nacija.hr

Kakve su nam šanse?

Želim da moja nacija konačno shvati da samo ujedinjeni, kao združena braća, možemo ovu Zvonimirovu lađu odvesti u „obećanu zemlju“ u „luku spasa“ … ali ne kao galioti nego kao kapetani.

Tekst: Ivica Ursić

Nacija će večeras biti prikovana za male ekrane.
Pratit će se nogometna utakmica između Hrvatske i Rusije.
Uzbuđenje… napetost… nervoza… tuga… ushit… sreća… izmjenjivati će se emocije kao na ruletu…

Pa to je nogomet, reći ćete vi…
najvažnija sporedna stvar na svijetu.

OK … može i tako… ali meni ipak nešto drugo ne da mira…

Nas je malo… a svi smo, do jednog, opsjednuti nogometom… iako nas 99% posto pojma nema o taktici i strategiji nogometne igre mi smo svi duboko uvjereni kako sve o nogometu znamo…

Nešto tu ne štima… jer trijezni priznati ćemo da smo neznalice… promatrači… kibiceri… „couch potato“ navijači…

U čemu je poenta?
Što je to u nogometu pa da nas tako ujedinjuje?
A drugo nas ništa ne zanima?

Pa usudim se reći da smo očajnici.
Desperadosi.
Brodolomci.

Lađa na kojoj smo plovili i za koju smo vjerovali da će nas sigurno dovesti do „obećane zemlje“, gdje ćemo konačno biti svoji na svome… ta se lađa raspada… ta lađa tone…

Štakori su je na sve moguće i nemoguće načine probušili… oplatu su joj požderali… jedra rastrgali… opremu za sitniš rasprodali… i sada se pripremaju, dok ova lađa tone, pobjeći sa nje prvi… prije nego potone na dno…

“Što je mlate sa svih strana, što je lome i drmaju … a vjetar joj krmu ruši, a talas je u bok bije.“ *

A mi nesretni, ludo zaljubljeni u tu lađu, Zvonimirovu lađu… tražimo zadnja sidra ne bi li je održali na površini. Jedno od tih zadnjih sidara svakako je Hrvatska nacionalna nogometna vrsta… jer sve su nam drugo oteli, ukrali, prodali… sve… i zemlju i mladost.. i prošlost i sadašnjost i budućnost… i ponos i čast…

“Ima li ičeg što ova crvenica rađa, a da već nisu uzeli:
istkane sagove, izvezene šatore, biserima ukrašene počivaljke,
vreće pune svakovrsna zrnja, mjehove pune vina koje žestoko kipi….” **

Podsvjesno ovaj izluđeni narod shvaća kako mu treba zajedništvo, kako jedno ujedinjen oko nekih temeljnih vrijednosti može opstati kao slobodan… i sada se očajnički hvata … nogometa.

I dok mi pjevamo… navijamo… smijemo se i plačemo… štakori potajice, prije bijega sa Zvonimirove lađe, obavljaju pobačaje, u crkvama okupiraju prve redove, prepravljaju djeci svjedodžbe, iz svjedodžbi djeci izbacuju spol, izbacuju im i majku i oca, sude junacima Domovinskog rata, oslobađaju četnike… igraju se Boga… jer su se osilili, obahatili… misle kako su nedodirljivi, svemoćni…

„Iz sata u sat nas ucjenjuju! Njihova ropska ćud iz sata u sat nas ucjenjuje u ime ravnoteže.“ **

„Neprestano nas umanjuju, prešućuju, svi ti zavidnici najbliži zastavi, usrdni stražari, pisari, preprodavači pod prisegom i svi su složni svi rastu jedni iz drugih kao razbijene igračke u nevjerničkim rukama.“ **

Ali mi ništa ne vidimo.
Mi zurimo u male ekrane.
Nadamo se pobjedi. Prolasku. Koraku naprijed.

Jer mi iskonski težimo naprijed… usprkos lancima kojima su nas u potpalublju privezali.

„Snažno o nju udaraju vjetar, talas i oluje. Slomila se, prignula se: Na p’jesku je – al još tu je!“*

Kakve su nam šanse?

Ma ne mislim večeras u Sočiju.
Tu očekujem da moji ostave srce na terenu pa ako i izgube za mene ne će biti poraženi. Ako pobjede neka se ne uzohole, jer takvih oholica imamo i doma.

Želim da moja nacija konačno shvati da samo ujedinjeni, kao združena braća, možemo ovu Zvonimirovu lađu odvesti u „obećanu zemlju“ u „luku spasa“ … ali ne kao galioti nego kao kapetani.

Sve dok ne uzmemo njezino kormilo u svoje ruke ona će tonuti dok ne potone.

„Prijatelji… Hrvati… zemljaci… all hands on deck!“

……………………………………………………………………

* Vladimir Nazor „Zvonimirova lađa“
** Ivan Martinac „Ulazak u Jeruzalem“










Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci