nacija.hr

Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine…

Da te samo dotaknem
i dodirnem ti haljine,
moje srce bilo bi cijelo,
sve rane bi nestale.“

Tekst: Ivica Ursić

Dvije se priče isprepliću u ovonedjeljnom čitanju iz evanđelja (Marko 5,21-43). Priča o Jairu, predstojniku sinagoge, i o njegovoj na smrt bolesnoj kćerki, te priča o ženi koja je teško bolovala 12 godina i koja je bila, radi svoje bolesti, izopćena iz javnog života.

Današnje čitanje u znaku je – dodira.

Jair moli Isusa neka stavi svoje ruke na njegovu kćerku, kako bi dijete ozdravilo i ostalo na životu, dok bolesna žena sama dodiruje Isusa, odnosno njegove haljine, i to čini kriomice.

Ono što je zanimljivo jest činjenica da je ovo jedan od rijetkih slučajeva u kojima onaj koji ozdravlja dodiruje Isusa. U najvećem broju ozdravljenja Isus dodiruje i ozdravlja. Dodiruje gubavca, slijepca, gluhonijemog i brojne druge. Ovdje bolesnica dodiruje njega.

Morala se je prikrasti Isusu, jer zbog svoje bolesti nije smjela doći u kontakt s drugim ljudima, jer je po zakonu bila „nečista“. Ona koristi prigodu kada je oko Isusa veliko mnoštvo, probija se kroz gomilu, samo kako bi mu dodirnula haljine. Ona to čini i sve ostalo je povijest. Ona ozdravlja.

Možda je promislila kako može ostati neprimjećena i kako će se izgubiti u mnoštvu, ali Isus osjeća da je sila izišla iz njega i želi znati tko ga je to dotaknuo.

Kada mi uspostavimo kontakt s Isusom onda mi to ne smijemo tajiti. Toliki su među nama koji su poput ove žene primili iscijeljenje od Isusa u svome životu. Oprošteni su im njihovi grijesi, iscijeljeni su tjelesno i duševno, ali oni su se pokušali izgubiti u gomili, bez da išta ikome kažu. Oni tvrde da je to njihova osobna stvar, stvar samo između njih i Boga.

Ali mi moramo javno svjedočiti Krista.

Mnogi će reći kako oni ne mogu biti svjedoci. Boje se što bi drugi o njima mogli misliti ili reći. Misle kako je lako bilo ovoj bolesnoj ženi, ali ta je žena sve stavila na kocku. Ona je zbog svojeg postupka mogla biti na smrt kamenovana. Pala je pred Isusom na koljena, tresla se je od straha, ali je Isusu rekla istinu.

Druga stvar koja iznenađuje jest činjenica da su se u toj gužvi, koja se je stvorila, mnogi dotaknuli Isusa. Dotaknuli su ga se ali ništa nisu doživjeli. Nevjerojatno je da baš nitko od njih nije imao neke svoje, bilo tjelesne bilo duševne, probleme.

Ako je ta žena dodirnula Isusove haljine vrhovima svojih prstiju i tako ozdravila od teške i dugogodišnje bolesti, zašto nitko od ostalih u mnoštvu, koji su se Isusa sigurno dotaknuli, nije doživio nešto slično? Možemo zaključiti da su oni došli u kontakt s Isusom ali da se nisu s Isusom i povezali.

Ovo je jedna jako radosna priča o ozdravljenju ali je ujedno i jedna jako tužna priča o svima onima koji su Isusa dodirnuli ali se s Isusom nisu nikada povezali. Došli su s gomilom i ostali su dio gomile. I s gomilom su i otišli. To je onaj tužni dio ove radosne priče u kojem vidimo ljude i vidimo Isusa među njima, ali što se tih ljudi tiče Isus je jednako tako mogao biti na bilo kojem drugom mjestu.

Ista je stvar i danas.

Toliko nas je nedjeljom u našim crkvama, a da ne govorim koliko nas se izjašnjava kršćanima. Dolazimo i dodirujemo Isusa, ali se kući vraćamo isti kao što smo i bili. Nepromijenjeni.

Čovjek u svojem životu susreće ljude koji tvrde da su uvijek tamo gdje je i Isus. I ne sumnjam ja u to ali me uistinu čudi kako se to nikako ne odražava u njihovim životima. Čini se kako i dalje boluju od istih bolesti i da i dalje sa sobom vuku sve svoje grijehe.

Nažalost mnogim je vjernicima danas najbitnije biti u gomili, u gužvi koja se stvara oko Isusa. I njima je najbitnije da ostali svijet primijeti kako su oni uvijek tu. I oni su uvjereni da je to dovoljno. I oni nikada nisu doživjeli osobni susret s Isusom iako su se možda laktovima s Isusom dodirivali.

Zapitati će se mnogi kada je to bilo?

Kada su se to oni dodirivali Isusa, a na njega nisu obratili svoju pozornost?

Sam Isus će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god niste učinili jednom od ovih najmanjih, ni meni niste učinili.’ (Matej 25,45)

Predobro svi mi to znamo, ali jednako tako prebrzo sve to i zaboravljamo.

Zar u liku ove teško bolesne, i od društva odbačene, žene ne prepoznajemo naše marginalizirane i nepravedno osuđene branitelje, našu zaboravljenu braću u BiH i diljem svijeta, naše opljačkane, osiromašene, odbačene i prezrene bližnje koji se nisu odrekli nacionalnog ponosa i vjere u Krista?

Kada njih odbacujemo mi onda odbacujemo i Krista. Jer kako možemo tvrditi da Krista ljubimo ako ljubavi nemamo prema onima koji su tu pokraj nas?

Logično je zapitati se što nas to priječi povezati se s Isusom kada smo ga već dodirnuli? Što je to u ljudskoj naravi da ne vodi računa o onom za njega najbitnijem, sve dok stvari ne dođu do samog ruba?

I onda jednog dana bude prekasno. Čekali smo predugo. I suviše smo nalik ovom predstojniku sinagoge Jairu koji nije došao Isusu sve dok njegova kćerka nije bila na umoru.

Zastanimo i promotrimo svoj život.

Što je to kod nas, što je to u našem životu, danas – na umoru?

Koji to dio u našem životu – jedva još diše?

Koje su to vrijednosti koje smo stavili ispred Boga, ispred obitelji, ispred Domovine?

Što to umire s nama?

Imamo li vjere dotaknuti se Isusovih haljina?

 

Da te samo dotaknem

i dodirnem ti haljine,

moje srce bilo bi cijelo,

da te samo dotaknem.“











Loading…

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci