nacija.hr

Ako se želiš pokazati u domoljublju, zagrli igrača dok je u donjem rublju?!

Ako je Kolinda spremna navijati na tribinama stadiona pored svih hrvatskih domoljuba, onda neka sa tim istim ljudima bude zajedno i u pijetetu prema žrtvama križnog puta na Bleiburgu. To su ti „isti“ Hrvati s kojima se ona ne udostoji ići na Bleiburg, već dan prije ide na nekakva svoja klanjanja kao da je tisuće domoljuba na bleiburškom polju nisu dostojne.

Tekst: Smiljan Strihić

Svi smo još pod dojmom dramatične i stresne utakmice protiv Danske nakon koje je došlo do prave eksplozije veselja i svenarodne euforije. Slavilo se i pucalo diljem Hrvatske i oduševljenju doista nema kraja. Nismo ušli u finale, niti osvojili svjetsku titulu, ali radost je gotovo udarila u „plafon“. U toj radosti „zasjenila“ nas je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Ona se raduje na licu mjesta i k tome ima privilegiju kršiti stroga pravila na stadionima i zaobilaziti protokol. Meni se osobno kao Hrvatu ne sviđa da predsjednica pohodi utakmice samo nekih reprezentacija, a na uspjehe drugih reprezentacija i pojedinaca se tom silinom oduševljenja ne oglašava. Vidjeli smo je na tribinama u Poljskoj 2016. godine kako je bodrila rukometaše u onoj utakmici za broncu, kada je iz publike u Duvnjakovom dresu oduševljeno navijala za rukometaše. Nije izostala ni u siječnju ove godine dolazeći u Arenu bodriti naše rukometaše s tribina u društvu Zlatka Dalića. Nije problem da predsjednica navija i raduje se uspjesima naših sportaša, međutim sve mora biti u okviru prihvatljivog i konvecionalnog kada se radi o visokim državnim dužnosnicima. Tako svi ljudi ne vole kada se predsjednica usuprot protokolu provlači do sportskih svlačionica grleći se s oznojenim i zbunjenim nogometašima iskazujući im svoje euforično oduševljenje. Tu vrstu slavlja predsjednica jednostavno mora izbjegavati iz jednostavnog razloga što to nije prikladno ponajviše iz razloga što ona bez obzira na privatan posjet Svjetskom nogometnom prvenstvu ne PRESTAJE biti predsjednica. Svaki stadion u Rusiji zasigurno ima prostor osiguran za državne dužnosnike, premijere i predsjednike država, pa smo tako vidjeli i španjolskog kralja u počasnoj loži s Vladimirom Putinom za vrijeme utakmice Rusija – Španjolska.

Poznat je slučaj kada je na meču finala Davis Cupa u zagrebačkoj „Areni“ podigla noge na ogradu pokazujući time doista preslobodno ponašanje jedne predsjednice države. Tada su mnogi PR stručnjaci komentirali Kolindin ispad govoreći da su sportska borilišta prostor bez protokola, pravdajući tako predsjedničino neprimjereno ponašanje. Navodno je tada dižući noge na ogradu odradila PR za tvornicu „Borovo“, pokazujući njihove tenisice, što Zlatko Šimenc kao tadašnji menadžer Borova nije komentirao. Nije problem u slobodnom i od protokola lišenom ponašanju, ali od tada do danas stav većine Hrvata je negativan prema takvom ponašanju. Naravno da većina ljudi to ne želi otvoreno komentirati, pa se stiče dojam u medijima kako je to dopušteno jer slavlje je iznad svega. Očekujemo da će Kolinda Grabar Kitarović ususret buduće utakmice sa Rusijom malo ublažiti svoje veselje i svesti ga u okvire svoje dužnosti i funkcije koju obnaša, pa se nadamo dostojanstvenom navijanju.

Ovo pišem kao prekaljeni sportaš te natjecatelj u tri i trener u dva sporta na državnoj razini. Doživio sam euforiju i slavlje s počastima na vlastitoj koži pobjeđujući 1981. godine prvaka Jugoslavije u jedrenju na dasci (Windsurfing) klasa „D2“, danas olimpijskom sportu. Dobro pamtim taj osjećaj kao jedan od boljih tadašnjih jedriličara u tom „malom“ sportu i sjećam se lagane neugode kod pretjerane euforije tadašnjih prijatelja i „fanova“. Ne sramim se reći da sam kao „windsurfer“ prvi od Hrvata nastupio na međunarodnoj sceni natječući se na Europskom prvenstvu. Moja sreća je tada bila jednaka onoj kada je moj pulen sredinom osamdesetih prošloga stoljeća postao prvak Jugoslavije u taekwondou u seniorskoj konkurenciji, znajući da sam ga trenirao od rane mladosti. Ponosan sam i na mog pulena u jedrenju koji je u vrlo kratkom periodu postao drugi u Hrvatskoj u svojoj kategoriji. Eto da se ne hvalim, neću navoditi dva zlatna trofeja u tenisu jer mislim da je sport danas više nego ikada poprimio oblike „gladijatorstva“ gdje imperativ pobjede briše gotovo sve norme pred sobom. Baveći se većim dijelom svog života sportom, danas sam sretan što me to nije obuzelo, već naprotiv odmaknulo od gotovo uopćenog „meinstream“ stava prema sportu i tjelesnoj aktivnosti. Danas poznajem brojne ljude koji se nisu bavili intenzivno sportom pa su daleko više postigli od mene i sličnih u pobožnosti i drugim djelatnostima svoga života. Mislim da je podvala gurati današnju mladež u sport, gotovo kao da to nema alternative, te se igrališta i borilišta grade na sve strane.Tome u prilog nam govori i Sveto Pismo u Prvoj poslanici Timoteju, 4,8. „Uistinu, tjelesno vježbanje malo čemu koristi, a pobožnost je u svemu korisna jer joj je obećan život – sadašnji i budući“.

Bilo bi dobro da je predsjednica Kolinda poslušala svog „prijatelja“ Zlatka Dalića i suspregne svoje euforične izljeve slavlja dovodeći ih na razinu euforije po nivou ostvarenog uspjeha. Ako je Kolinda spremna navijati na tribinama stadiona pored svih hrvatskih domoljuba, onda neka s tim istim ljudima bude zajedno i u pijetetu prema žrtvama križnog puta na Bleiburgu. To su ti „isti“ Hrvati s kojima se ona ne udostoji ići na Bleiburg, već dan prije ide na nekakva svoja klanjanja kao da je tisuće domoljuba na bleiburškom polju nisu dostojne. Budi sa svojim narodom zajedno u dobru i zlu, u radosti i tuzi.










Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci