bogoslovnim kvalifikacijama proporcionalnima njihovoj težini i suprotnosti s katoličkom doktrinom. Oporba istini artikulira se u različitim stupnjevima prema tomu je li izravna ili neizravna, neposredna ili daleka, otvorena ili skrivena itd. ‘Bogoslovne cenzure’ (ne smiju se pomiješati s crkvenim cenzurama ili kaznama) izražavaju, kako objašnjava o. S. Cartechini u svojoj klasičnoj studiji, negativan sud Crkve o kojem izrazu, kojem mišljenju ili o čitavom bogoslovnom nauku (‘Dall’opinione al domma. Valore delle note teologiche’, Edizioni ‘La Civiltà Cattolica’, Rim, 1953.).
Analiza Završnog izvještaja Biskupske sinode iz 2015., provedena u skladu s načelima katoličkoga bogoslovlja i morala, ne može drugo doli ustanoviti velike manjkavosti u tom dokumentu. Mnoge bi se propozicije mogle definirati kao takve koje zlo zvuče, kao krive, lakoumne itd., sve ako ni jedna nije formalno krivovjerna.
Nedavno, 6. siječnja 2016., na svim se svjetskim društvenim mrežama rasprostranila videoporuka pape Franje posvećena međureligijskom dijalogu, u kojoj se čini da se katolici, budisti, židovi i muslimani stavljaju na istu razinu kao ‘djeca (jednoga) Boga’ kojega svatko susreće u svojoj vlastitoj religiji, u ime nekog zajedničkog ispovijedanja vjere u ljubavi. Franjine riječi kombinirane s onima ostalih protagonista videa i posebno sa slikama, prenose sinkretističku poruku koja, barem neizravno, protuslovi nauku o jedinstvenosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve, potvrđenom u okružnici Mortalium animos Pija XI. (1928.) i Izjavi Dominus Iesus nekadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere J. kard. Ratzingera (6. kolovoza 2000.).
Želimo li kao jednostavni katolici krštenici primijeniti crkvene bogoslovne cenzure na ovaj video, morali bismo ga označiti da je takav koji: navodi na krivovjerje, što se tiče sadržaja; višeznačan je i podmukao, što se tiče forme; sablažnjiv, što se tiče učinaka na duše. Javni i službeni sud spada na crkveni auktoritet i nitko više od sadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere nema pravo i ovlast izjasniti se o ovoj stvari. Mnogi uznemireni katolici to čvrsto zahtijevaju.”