nacija.hr

Svećenici: ratnici za hrvatsku grudu i katoličku vjeru

Osim svećeničkog poziva ovi su hrabri ljudi poveli hrvatski katolički puk u borbu protiv višestruko  brojnije i jače turske vojske, ali danas se o njima relativno malo zna, uči i govori.

Tekst: Smiljan Strihić

Zanimljivo je koji su svećenici i biskupi u hrvatskoj povijesti bili narodne vođe i „ratnici“. Istaknuto mjesto među takvima pripada Petru Berislaviću rođenom 1475. godine u Trogiru. Bio je hrvatski ban i biskup iz roda Berislavića Trogirskih. Istakao se po tome što je nakon poraza na Krbavskom polju uspio okupiti ostatke vojski hrvatskih velikaša i ponovno napasti Turke unatoč brojčanoj slabosti. U zapisima stoji da je zemlja tada bila opustošena a narod u zbjegu pred turskim osvajačima. On je 1514. godine postao hrvatski ban, preuzimajući tada ulogu čuvara naših granica od Jajačke banovine pa sve do južnih granica zaleđa Dalmacije. Budući je to bio veliki zadatak, trebao je podosta novčanih sredstava koje nije uspio dobiti od Venecije, niti od Karla Petog, te je rasprodao svoju imovinu kako bi namaknuo sredstva za obranu od turske najezde. Ipak je bio poštovan i cijenjen od pape Lava X koji mu šalje pomoć u opremi i zlatu te isti Lav X Hrvatsko kraljevstvo proglašava kao „Antemurale Christianitatis“. Ban Berislavić je porazio Turke u više borbi, kod Dubice i tri puta prilikom opsade Jajca kada je uspio razbiti tursku opsadu natjeravši osvajače u bijeg. Poznat je govor bana i biskupa Petra berislavića koji je održao ratnicima uoči bitke protiv Turaka.

„Plemeniti ljudi, neka vas nimalo ne plaši brojnost ili ime Turaka, jer oni su lopovi i razbojnici, dolaze u velikom broju i izjeda ih pohlepa, ne da se bore za čast, već da dopune svoj jad, otmu ponešto i pobjegnu. Mi se borimo kao plemeniti i slobodni ljudi za domovinu, za čast i za spasenje vas. Naš je, dakle, cilj viši od njihovog“.

U ovom nizu hrabrih i časnih svećenika neizostavno je ime franjevca sv. Ivana Kapistrana koji je u svojem vojnom pohodu 22. srpnja 1456. godine oslobodio Beograd od turskog jarma. Za njega je zapisano da je bio jedan od najvećih propovjednika u katoličkoj crkvi. Rođeni je Talijan, ali je dugo boravio na našim prostorima, te je i umro i pokopan u Iloku iste godine nakon bitke za Beograd. Kao glasoviti propovjednik putovao je diljem srednje Europe propovijedajući, te su zabilježena i neka čudesna ozdravljenja kod polaganja križa na bolesnike. Danas se u Iloku nalazi crkva sv. Ivana Kapistrana.

Za svećenika Marka Mesića nema dovoljno podataka, ali se zna da je poveo ustanak protiv Turaka, te je u borbama s svojom vojskom oslobodio Liku i Krbavu. Rođen je u Karlobagu 1640. godine a umro 1713, ali porijeklom je bio iz brinjskog kraja i po nekim zapisima plemićkoga roda. Zašto o ovome časnome svećeniku nema dovoljno podataka nije jasno.

Svećenik koji je vodio borbu sa Turcima je bio i korčulanski arhiđakon Antun Rozanović. On je godine 1571. pred blagdan Velike Gospe, bio upozoren od južno dalmatinskih uskoka da je Ulcinj pod turskom opsadom sa kopna i mora, te su ugroženi i ostali gradovi do Boke Kotorske. Tada je Korčula bila pod Venecijom, a u gradu je vladao tek dva mjeseca mladi i neiskusni knez namjesnik. Po približavanju turske flote od dvadesetak brodova, korčulanski knez je pobjegao noću prema Zadru i ostavio grad i puk na milost i nemilost alžirskom potkralju „Uluz Aliju“. Točno na dan „Vele Gospe“ tursko se brodovlje obrušilo na grad u kojem su Antun Rozanović i brat mu Vicko organizirali obranu uz pomoć Korčulana i brojnih mještana iz okolnih sela. U gradu je zavladala panika i plač, a hrabri branitelji su boreći se iz sve snage odolijevali brojnijem i jačem neprijatelju. Ubrzo se tog jutra iz pravca Pelješca digla olujna bura koja je turskim gusarima zadala velike probleme, te su morali odustati od opsade. Bura je tog dana bila toliko snažna da je potopila i nekoliko turskih galija, nakon čega se Uluz Ali sa preostalim brodovljem sklonio prema zapadnome dijelu grada u uvalu Svetoga Nikole. Tamo se nalazio dominikanski samostan koji su Turci opljačkali i spalili, ali obranu Korčule nisu uspjeli probiti ni sa te strane. Nakon toga neuspjeha gusari su odustali od opsade i nastavili pljačkaške pohode prema Hvaru i srednjo dalmatinskim otocima. I danas se u Korčuli ovaj dan na Veliku Gospu osobito slavi, te je u spomen na govor Antuna Rozanovića kojim je ohrabrio Korčulane sagrađena zavjetna kapelica na samom ulazu u grad.

Danas smo svjedoci da se ovi hrabri svećenici i ratnici za hrvatsku grudu ne bilježe niti opisuju dovoljno u udžbenicima niti bivše, a ni ove države Hrvatske što je doista nedopustivo i tendenciozno. Naime nekoliko je razloga zašto se od vremena prije nametanja prve Jugoslavije prikriveno provodi pretjerana politička korektnost prema islamskoj manjini na ovim prostorima. To svojevrsno pretjerivanje proizlazi iz temeljne slobodno zidarske doktrine koja naglašava jedinstvo svih nacija i okupljanje u zajedničkim ložama ma koje vjere bili. Stoga nije teško zaključiti da se taj duh pretakao i na društveno političke i etničke odnose na prostorima tadašnje Srbije. Budući znamo da su ta tajna društva stoljećima inscenirali i nametali ratove, revolucije i osvajanja, njima je bilo i prihvatljivo da se narodi zatečeni u mirnodopskom stanju unutar neke države tako u masonskom duhu i ponašaju. Ti „nametljivci“ to rade uvijek i svugdje, pa smo mi u Hrvatskoj to doživjeli devedesetih u vidu „Mirne reintegracije“. Početak takvog ponašanja unutar srpskog naroda dogodio se 1790.  godine još za vladavine turskog sultana Selima III kada je u Beogradu djelovala tursko-srpska loža u kojoj su bili i Židovi. Malo je podataka iz toga vremena, ali srpski arhivi bilježe da je tada član te lože bio i mitropolit beogradski Petar Ičko. Razumljivo je da se  takav duh „tolerancije“ prema osvajačima poticao i crpio svoju snagu iz velike masonske lože u Istanbulu koja je stoljećima na neki način preko židovskih trgovaca i masona financirala turske pohode na ovome dijelu Balkana. Glavni čin te „politike“ tzv. meke islamizacije dogodio se osnivanjem SHS i kasnije Kraljevinom SHS kada je 1919. godine osnovana loža „Jugoslavija“. Tada je navedena doktrina bila cementirana kao neprekinuta nit kod višestoljetnih srpskih i drugih loža diljem ovih prostora. Naravno da se u novije doba ni Tito koji je bio masoniziran nastavio tako ponašati pa je Jugoslavija potencirala i gajila posebnu politiku prema nacionalnim manjinama, a Tuđmanu je kao čelniku najratobornijeg naroda protiv Turaka i inih osvajača nametnuta bila kao uvjet priznanju još jača politika tzv. poštivanja i politiziranja manjina. To je Hrvatskoj po ulasku u EU uvjetovano u još većem obimu pa danas imamo ono što je svima poznato kao „pozitivna diskriminacija“, mada niti jedna veća država nema tako ispolitizirane manjine unutar svog političkog sustava. Danas se ta svojevrsna „meka Islamizacija“ događa potaknuta putem istih masonskih struktura, a na vrijeme i godinama prije su snimljene i turske sapunice koje se moraju kupovati i prikazivati kako bi se omekšala snošljivost prema izbjeglicama koje ozbiljno prijete europskom tlu već dugi niz godina. Znano je da ta slobodno zidarska bratija ne odustaje nikada i plan se provodi pojačano čemu smo najbolje svjedoci i danas kada Hrvatska opet nema svoju politiku zaštite svojih teritorija. Zato smo prisiljeni oslanjati se na suradnju s europskim državama koje niti u povijesti nisu željele pomoći gore navedenim hrvatskim svećenicima i biskupima u obrani protiv Turaka.

 

 

 










Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci