nacija.hr

Prije nego što se pojavio internet, bio je RBB Hacker

Danas skoro svaka kuća ima računalo i potpuno je normalno otići na internet, no prije skoro trideset pet godina nije bilo tako…

Tekst: Elvis Duspara

Gledam svoje klince kojom lakoćom “šamaraju” mobitele, tablet i misli me vratiše u vrijeme prije skoro trideset i pet godina u Bosanski Brod.

U jedanaestom mjesecu 1984. sam dobio Commodore 64. Tada sam imao dvanaest godina i to čudo tehnike smo moj zemaljski otac i ja spojili na naš televizor u dnevnom boravku. Kružili smo oko njega kao mačak oko vruće kaše. To je inače bio četvrti kompjuter koji je stigao u Bosanski Brod. Jedan naš rođak ga je prošvercao preko granice u vratima svoga automobila. Tata ga je platio 650 njemačkih maraka, pa su mu prijatelji govorili da nije normalan što je dao tolike pare za neku tamo igračku.

– Nije ovo igračka. Ovaj stroj može voditi knjigovodstvo za četiri firme. – govorio bi moj otac, a ja sam mislio da taj kompjuter daje odgovore na sva pitanja koja mu postaviš.
– Kako se zoves? – tipkam ja čim smo ga upalili.
– SYNTAX ERROR. – odgovara Commodore 64.
– What is your name? – tipkam ja na engleskom jer možda taj kompjuter ne kuži hrvatski.
– SYNTAX ERROR. – opet Commodore 64 ne prepoznaje komandu.
– Mater ti … glupu. Smeće jedno. – tipkam ja glupanu koji ne zna osnovnu stvar.
– SYNTAX ERROR. – opet Commodore 64 odgovara.
– Nikola, što si dao tolike pare za tako nešto? – pitaju moga oca.
– Nemate pojma, ovo može odrediti budućnost mome sinu. – siguran je moj otac u svoju odluku što je nabavio to čudo tehnike.

U međuvremnu smo tata i ja nabadali tipku po tipku i prepisivali program u Basicu da bi nakon višesatnog tipkanja oduševljeno se divili kako smo uspjeli da neka tamo točkica ide od ruba do ruba našeg televizora.
– Stigao kompjutor! – širila se vijest gradom, a ja saznao da isti takav ima i Saša Kaučić.
– Imaš li kakvih igara? – pitam ja Sašu.
– Imam. Cijena jedne igre ti je… – objašnjava meni moj vršnjak kako se učitava Loader i pokazuje mi piratske igrice koje će mi presnimiti.

Tu večer, taman na Staru godinu smo moj tata i ja udarali po jednoj od četiri igrice koje sam presnimio od Saše i nije bilo tog programa na televiziji koji bi nas mogao odvojiti od tog čuda tehnike.
Najviše smo voljeli igrati Boulder Dash i dan danas mi je to najbolja igrica koju sam ikada igrao.
Vrlo brzo se kod nas u dnevnom boravku okupljalo poveće društvo djece i svatko je htio malo se poigrati.
Inače, kako sam odrastao “kod Drage” gdje su izlazili najveći frajeri u Bosanskom Brodu, tako sam bio sretan što sam prenio makar malo atmosfere u svoj dnevni boravak.

“Kod Drage” u Dom Sportova smo išli na flipere i video igrice i tamo je uvijek bilo zabavno. Poslije je Drago nabavio bilijar pa je to postalo omiljeno okupljalište svih generacija u Bosanskom Brodu. Dane i dane sam visio tamo, a sada mogu igrati igrice doma za koje sam Dragi morao plaćati žetone.
Odmah sam počeo kupovati svu moguću literaturu koja se mogla nabaviti. Tada su bila dva najpopularnija kompjuterska časopisa: slovenski “Moj Mikro” i beogradski “Svet kompjutera”.

Već 1985. godine sam nekako uspio nabaviti nekakav program “Monitor 49512” kojim sam mogao ulaziti u programski kod igrica koje sam igrao. Kada sam skužio da mogu mijenjati tekst koji se pojavljuje, odmah sam “preveo” neke igrice i dao oglas u “Svet kompjutera” da prodajem prevedene igrice na naš jezik. Ono što se dogodilo je i mene iznenadilo. U šestom razredu osnovne škole sam bio zatrpan narudžbama koje sam slao pouzećem po cijeloj Jugoslaviji. Svatko tko je tada držao do sebe je imao i naziv svoje grupe pod kojom djeluje. Moja grupa se zvala “Magic Rays” i bila mi izvor popriličnog džeparca sve do fakulteta. Naime, uspio sam se povezati s nekim likom iz Maribora i čim bi neka igrica izašla na tržište ja bih je u roku od nekoliko dana imao u Bosanskom Brodu. Još uvijek se sjećam smiješnih situacija kao kada sam kao klinac otišao u robnu kuću “Tena” u Slavonskom Brodu i kupio im kompletnu zalihu praznih kazeta za svoje potrebe. Prodavači su me gledali u čudu jer im nije bilo jasno što će klincu od dvanaest godina tolika količina kazeta.

U međuvremenu je 1985. Radio Bosanski Brod objavio natječaj u kojem pozivaju ljude “s područja naše općine” da se jave radi vođenja emisije “posvećene popularizaciji kompjutera u našoj sredini”.
Nisam niti znao, ali kako ovi s Radija nisu dali neke uvjete, moj prijatelj iz razreda Milan Margeta je prijavio sebe i mene na taj natječaj.
I stvarno, nakon nekog vremena ja dobijam poziv da se javim u Radio Bosanski Brod radi razgovora za posao. Isti poziv dobija i Milan kojeg ovog puta pozivam da mi se javi jer sam izgubio kontakt s njime, a volim ga kao brata rođenog.
Dolazimo nas dvojica balavaca u Radio Bosanski Brod i već na ulazu problemi.

– Gdje će te vas dvojica? – pita striček na ulazu.
– Imamo razgovor za posao. – ponosno odgovaramo.
– Kakav posao?
– Pa za voditi emisiju!
– M’rš tamo, mene ste našli farbati! – skače kao divlji i psuje nam.

Nas dvojica ne znamo jel’ šala ili ćemo stvarno dobiti degenek jer je tako vrijeme bilo da nisi smio zafrkavati odrasle, a vidimo da ovaj ne vjeruje da smo nas dvojica stvarno došli na razgovor za posao.
Kad je već bilo gusto, više se ne sjećam, ali jedan od nas dvojice vadi ponosno onaj papir na kojem nas pozivaju na razgovor.

– Auuu, što sad?.. čekajte tu… da se niste micali! Jel’ jasno?
U roku par minuta vode nas dvojicu do glavnog urednika.
– Vi došli na razgovor za posao? – pita glavni urednik Zoran Čvorak.
– Jest, baš mi! – upiremo se nas dvojica da bi izgledali i ozbiljniji i višlji.
– De, čekajte malo. – kaže on nama.

Nismo mi tada znali da smo se od cijelog Bosanskog Broda, Odžaka, Dervente, Slavonskog Broda… samo nas dvojica prijavili. Nisu niti na Radio Bosanskom Brodu znali da će im se prijaviti samo dvojica trinaestogodišnjaka i sad vijećaju što s nama. Djeca smo mi. Što će oni s djecom? Ali, jedino su se ta dva djeteta prijavila.
– Čujte me sad vas dvojica. Dat ću vam priliku da radite. No, dobit ćete jednog novinara da vas prati. – mudro odlučuje Zoran Čvorak.

Tako je zahvaljujući Zoranu Čvorku Bosanski Brod dobio treću emisiju te vrste u bivšoj Jugoslaviji koju su nazvali RBB Hacker.
Hej, koja je naša sreća bila. Vodit ćemo emisiju. Glavne face. Već imamo i koncept. Margeta smišlja glazbene podloge koje puštamo u eter i već sama spoznaja da će Radio Bosanski Brod puštati Kraftwerk nama daje gušta. Goran Jorganović, novinar koji je s nama radio na emisiji daje nam dovoljno prostora i skroz smo mu simpatični pa uspjevamo postići da već u prvoj emisiiji pustimo preko etera dvije igrice, jednu za ZX spectrum a drugu za Commodore 64.
I tu kreće priča koju je skoro svatko u Bosanskom Brodu znao. Naša emisija je išla prije jedne druge jako popularne emisije u to vrijeme. Ta emisija se zvala “Sa tvojih usana” i puštali su po narudžbi pjesme koje bi slušatelji naručili. Kako je Radio Bosanski Brod imao ogromnu arhivu pjesama svih mogućih izvođača, tako bi ljudi pisali i tražili da se pusti određena pjesma. Onda bi ovi s Radio Bosanskog Broda to pustili, a narod bi sebi snimao na kazete. Fora je bila u tome da su pjesme puštali od početka do kraja bez ikakvih intervencija tako da su svi mogući kafići, uredi, domovi slušali tu emisiju.

I sad ide RBB Hacker gdje smo se Milan i ja otimali tko će više teksta pročitati, a koji smo čitali iz Mog Mikra ili Sveta kompjutera. No, vrhunac svega je bio kada smo rekli:
– A sada pripremite svoje kazetofone i snimite svoju igricu. – najavljujemo mi povijesni događaj za naše mjesto.
I tada se događa da svi oni uredi, kafići, domovi čuju neku škripu. Narod ne kuži o čemu se radi jer je to neviđena stvar. Ljudi zovu Radio Bosanski Brod da vide da nije riknuo Radio. Sve funkcionira, jedino na Radio Bosanskom Brodu ide nekakva škripa koju je potrebno snimiti i odmah nakon emitiranja ljudi mogu doma igrati igricu koju smo im mi pustili. To traje nekih petnaestak minuta, ali narodu to djeluje kao vječnost. Svi su u šoku, a Milan i ja zadovoljni. Nije u to vrijeme bilo interneta, autorskih prava… bilo je čisto snalaženje. Kako smo mi imali emisiju svaku srijedu, mene je jedan stariji dečko udario šakom kod Osnovne škole “Drago Vidošević” psujući:
– Samo još jednom pusti ono smeće na radiju!
Nije jadan kužio da ono što mi radimo je preteča svega onoga što će uslijediti i da je Bosanski Brod u povijesti ucrtan kao jedan od rijetkih gradova koji su pioniri u informatizaciji.

S vremenom su oni koji su bili protiv toga oguglali, a Margeta i ja puštali i dalje igrice preko etera. Poslije se ekipi pridružio Saša Kaučić i Tomislav Jukić pa je emisija bila još bolja.

Znam da od ovoga nitko neće bolje živjeti, ali nekako su me klinci koje mi je Bog dao na čuvanje potakli da ovo ispričam kao svjedok jednog vremena.
Ne znam što je s ljudima koje sam spomenuo u tekstu, ali ih od srca pozdravljam i zahvaljujem što su bili dio jednog divnog razdoblja mog života.










Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci