nacija.hr

Povijest braniteljskih “privilegija”

Mate Knezović nastavlja serijal o braniteljskim “privilegijama”, odnosno o onima koji su bili “privilegirani” u izlaganju vlastitog života, prekidu normalnog tijeka mladosti i dozrijevanja u muževe i žene.

Tekst: Mate Knezović

Hrvatska, kao i svi nesrpski narodi, već od polovice osamdesetih godina bila je izložena sve snažnijim političkim velikosrpskim projektima. Oni su išli pod samim velikosrpskim imenom, ali i pod jugoslavenskim. Hrvatska je bila bez političkog vodstva, bez ikakvog odgovora na te projekte, osim “jugoslavenske sinteze”, koja je išla iz usta Stipe Šuvara, te Centalnog komiteta kao “kolektivnig intelektualca”, također iz istih usta.

U tom vremenu najveći broj budućih branitelja bio je u školskim klupama, na fakultetima ili su bili mladi radnici ili intelektualci. Nikakvog hrvatskog odgovora nije bilo sve do 1989. kada se počinje naslućivati nekakav odgovor. Svi hrvatski orijentirani ljudi bili su svjesni navolje koja prijeti. Ta nevolja brzo je stizala, a branitelji počinju s obranom domovine već 1990. godine i balvan revolucije, koje prerasta u pokušaje državnih udara, a zatim otvorenu agresiju. Hrabri narod, te mladići i djevojke, odlučno se, često i bez oružja, suprotstavljaju svim modernim sredstvima naoružanoj vojnoj sili. Takve mi branitelje imamo. Oni su bili “privilegirani” u izlaganju vlastitog života, prekidu normalnog tijeka mladosti i dozrijevanja u muževe i žene. Prekid normalnog i očekivanog tijeka života je kod tih “privlegiranih” bio brutalan. “Privilegirano” i prijekim putem prekinut je mnogima život, mnogima su “privilegirano” nestali udovi, mučeni su, proveli u logorima mučenja i smrti, a njihove majke i očevi, djeca i žene, ostajali su “privilegirano” bez svojih članova obitelji, a oni bez psihičkog i fizičkog zdravlja. Danas takvima, oni koji su ostali u gradovima, pobjegli u inozemstvo, pretvarali narodnu imovinu u svoju, koji su zauzimali pozicije u političkim strankama, medijima, bankama, ministarstvima, veleposlanstvima prigovaraju zbog “privilegija”, ili “povlaštenih mirovina”… I umjesto da su ih ti madići, po dolasku s ratišta, potjerali iz tih institucija, naišli su na porugu stvarno privilegiranih. Stvarno privilegirani su su se rugali njihovoj borbi i žrtvi. Institucije, mediji i materijalna dobra bili su u njihovim rukama. Braniteljima i stradalnicima su rekli da su svi sudjelovali u obrani Hrvatske, da upravo oni znaju upravljati Hrvatskom, te da su ratnici odradili svoj posao, a sada će oni stvoriti neku bolju državu. Bila je to epska prijevara.

Rat protiv branitelja trajno je tinjao u institucijama i medijima. Taj rat ni u jednom trenutku nije prestao. U Uredima za obranu susretali su ljude koji su ih brisali, ili ih nisu uopće evidentirali. Po povratku s ratišta mnogi, iako ranjeni i oboljeli, bili su “demobilizirani” te su, protivno propisima, ostajali bez skrbi i ikakve egzistencije, prepušteni birokraciji i svim mogućim opstrukcijama. Paralelno s tim počela se stvarati slika o mnoštvu lažnih branitelja, o lažnim invalidima, o privilegijama koje ničim nisu zaslužene… Mnogi su dovedeni u poziciju da, iako mladi i još sposobni za rad, bivaju umirovljeni. Dapače, poticani su da se oni koji su iznijeli rat na svojim leđima, umirovljuju. Osobito je za branitelje bilo zabranjeno ući u bilo kakve institucije. Iako su upravo oni koji su iznijeli teret rata trebali baš tada ulaziti u sve institucije, nadzorne odbore, ministarstva, gradove, županije, medije, upravo im je tamo bio zapriječen pristup, te je upravo s te strane dolazila kleveta o njima kao parazitima, privilegiranima, nepodobnima za institucije i odgovorne dužnosti. Mnogi su slani na “doškolovanje”, a nakon što bi se “doškolovali”, bivali su umirovljeni ili otpušteni kao “neperspektivan kadar” ili višak. Tako je jednog uglednog zagrebačkog pravnika, magistra znanosti, kuhar ocijenio kao “neperspektivan kadar” za Ministarstvo obrane. Takvih primjera je na tisuće.

Što se tiče zakonodavnog okvira, on se tek polako gradio. Zakon o pravima hrvatskih branitelja nije ni postojao. Na njih se primjenjivao Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, Zakon o obrani, Zakon o službi u oružanim snagama, te zakoni koji su se odnosili na umirovljenje djelatnih vojnih osoba i ovlaštenih službenih osoba, te drugi zakoni koji su uređivali pojedina njihova prava. Ozbiljan pomak u pravima hrvatskih branitelja bio je Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji koji je donijet 1996. godine i koji je bio relativno dobar temelj za uređivanje prava tih ljudi. Međutim, vrlo brzo je bio napadnut te je prvom prilikom, a nakon Tuđmanove smrti i trećesiječanjskog prevrata, počeo se rastaljivati. Valja posebno napomenuti da je i Zakon o pravima hrvatskih branitelja, za koji sam naveo da je bio dobro polazište, za uređenje te materije, u svom jednom članku posebno predviđao “reviziju” za pravomoćna rješenja o statusima. Kada se uzme u obzir da je u upravnom postupku bila predviđena obavezna revizija u slučaju priznanja prava ,onda je to bila vrlo čudna odredba. Ta odredba je, već do 2000. godine zlorabljena, jer je bila način discipliniranja i obračuna s pojedinim ljudima. Nakon 2000. godine već možemo govoriti o masovnoj zlouporabi te odredbe. Nažalost, tu odredbu je zlorabio i Pero Kovačević nakon dolaska na vlast Mesić-Račanove politike, jednostavno i bez ikakvog temelja poništavajući prava i dovodeći stvarne stradalnike u težak položaj. Mnoga takva rješenja Upravni sud je poništio i vratio prava, no pojedinci su bili razočarani i nisu ni pokretali upravne sporove. Teško se sa podlom administracijom boriti, a takvih podlaca je u institucijama uistinu mnogo. Ne samo pojedinaca, nego je i sustav građen (i gradi se) upravo na način da neprestano uznemirava branitelja i stradalnike, ponižava ih, izbjegava im priznati čak i priznata prava.

O tome u idućoj kolumni.










Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci