nacija.hr

Što se može naučiti iz pobjeda hrvatske nogometne reprezentacije?

Poruka koju vidimo ovih dana je da je potreban samo jedan jedini čovjek koji će vjerovati u Boga i koji će svu slavu dati Bogu pa da Hrvati budu sila od koje strepi cijeli svijet. Nije ovo samo nogomet. Ovo je život. Na Hrvatskoj se godinama redaju „stručnjaci“ i „izbornici“, a stanje je sve gore i gore. Zato je ovo važna pouka da narod razmisli želi li jednog dana imati na čelu Hrvatske nekoga tko je Božji i tko se uzda u Boga.

Tekst: Elvis Duspara

Da je netko prije samo par mjeseci rekao da Hrvatska ima šansu biti prvak, mnogi bi mu se samo nasmijali i rekli da nije normalan.

Ajde da na brzinu prođemo kroz neke stvari i malo se podsjetimo. Znam da sada vlada navijačka euforija i da se nitko živ ne bi čudio kada bi Hrvatska osvojila nogometno prvenstvo. No, do prije par mjeseci nije bilo tako. Do prije samo par mjeseci, mnogima je bilo dovoljno što je Hrvatska uopće na nogometnom prvenstvu. I sad odjednom Hrvati gaze sve pred sobom?! Što se dogodilo u međuvremenu? Bolje igraju? Pa, to su sve vrhunski igrači i prije su dobro igrali, ali… Ali nisu pobjeđivali!

„Mali smo! Što mi tu možemo?“, čulo se kao i mnogo puta do tada. To su govorili kmetovi koji su naučeni biti sluge tuđih gospodara. Ti kmetovi su na svakom koraku. Oni su glasni, imaju svoje medije, udruge,… u društvu oni preuzimaju glavnu riječ i šire svoj svjetonazor.

„Budi kmet! Kakav Bog? Mi moramo raditi što nam drugi kažu! Ne možemo mi ništa jer smo mali!“, ponavlja mantru taj ljudski jad i čemer, taj otpad… to smeće.

S druge strane, Hrvati su uvijek imali hajduke. One časne hajduke koji nisu htjeli biti kmetovi. Koji su bili svoji, koji nisu priznavali okupaciju svoga roda i poroda.

Ma, što se dogodilo da vrhunski igrači, ali koji su igrali kao kakve babe, odjednom postanu hajduci od kojih strepi cijeli svijet? Što se to dogodilo?

Jesu li to neki novi igrači ili oni isti koji nisu znali od jada što će jer „drugi su veliki, a mi mali“? Što se dogodilo da mi više nismo mali nego veliki? Ajde zastanite s čitanjem i razmislite malo što se to promijenilo?!

E, dogodio se jedan čovjek koji se ne srami Boga. Dogodio se čovjek koji ne krije da se moli Bogu i da svu slavu daje Bogu. Njemu je ime Božje stalno na usnama. On gleda u Nebo. Hrvatima se dogodio izbornik koji slavi Boga javno. Dogodio se Zlatko Dalić!

I odjednom Hrvati pobjeđuju?! Pa kako nisu prije nizali pobjede? Možda će netko reći kako ja nemam pojma o čemu pričam. Neka, ja i nisam nogometni stručnjak. Ja sam obični promatrač koji je prije gledao kako Hrvatska gubi ili ne zna dati gol. Prije sam gledao kako igraju kmetovi, a sada gledam kako igraju hajduci.

Izredali su se razni stručnjaci na našim nogometašima. Sve stručnjak do stručnjaka. Ali, niti jedan nije toliko davao slavu Bogu, kao što to radi Zlatko Dalić.

Nemam pojma kakav je Zlatko čovjek, ali vidim da čovjek slavi Boga. Da je donio skromnost i poštenje, da se ne srami biti Hrvat. Ali Hrvat na jedan uzvišeni način. Dostojanstven. A to može samo onaj koji istinski vjeruje u Boga.

To što je on donio sa sobom je sila nad svim silama, to je sila mira. I zato sada Hrvati pobjeđuju.

Jest, nogomet je zamišljen kao zabava za mase da ne bi razmišljali o bitnim stvarima. Nitko me ne može uvjeriti da je drugačije, ali se može izvući pouka iz svega. Bog nalazi načina da se proslavi i da nam pokaže što znači kada se Njemu utječeš.

Sve ono što nisu mogli izbornici prije njega, Bog je preko Dalića pokazao što se može. Samo je bio potreban jedan jedini čovjek koji će staviti Boga na prvo mjesto i odjednom vrhunski igrači prestaju biti kmetovi i preko noći se pretvaraju u hajduke kojima se svi dive. Odjednom umjesto psovki sve se više čuje: „Ako Bog da! Slava Bogu! Bogu hvala!“.

Poruka koju vidimo ovih dana je da je potreban samo jedan jedini čovjek koji će vjerovati u Boga i koji će svu slavu dati Bogu pa da Hrvati budu sila od koje strepi cijeli svijet. Nije ovo samo nogomet. Ovo je život. Na Hrvatskoj se godinama redaju „stručnjaci“ i „izbornici“, a stanje je sve gore i gore. Zato je ovo važna pouka da narod razmisli želi li  imati jednog dana i na čelu Hrvatske nekoga tko je Božji i tko se uzda u Boga.

No, sluge sotonine se ne mire s time. Oni koji su prodali svoju dušu nečastivome, koji se uzdaju u čovjeka, njih Bog ne samo da ne zanima nego im smeta. Njima je važno uzeti slavu Bogu. A Bog je ljubomoran Bog i ne da svoje slave nikome.

Tim sotonskim slugama nije niti do Boga niti do Hrvatske. Oni služe đavlu i kao takvi predstavljaju: ubojstvo djece u utrobi majke, pederske parade, Europsku Uniju, NATO, Istanbulsku konvenciju, rodnu ideologiju, Trilateralnu komisiju,…

Zato oni bez imalo srama ulijeću u svlačionicu i grle znojave ratnike kako bi ih ponizili dok su još u gaćama, kako bi skrenuli pozornost s čistog kršćanskog nauka, kako bi opravdali svoje bezbožničke svjetonazore i nastavili širiti smrad koji zastupaju.

Kmetovi su oduševljeni tim smradom sumpora, ali hajduci nisu. Hajducima se takvo ponašanje gadi.

Za razliku od kmetova koji služe đavlu i žele nastaviti govoriti „Mali smo! Što mi tu možemo?“, hajduci jasno kažu: „Nismo mali jer je Bog velik! Uz Boga možemo sve!“

Neka u subotu pobijedi onaj koji slavu daje Bogu, a ne čovjeku! Neka pobijede hajduci, a ne kmetovi!











Loading…

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci