nacija.hr

VJERODOSTOJNO: Kakva Irska? Idemo dalje… svi u Afriku!

Nije mi jasno da jedan premjer europske države može uopće spominjati afrički standard u bilo kojem kontekstu o odnosu s onim u vlastitoj državi. Ja naivan mislio da ako jedan kontinent gotovo čitav živi u neokolonijalnom sustavu, da tu nema govora o „standardu“, već o statusu. Kao da danas neki povjesničar priča o standardu rimskih robova

Tekst: Smiljan Strihić

Hrvatska je nogometna vrsta na Svjetskom nogometnom prvenstvu pokazala da sa Nigerijom ponajboljom ekipom sa afričkog kontinenta nema što pričati. Sredili ih naši bez problema s dva nula. Naš premijer Plenković zato ima problema sa afričkim standardom govoreći da bi oni htjeli standard kao mi. Nije mi jasno da jedan premijer europske države može uopće spominjati afrički standard u bilo kojem kontekstu o odnosu sa onim u vlastitoj državi. Ja naivan mislio da ako jedan kontinent gotovo čitav živi u neokolonijalnom sustavu, da tu nema govora o „standardu“, već o statusu. Kao da danas neki povjesničar priča o standardu rimskih robova?

Sjećam se kada sam krajem osamdesetih prošloga stoljeća u svom društvu počeo „filozofirati“ kako ćemo, prije ili kasnije, postati žrtve surovog neokolonijalizma. Naravno da je moje proroštvo bilo popraćeno podsmjehom. „A ti uvijek filozofiraš“, kazaše mi prijatelji. No, nisam ja to rekao onako na pamet već duboko razmišljajući o počecima kolonijalizma do danas. Lako je proučiti kako i gdje je sve to započelo, ali obim i razmjeri tog ponajvećeg pogroma ljudi u povijesti čovječanstva se brižno prikriva i zataškava. To se tako perfidno presvlači u ruho književnosti, filma, glazbe i sporta da ponekad to bude i degutantno. Sve navedene umjetnosti, sportovi i glazba gdje su sudjelovali i dali veliki obol američki crnci porijeklom s afričkog kontinenta su producirani od strane kolonizatora. O tim zločinima segregacije, rasizma, robovlasništva i torture nad afričkim crncima snimljena su dva značajnija filma. Prvi je bio serija „Korijeni“ i sjećamo se tragičnog lika „Kinta Kunte“, a drugi je bio Spielbergov „Boja purpura“. Mada ne volim baš Spielbergove filmove zbog naglašene patetike, mislim da je napravio solidan i hrabar film. O glazbi i sportu je suvišno govoriti znajući koji crnački velikani su na tom polju dali svoj nemjerljiv doprinos američkoj i svjetskoj kulturi i sportu.

Imamo mi i u Europi znamenite crnačke glazbenike i sportaše od Francuske preko Nizozemske do Engleske, ali u kulturi dosta manje zastupljene za razliku od Sjedinjenih država. Malo je poznato da je američki skladatelj, crnac Scott Joplin sanjao i uspio napisati prvu američku operu „Treemonisha“ koja je cjelovito izvedena tek 1972. godine. Naprosto nije moguće u jednome tekstu pobrojati golem doprinos crnih umjetnika sportaša i u novije doba znanstvenika i političara koji su doprinijeli svojim talentom i znanjem novim državama u koje su tako surovo dovedeni njihovi predci kao roblje iz Afrike. Netko će kazati da sam i ja sada patetičan jer smo i mi u ovome dijelu Europe imali svoje robove od antike, pa do prije pet stotina godina. Da, samo je razlika kada je vremenska distanca dva ili pola milenija, u odnosu na činjenicu da je „tržnica robova“ bila u Londonu gotovo do polovine 19. stoljeća. Pogledamo li međunarodne zakone, Ženevsku konvenciju i druge pravne akte, vidimo da nigdje izrijekom nema zakonskog okvira po kojima bi se tretirao ovaj sramotan period ljudske povijesti izveden od kolonijalnih sila.

Vrhunac oholosti zbio se posjetom Georga Busha Senegalu 2003. godine kada je govoreći na otočiću „Goreu“, te doslovno zmijskim jezikom opisivao tragediju deportacije crnog roblja, koje je kao pomoglo u buđenju američke svijesti. „Ljudi koji su prodani u roblje pomogli su izgradnji slobodne Amerike“, dodao je Bush da bi zaključio kako Afrikanci i Amerikanci sada poznaju „vrijednost slobode“. E tu kod riječi SLOBODE je kvaka. Čim se on tako oholi na mjestu zločina učinjenog prije petstotinjak godina znači da ti ljudi niti danas nisu u punini slobodni niti odlučuju o sebi. Drži ih se u neokolonijalnim kandžama modificiranim sustavom „marionetskih vlada“. Naravno da se Bush tada, kao ni Bill Clinton 1998. Godine, nije ispričao afričkom narodu.

Tu sada dolazimo kod mojih FILOZOFIRANJA i stvarnosti koju sam izrekao pred prijateljima ranih osamdesetih. Upravo na tu riječ SLOBODA vidimo da Soroš danas troši velike novce kako bi tu riječ doveo do privida i zamaglio je. Drugi dio milijardi dolara taj isti Soroš dijeli upravo da se pojačaju učinci te magle i obmane. Tu mi u vlastitom „dvorištu“ vidimo na vlastite oči svakodnevno rastrojavanje Države, njenih institucija u kojima obilato pomažu tajna i polu tajna društva diljem Hrvatske. Razmeću se filantropijom, sponzorstvima i stipendijama, gdje se naš prosti puk podaje ne znajući da si tada obrazovan ujedno i zarobljen i „čipiran“ u taj sustav modernoga robovlasništva. Moderno je i nevidljivo u tome što današnji „rob“ prima plaću tako da opsjena bude snažnija, ali koliku, to dobro znamo.

Dakle, imao sam onda pravo govoreći da su napredovali utoliko što umjesto crnih danas imaju „bijelo“ roblje, gdje je osobiti fokus na zemljama bivše „zavjese“. I sada imamo Plenkovića koji govori nebuloze ispadajući smiješan, jer se ni on u svojoj nutrini ne može oteti istini. Odlazeći 1972. godine u Genovu, tada matičnu luku očeve švicarske brodarske kompanije, doživio sam nešto do tada nepoznato. Dođem ja kao sedamnaestogodišnjak na brod, te dobijem na trećoj palubi kabinu i gledam moga oca ponosno kao strojarskog časnika kako radi na remontu stroja s drugima u golemoj brodskoj strojarnici. Vidim ja da on ima uza sebe na pomoć jednog crnca Thomasa kojem stalno zapovijeda nešto. Pitam ga ja što ova četiri crnca tu rade na brodu ugledne švicarske kompanije. Kaže mi otac da su oni „pomoćni radnici“ i da im služe za sve i svašta. „A plaća?“, pitam ja. A to ti je dvjesto do tristo dolara i onda su u selu glavni. Pričajući na kratko s Thomasom kazao je neko mjesto iz Obale Bjelokosti, dodavši da je njima četvorici tu dobro i da spavaju na slami u pramčanom dijelu pod palubom.

I sada se pitam nije li naša mirovina danas jednaka tadašnjoj Thomasovoj plaći, a mirovine što je isto plaća i manje. Onda bi bilo puno poštenije da nam Plenković kaže da smo „zarobljeni“ i investicijama obmanuti, a što se Afrike tiče, bolje bi bilo da omogući pravosuđu da procesuira naše zaljubljenike u Afriku koji su svojim primitivnim egom sakupljali „dlakave“ suvenire i pohranjivali ih u svojim kolekcija brojnih vila i rančeva po Hrvatskoj.










Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci