nacija.hr

Sve je gore i gore, ali tko nam ovo sve radi?

Tko nam to sve radi? – pitaju se obični ljudi, vjernici i domoljubi, dok o tome novinari i publicisti pišu tekstove, kolumne, a neki i knjige napisaše, a mi narod običan i prost šutimo i kao, dobro je, jer Državu imamo i to je dovoljno.

Tekst: Smiljan Strihić

Možda ste odrastajući u nekom manjem mjestu ili gradu hrvatske provincije bili u prigodi da vas je u godinama pred zrelu dob neki susjed, ili očev znanac vrbovao u „Partiju“. Naravno vi ste ga odlučno odbili pravdajući se lošim ocjenama u školi, izvlačeći se da ne poznajete još dobro „Schopenhauera, Plekhanova i Gaju Petrovića“. Oni ne razumješe vašu ironiju pa ste slučajno prošli nedirnuti. Nisu odustali pa vas poslije osamnaeste dolaskom u vojsku zaskočili klasičnom „ JNA sačekušom“ nebi li u „partiju“ ušli. To ste također akademski odbili pravdajući se zauzetošću „Diderotom, D’Alambertom ili Sartreom“, što vam je zasigurno uspjelo priskrbiti titulu osobenjaka i čudaka. Možda niste završavajući taj period života živjeli u provinciji, već u nekome od većih gradova urbanog okruženja, ili možda u središtu nekoga manjega grada? Ali bili vi u provinciji ili povećem gradu, guraše vam pod nos „teatar“ ovoga svijeta od pračovjeka do Kopernika, od Gaja do Tita, preko Picasa i Frljića, hvaleći „kauboje“ omalovažavajući „Pravaše“. Ubojstva i zločine, laži i prijevare su velikim svjetskim otkrićima i diplomacijom prozvali i uporno vas nekim ofenzivama učili, nepotrebne ratove i ubijanja,laži i obmane za istinu podmetali i sve to obrazovanjem nazivali.

Sjećate se kada su krajem osamdesetih prošloga stoljeća završile te nametnute torture u zemlji „Lijepoj njihovoj“, primijetiste nekakav čudnovati politički prijelazni rok, poput tihe političke metamorfoze. To je sjećate se bilo vrijeme kada su se užurbano presvlačile hlače, farbale jakne i šivali kaputi. Nemoguće da vas nije ni okrznuo taj val kreiranja i oblačenja nove hrvatske političke konfekcije, ali jedna strana u tom hodu prema „gore“ osta ista – ona društveno političkog establišmenta. Kakve ste snove sanjali pod riječ „novo, nova“ – naravno mislim na Državu koja nije baš niotkud došla. Kad ono završi rat i krene nešto „novo“, kad opet stari kadrovi dođoše na sve položaje u vlasti i diplomaciji. Poduzeća i firme nestale, gospodarstvo se urušilo, a ljudi nezaposleni završili na ulici ili u stranoj zemlji na radu.

E tu se krije „Majka svih tema“ koja glasi: “Kako je moguće da totalitarni komunisti sa Račanom na čelu participiraju i sudjeluju u vlasti a Manolić, Boljkovac, Mesić i Šeks u HDZ-u kolo vodili?“ Ne treba nabrajati koliko su bivši komunistički dužnosnici participirali u svim strankama, institucijama, školama, fakultetima i državnoj upravi. Krajem prošle decenije se dogodilo da su se vratili na vlast s Račanom i Milanovićem, koje nećemo pamtiti po dobru.

Tko nam to sve radi? – pitaju se obični ljudi, vjernici i domoljubi, dok o tome novinari i publicisti pišu tekstove, kolumne, a neki i knjige napisaše, a mi narod običan i prost šutimo i kao, dobro je, jer Državu imamo i to je dovoljno. Al Bog nas opominje i govori da budemo Sveti, jer svaki je kršćanin pozvan – već prema svom životnom putu – na nasljedovanje Krista.

Koliko smo na tom putu bili Kristovi i kako se dogodilo da je Hrvatska odmah nakon obrambenog rata u svim porama i strukturama bila ponovno premrežena starim masoniziranim „partijskim“ kadrovima i političarima, tek treba istražiti. Ne podsjeća li stanje u Hrvatskoj nakon Obrambenog rata na slavlje hrvatske Nogometne reprezentacije kada su pod vodstvom Bilića 2008. godine u zadnjim sekundama primili gol i kasnije na penale ispali iz natjecanja. Sjećamo se kako se Bilić s igračima radovao i grlio, a Turci krenuli sa centra i u tri sekunde dali gol. Ovu neugodnu sportsku sličicu uspoređujem sa stanjem u Hrvatskoj nakon Obrambenog rata devedesetih.

Za analizu ovih događaja nemoguće je ne uzeti u obzir neobičnu činjenicu da se Tuđman u devedesetim godinama susreo u Americi s Henryjem Kissingerom, bivšim Državnim tajnikom SAD-a. Kazao mu je da Hrvati žele konfederativnu, tj. samostalnu Hrvatsku državu. Stari masonizirani lisac Kissinger je samo hladno konstatirao kako se niti jedna država ne može uspostaviti bez rata. Važno je u ovom kontekstu navesti i riječi Ivana Mužića koji govori o Tuđmanovoj fascinaciji Kissingerom i nije se složio s Mužićem da masoni upravljaju svijetom. Tuđman je bio opor i tvrd pa nije razumio narav, doktrinu i smisao masonstva, već je mislio da je dovoljno imati Državu i time je ispunjen cilj i težnja hrvatskog naroda.

Naravno da je bio u krivu jer je u HDZ-u imao prisutnu snažnu struju bivših komunista i udbaša okupljenu u stranci i državnim službama zajedno sa svojim istomišljenicima i rodbinom. To nikako ne znači da je svaki komunistički dužnosnik ujedno bio i mason, ali masonerija je kreirala komunizam, što je opće poznato, a time je imala upliva i u komunističkom pokretu svih zemalja svijeta. Ako je Franjo Tuđman na Mužićeva upozorenja zauzeo takav stav, onda nije mogao razumjeti da se država bez masonskoga „blagoslova“ ne može napraviti, još manje održati. Imamo brojne primjere „modernih država“ od Italije, Turske, Brazila, SAD-a i drugih, gdje je to poznato. On nije ometao osnivanje masonskih loža, Lionsa, Rotarija i sličnih društava jer su svi oni legalno prijavljeni kao udruge građana. Tuđmanu se spočitava da je dopustio divlju pretvorbu i uzrokovao nezaposlenost, ali nije se tada ni kasnije okružio ljudima koji bi mu savjetovali druge mjere. To znači da se u državničkom poslu takvog karaktera u post ratnom vremenu moralo pomno misliti na okruženje i „nasljednika“. On je to propustio napraviti i čudesno se budi nadahnutim govorom na zračnoj luci u studenom, 1996. godine, u Zagrebu kada mu je u Americi dijagnosticiran rak. Tada je briljantnim govorom naznačio i imenovao „vražje“ zanesenjake, smušenjake i izdajice u našoj politici, ali tada je bilo kasno jer su se trećerazredni masonski „letači“ već razmilili po svim porama našega društva.

Gledajući iz današnje vremenske distance začudno je da proučavajući povijest nije zahvatio i djelovanje tajnih društava i njihov upliv u geostrateškim silnicama ondašnjeg turbulentnog doba. Tko su bili Tito, Kardelj, Velebit, Kopinić, Krajačić, Moša Pijade, Mates i drugi iz ondašnje komunističke elite? A jesu li osim komunisti bili možda i masoni, postavljeni u važno žarište ovog dijela Europe da osiguraju kontinuitet Jugoslavije u pripadanju engleskom imperiju. Nije li možda masonski duh nekada snažnog sisačkog masonstva iz lože „Ljubav bližnjega“ pokrenuo prvi partizanski odred u Brezovici pokraj Siska? A što ako je u cilju kontrole ovog prostora masonska velevlast gurnula partizane u borbu poput današnjeg ISIL-a u Siriji? Zašto se taj ISIL u Siriji nije ustao dvije godine prije ako je Asad bio diktator, jednako to važi i za partizane, ako je NDH bila fašistička država? Kako objasniti direktan upliv zagrebačkih masona u stvaranju partizanske logistike i špijunske mreže u i oko Zagreba u počecima rata.

Sve su to pitanja koja je trebalo znati kada se stvarala mlada hrvatska država, poglavito iz razloga što tim osvajačima nije problem teritorij i vojske. Njima su problem narodi ili pojedinci koji su vjerujući i imaju Isusa Krista za Kralja. Znamo da je rođenje i uskrsnuće Kristovo misterij, ali ljudima i prispodoba kojom nam Bog Otac svemogući pokazuje put da budemo kao On. Nijedan se vjernik ni onda ni danas u uvjetima mira ne bori protiv „nekoga“ jer nas Isus Krist to ne uči, već da širimo svoju vjeru i ne otpadamo od nje.










Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci