nacija.hr

Vilim Karlović: Biti Kristov vjernik

Na osamnaestoj “Književnoj večeri četvrtkom” Hrvatskoga književnoga družtva Sv. Jeronima, održanoj 7. lipnja 2018., vukovarski branitelj i osvjedočeni kršćanin Vilim Karlović održao je predavanje “Biti Kristov vjernik”. Više nego li predavanje, to je bilo svjedočenje.

Tekst: Stjepan Razum

Vilim Karlović je zanimljiva, i osoba bogatoga života. O njemu se može čitati na njegovom vlastitom blogu (Vilimbook), odakle prenosim nekoliko njegovih životopisnih podataka.

Rodio se u Zagrebu 27. listopada 1970., gdje je završio osnovnu i srednju prometnu školu. Podrietlom je iz Bosanske Posavine, iz okolice Dervente. Odrastao je kao najstarije diete uz brata Antonija i dvie sestre, Ivanu i Katarinu, u radničkoj obitelji otca Ante i majke Jele. Dvie godine mlađi brat Antonijo, koji je također sudjelovao u Hrvatskom obranbeno-osloboditeljskom ratu, 21. rujna 1991. godine težko je  ranjen u obrani Petrinje i zarobljen u povlačenju, nakon čega mu se gubi svaki trag do godine 2012., kada je pronađen u množtvenoj grobnici u selu Taborište.

Vilim je bio vrhunski športaš te je pod trenerskom paskom Nenada Đurovića – Đure postao seniorski prvak bivše države u borilačkoj vještini – “full contact”, a taj je naslov držao od godine 1987. do 1990. Kao reprezentativac bivše države nastupao je i na međunarodnim natjecanjima te je nastupio na svjetskom i europskom prvenstvu.

U braku je sa suprugom Vlatkom od godine 1990. Roditelji su šestorice sinova: Zvonimira, Krešimira, Branimira, Trpimira, Ratimira i Hrvatimira.

U obranu suvereniteta Republike Hrvatske, u 1. brigadu Zbora narodne garde, dragovoljno pristupa 10. kolovoza 1991.

Poslije kraće obuke sa suborcima iz postrojbe uključuje se u borbe na Banovinskom bojištu. Krajem rujna godine 1991. s dielom postrojbe upućen je na iztočnoslavonsko bojište, u obranu Vukovara. Treba naglasiti, da je ciela ta postrojba tražila odlazak na tu bojištnicu. U borbama ostaju do posljednjeg dana, to jest do konačnoga pada Vukovara.

Nakon pada Vukovara, zarobljavanja pa preživljavanja strieljanja na Ovčari i masakra na Veleprometu odveden je u zatvor u Sriemskoj Mitrovici. U jednom od zloglasnijih srbskih zatvora za ratne zarobljenike prolazi najgora mučenja i zlostavljanja, kojima odolijeva zahvaljujući velikoj duhovnoj i tjelesnoj snazi kao i vojničkoj stezi. Na slobodu je pušten nakon točno 6 mjeseci, razmjenom ratnih zarobljenika. O događajima na Ovčari i u Vukovaru nekoliko puta je svjedočio u Den Haagu u postupcima protiv Slavka Dokmanovića, Vojislava Šešelja, tzv. Vukovarske trojke: Mrkšić-Šljivančanin-Radić i Gorana Hadžića. Osim u Den Haagu svjedočio je dva puta i u Beogradskom postupku kao svjedok obrane dvojice pripadnika Šešeljevih četnika, koji su ga spasili iz kuće, u kojoj je mučen: Marka Ljuboje – Mare i Predraga Milojevića – Kineza, jer i oni su bili obtuženi za zločine na Ovčari.

U listopadu godine 1992. vraća se u postrojbu i priključuje borbama na Južnom bojištu. Za budući razvoj svoje vojne karijere zaslužnim smatra svojega tadašnjeg zapovjednika Darka Katušu. Godine 1993. sudionik je vojno-redarstvene operacije “Maslenica”. U travnju godine 1995. uspješno završava školovanje na Hrvatskom vojnom učilištu “Petar Zrinski” u Zagrebu, a već u svibnju sudjeluje u vojno-redarstvenoj operaciji “Bljesak 95”. Tiekom kolovoza iste godine aktivno sudjeluje u operaciji “Oluja 95” na Banovini, Kordunu, Lici i Pounju. Djelovao je u skupini, koja se prva spaja sa snagama Armije BiH na Tržačkim Raštelima. Sudionik je i posljednje višednevne vojne operacije “Una 95” u rujnu godine 1995.

Time završava Karlovićev ratni put, koji je, moramo priznati, vrlo dojmljiv. A njegov se životni put nastavlja do danas, sa sličnim izazovima i uzbuđenjima. Ostao je u vojnoj službi do godine 2003., kada odlazi u mirovinu i pokreće vlastiti posao. Istodobno je provodio grješni život, pa, kako kaže, nema Božje zapoviedi, protiv koje nije zgriešio. U doba gospodarskoga nazadovanja i krize godine 2008. pokušava spasiti poslovanje i zadužuje se kod vjenčanoga kuma, koji ga kamatari, ucjenjuje i prieti ubojstvom njega, supruge i djece. Nakon što je dug višestruko vratio, kum ne prestaje sa strašnim prietnjama. U jednoj prepirci, 30. listopada 2008. Karlović ubija kuma.

Na Županijskom sudu u Zagrebu, 11. siečnja 2010., nepravomoćno je osuđen na četiri i pol godine zatvora, kada je i pušten na slobodu do izricanja pravomoćne presude. Dana 24. svibnja 2012. pravomoćno je osuđen na šest godina zatvora. Kaznu je izvršavao u Remetincu, Lepoglavi i Turopolju.

Suočen s tim strašni događajem ubojstva, u Karloviću je započeo postupak obraćenja. Uz to što je izdržao nametnutu kaznu, čvrsto vjeruje da mu je Bog oprostio zločin ubojstva, kao i sve druge griehe, koje je u svom životu učinio, jer je Bog naš milosrdan Otac, koji je veći od svih naših grieha i zločina, ako ga zamolimo oproštenje. Imajući to vlastito izkustvo oproštenja, Karlović je i sam oprostio svojim mučiteljima za vrieme zarobljavanja, spoznavši da to strašno zlo, koje si ljudi međusobno nanose, nije od njih, nego od samoga Sotone.

O svemu tome piše u svojoj knjizi “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”, koju je počeo pisati u svibnju 2009. u pritvoru u zagrebačkom Remetincu. Knjiga je objavljena već u šest naklada i moguće ju je pročitati zbog njezine zanimljivosti na mah.

Karlovićev obraćeni život čini ga mjerodavnim, da on kao vojnik i ratnik može govoriti o tome, kako biti Kristov vjernik. Božju je blizinu osjetio na svoj način u najstrašnijim trenutcima zarobljavanja i mučenja, kao i nakon podpunoga obraćenja, pa on sada ne može ne govoriti o Božjem oproštenju, koje nam je zaslužio Isus Krist Gospodin naš, a kojega smo dionici. U posljednjih deset godina Karlović je apostol, propovjednik opraštanja.

Nakon predavanja, odnosno svjedočenja, razvila se zanimljiva razprava o samom opraštanju, u kojoj su sudjelovali Josip Vuković, Branimir Petener, Vjekoslav Grbeša, Katarina Cipra, Josip Bilušić, Elvis Duspara, Ana Marija Grgac, Jozo Grmača, dr. zn. Marija Buzov, predavač i voditelj. Po uzoru na Krista Gospodina, koji je na križu rekao “Otče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Lk 23, 34), svi smo kršćani pozvani opraštati svojim dužnicima i zlostavljačima, premda je to jako težko. Ako im ne oprostimo, njihovi smo robovi. Kad im oprostimo, slobodni smo podpuno za Boga.











Loading…

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci