nacija.hr

Danas nisam šutio nego sam pričao. Sutra ću opet šutiti.

Ako misliš da nije potrebno čitati Riječ Božju napravi jedan mali brzinski test. Možeš li o nekoj temi pričati najmanje dvije minute? Odaberi bilo koju temu: nogomet, djeca, politika, sapunice, razne dijete, zdrav život, psi… Možeš pričati dvije minute? Odlično! E sad, uključi štopericu i dvije minute pričaj o Isusu Kristu.
Neka svatko za sebe kaže kako su mu prošle te dvije minute i koliko pozna Isusa Krista, Nazarećanina, Sina Marijina.

Tekst: Elvis Duspara

– Promijenio si se! – kaže ona neku večer na terasi restorana.
– Otkuda ti to? – pitam.
– Tako. Prije si se glupirao i bio veseo, a sada samo šutiš. – kaže ona.
– Šutim jer nemam što reći. – mirno odgovaram.
– Znači, dosadni smo ti? Zato šutiš? – pokušava mi nabaciti krivicu lagano uvrijeđena.
– Neki dan sam ti pričao o opasnosti cijepljenja. Sada šutim jer nemam što reći. – udaljavam krivicu od sebe zato što šutim.
– Hoćeš reći da te ne zanima što mi imamo za reći? – zaključuje ona.
– Zanima, zato šutim i slušam vas. – odgovaram dok udaram komarca na nozi kojemu je to bilo zadnje pijenje moje krvi.
– Baš si se promijenio. Daj se malo opusti. – zabrinuta je za mene.
– Pa, opušten sam. – odgovaram smireno i čvokom mičem komarca s noge.
– Nisi. Sjećam se ja kakav si bio. – i dalje je zabrinuta za mene.
– Kakav? – odgovaram dok su i komarci stali da bi čuli kakav sam to bio.
– Pa, znao si plesati po stolu. Sjećaš li se kada smo se napili u Vodicama? – priziva u sjećanje ona kakvog me pamti.
– Ne sjećam se. – iskreno odgovaram.
– Ma, daj?! Sjećaš li se kako si se znao napiti i glupirati? – opet ona kakvog me pamti.
– Kao kroz san. Jedva da se sjećam toga. – ja skroz iskren.
– Sjećaš se samo dobrih stvari?! – zaključuje ona.
– Nećeš vjerovati, ali nešto mi se dogodilo i samo se dobrih stvari sjećam. One loše koje sam radio nekako nestaju iz sjećanja. – na glas govorim što mi se događa u zadnje vrijeme, a u sebi se mislim je li to zbog toga što sam to ispovijedio pa mi se obrisalo i iz memorije, ali ne potežem priču o Isusu da ne bih “pokvario” obiteljsko druženje.
Moja žena sluša što pričamo. Ne petlja se u razgovor.

– Kad i ako budete htjeli htjeli da se pomolimo za malu da je Isus oslobodi od alergije, samo recite. – kažem sljedeću večer jer im kćer ima alergiju.
– Aha… hm… – oboje odgovaraju.
Šutim i mislim si koja razlika u ljudima.
– Prije nekog vremena su nam došli prijatelji na roštilj. I njihov mali igra nogomet… – počinjem priču jer sam dobio poticaj da je ispričam.
Njih oboje dižu pogled. Ne znam je li zbog riječi nogomet, ali slušaju jer sam počeo pričati, a ne šutiti, pa ću valjda nešto važno ispričati.
– I sad, mali odjednom kriknu i reče: Moja noga! – nastavljam priču.
– Mama i tata se skočiše, jer mali ne može hodati. Meni i ženi žao jer su dragi ljudi i volimo se družiti s njima, a sad moraju otići na hitnu da vide što im je s djetetom. – nastavljam ja.
– Aha… – odgovaraju oni.
– S obzirom na to da smo pričali o Isusu Kristu, ja pitam roditelje: Jel’ hoćete da se pomolimo za nogu da je Isus ozdravi? – govorim ja istinitu priču nadajući se da će oni prepoznati slično pitanje koje sam upravo njima postavio u vezi alergije njihove kćeri.
Ništa. Muk. Zanima ih priča, a ne molitva.
– Roditelji se pogledaše i kažu da može. Pitam malog vjeruje li da mu Isus može ozdraviti nogu i mali kaže da vjeruje. I mi se krenemo moliti za njegovu nogu. – govorim svjedočanstvo na glas dok me svi za stolom slušaju.
– E, dok sam molio za tu nogu, njegova noga koju sam držao u ruci se tresla. Kao da je bila pod strujom. Skakala mi je ruci. – rukama pokazujem kako je to izgledalo.
– Mali otvorio širom oči i kada smo se prestali moliti, spusti svoju nogu i kružnim pokretima isprobava da li ga boli noga. Ne može doći sebi jer ga noga više ne boli. Cijelu večer je igrao nogometa u dvorištu dok smo mi s njegovim roditeljima sjedili. Inače su to jedni dobri kršćani, vjerni katolici. Redovito idu na svetu Misu. – završavam ja.
– Što mu je bilo s nogom? – pitaju oni.
– Nemam pojma, dijete je imalo bol na licu i nije mogao stati na nogu. Znam da mu je nakon molitve noga bila dobro. – ukazujem na Isusa koji liječi.
Muk. Tišina.
– Molite se za dijete. Roditelj ima veliki autoritet nad djetetom u duhovnom svijetu. – opet ja.
– Hm. Da… – odgovara ona.
– Ili za početak počnite redovito ići na svetu Misu. – ubadam u živac.
– Otkud ti znaš da ja ne idem redovito na Misu? – pogođena je ona.
– Pa znam da prošlu nedjelju niste išli. – govorim ono što znam.
– Znači, ako netko ne ode jednu nedjelju, onda on ne ide redovito? – baca mi navlakušu.
– Da. Jer da bi nešto bilo redovito to znači da ne smije biti prekida. Ti od sljedeće nedjelje idi redovito na svetu Misu, pa se hvali. Ako preskočiš jednu ili više ispadaš iz kategorije da si redovita. Isto ti je i s ispovijedi. Možeš se redovito ispovijedati, a možeš prestati. Nisi onda više redovita. A grijeh ima tendenciju zaraze. Počne se širiti i nisi niti svjesna, a već te zauzeo. Kao da imaš neku mrlju na toj majici. Prva fleka bi te jako smetala i gledala bi kako da je se riješiš. Već sljedeća bi te manje smetala dok na kraju ne bi bila skroz prljava i to bi te manje smetalo nego ona prva fleka. Zato je važno se redovito otići oprati na ispovijed. – eto joj sad kad mi je rekla da samo šutim.
– Ako nekoga voliš, onda ga želiš i upoznati, zar ne? Koliko vremena si potrošila dok si čitala razne modne časopise ili gledala neke emisije na televiziji…? – pokušavam je pitati.
– Sad reci da je i to grijeh? – skoro se ustala od stola ona.
– Nije grijeh. Pitam te, od sveg tog vremena koje si uzalud bacila, koliko si vremena potrošila da bi upoznala Isusa za kojeg oboje tvrdimo da ga volimo? – pitam nju koja je navikla da je ljudi ne gnjave s Isusom kada im kaže da je katolik.
Šuti. Svi šute za stolom. Šuti i moja žena, ali zato što zna već što mislim.
– Ako nekoga voliš, onda ga se trudiš i upoznati. Mislim da je samo u Evanđelju po Mateju 60-70 posto Isusovih riječi. Onaj tko te zanima njega želiš i upoznati… – govorim ja.
– Koliko je Isusovih riječi? – pita on.
– Oko 60-70 posto. – odgovaram i mislim se da nije možda i više.
– Kakav je Isus? Jel’ ikada plakao, jel’ se smije,… – pitam ja ali ne stižem završiti.
– Samo umjereno treba biti u svemu! – ubacuje se druga.
– Naravno. Umjereno u svemu pa i u čitanju Svetog Pisma. – “najjači” su mi ti “umjereni”, pa sam ciničan.
– Pa, ja i ne čitam Sveto Pismo. Ne sjećam se da sam ga ikada čitala… – zbunjena je druga time što joj govorim.
– Kako misliš upoznati moga Isusa ako ne čitaš Sveto Pismo? – pitam ja.
– A ti ga znaš? – odgovara ova druga.
– Znam. – sav sam ponosan na to.
– Aha. Možeš misliti. – ruga se ova druga.
– I ti ga možeš upoznati. Samo ako hoćeš. – nastavljam.
– Čekaj malo, pa u redu je zabavljati se, družiti se, napiti se… – sva je uvjerena prva.
– Nije u redu se napiti. – siguran sam ja.
– Pa, ni malo?! Ono… popiti se da budeš veseo. – ne da se ona.
– Ja sam radostan i bez pića. Pijanac je veseo samo izvana, ali nije radostan. Radost dolazi samo kada si u miru s Bogom i kada Njega poznaš. – upravo danas pričao o tome s prijateljem koji mi je ukazao na razliku između radostan i veseo.
– Čekaj, ti hoćeš reći da smisao života se nije proveseliti i provoditi? Da ti bude lijepo i da ti tako život prođe? Ti misliš da nas Bog nije zbog toga stavio na zemlju? – sva je u čudu ona.
– Da. – mirno odgovaram.
– A što je tvoj smisao života? Zašto misliš da si na zemlji? – pita ona.
– Tu sam da bih jednom ušao u Kraljevstvo Nebesko. Imam jedan lijepi plac tamo. Prvi red do mora. Susjedi mi odlični. Lokacijska i građevinska sređena. Materijal osiguran. Čak se i kuća počela raditi. Tamo idem. – siguran sam ja.
– E, znate onaj vic o Isusu? – pita druga, a ja se okrećem njemu jer ne želim slušati viceve o Isusu.
– Mene je jako potreslo kada sam pročitao u Evanđelju po Mateju, 10. poglavlje gdje Isus kaže: Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Pazi, ovo Isus ozbiljno govori! – govorim njemu dok vidim da ga to pogađa u srce.
– Zanimljivo je da se družimo s onima do kojih nam je stalo. Slušamo one čija priča nas zanima. Volimo biti u njihovom društvu. Onaj do koga ti nije stalo, s njime se i ne družiš, niti te zanima što ti ima za reći. – govorim njemu.
– Imaš, pravo. – govori on.
– E, ako Isus kaže da Njega trebamo najviše voljeti, kako to da se s Njime ne družiš i ne želiš čuti što ti to On ima reći? Imaš vremena za sve što voliš, ali za Isusa nemaš? Pa, kako možeš reći da ti je stalo do Isusa i da Ga voliš? Znači da ga ne voliš i da te ne zanima! Ima li ti smisla ovo što govorim?- govorim s njime dok traje vic o Isusu.
– Ima, itekako ima smisla. Nisam o tome razmišljao dok mi nisi to rekao ovako. – iskren je on.
Vic je završio, ali nije nešto izazvao smijeh.
– Ljudi imaju svoju predodžbu o Isusu, ali to još uvijek ne znači da ga znaju. Dok Ga ne upoznaju govore samo svoje predodžbe. Kao da sada pričamo o nekome koga ne poznamo. Mi samo govorimo o svojim predodžbama, ali to ne znači da ga znamo. Kaže narod da bi nekoga upoznao moraš vreću soli pojesti s njime. Jel’ znate vi koliko je to?
– Ti hoćeš reći da ja ne vjerujem? – pita ona.
– I đavli vjeruju i dršću, kaže sveti Jakov. – odgovaram.
– Tko zna tko će doći u Raj? – pita se druga.
– Ja znam. – odgovaram.
– Tko? – pita ona.
– Pa, ja idem u Raj! – siguran sam ja.
– Nemoj biti siguran u to! Tko zna gdje će tko otići?- s podsmijehom će druga.
– Pa, kažem ti da ja idem u Raj. Pozivam se na ono što ti ne čitaš! Pozivam se na Evanđelje po Ivanu 3,18: Tko vjeruje u Njega, ne osuđuje se… – pokušavam argumentirati nadu koja boravi u meni.
– Da, da… tek ćemo vidjeti tko će gdje otići… – prekida me druga.
– Pa, imam garanciju iz Svetog Pisma. Isto kao i u poslanici Rimljanima 10,9: Ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da Ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen… – počinjem nabrajati argumente zašto sam siguran u svoje spasenje.
– Moramo ići… – diže se ona i ne stižem sve obrazložiti.
– Ako vi niste sigurni da li ste spašeni ili niste i ne znate kamo idete, mijenjajte pod hitno vjeru. Odaberite onu koja će vas spasiti. Ja u svog Isusa Krista ne sumnjam… – govorim dok odlaze.
Odoše.
– Opet si je naljutio. – smireno mi reče moja žena za stolom.
– Pa žalila se da samo šutim. Evo danas nisam šutio nego sam pričao. Sutra ću opet šutiti.

Ako misliš da nije potrebno čitati Riječ Božju napravi jedan mali brzinski test. Možeš li o nekoj temi pričati najmanje dvije minute? Odaberi bilo koju temu: nogomet, djeca, politika, sapunice, razne dijete, zdrav život, psi… Možeš pričati dvije minute? Odlično! E sad, uključi štopericu i dvije minute pričaj o Isusu Kristu.
Neka svatko za sebe kaže kako su mu prošle te dvije minute i koliko pozna Isusa Krista, Nazarećanina, Sina Marijina.











Loading…

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci