nacija.hr

Haranga na Karolinu Vidović Krišto se nastavlja

Hrvatska je dodatno bila pritisnuta činjenicom da je jugoslavenska komunistička vrhuška prije popisa stanovništva 15. ožujka, 1948. bez kojeg se nije mogao utvrditi realan broj stradalnika u drugom ratu, Međunarodnoj reparacijskoj komisiji dostavila broj od 1 706 000 tisuća poginulih. Time je hrvatski narod bio gurnut u svojevrsni okvir lažnih statistika koje je zbog reparacijskih aspiracija jugoslavenska šumska vlast morala napuhavati. Naravno da Njemačka nije željela isplatiti novac temeljen na tim brojkama, već je tražila ponovni popis koji je izvršen 1964. godine, ali se taj iz neshvatljivih razloga krio do devedesetih godina prošlog stoljeća.

Tekst: Smiljan Strihić

Danas se u dubokim hodnicima HTV-a nastavlja progon novinarke Karoline Vidović Krišto zbog emisije „Dobar dan Hrvatska“ u kojoj je nedavno ugostila istraživačkog novinara Igora Vukića. On je promovirajući svoju novu knjigu „Radni logor Jasenovac“ razbjesnio „Centralni komitet“ masonskih vladara HRT-a, pa će danas te sluge po unaprijed zadanim smjernicama na sastanku Programskog vijeća i Nadzornog odbora HTV-a donijeti odluku o nekakvim sankcijama protiv navedene novinarke. Dodvoravajući se masonskoj vrhuški koja dogmu o Jasenovcu mora držati nepromijenjenu vodstvo naše javne dalekovidnice ima zadatak relativizirati Vukićeva istraživanja i knjigu proglasiti pamfletom. Nije njima problem novinarka Krišto, već teze Igora Vukića navedene u novoj knjizi o Jasenovcu i poslati svojevrsnu poruku medijima da nije uputno pozvati u emisije Igora Vukića. Također njih ne zanima karakter logora Jasenovac i tko o tome piše, ali u broj žrtava kojeg bi argumentirane teze mogle poljuljati ili slučajno napraviti smiješnim se ne smije dirati. Za učvršćivanje tih laži masonerija je nakon drugog rata preko Tita naredila nekakva jalova prekopavanja šireg okruženja logora Jasenovac ali rezultati tih istraživanja nisu podupirali zadanu mantru o 700 000 ubijenih u Jasenovcu.

Naime hrvatski demograf Vladimir Žerjavić je sudjelujući 13. studenog 1989 u tv. Emisiji „Porota“ beogradske televizije čuo javljanje dr. Srboljuba Živanovića telefonom iz Londona u kojem je naveo da je u nekim grobnicam pronađeno po 800 leševa. Naravno da su te laži bile prihvatljive u to vrijeme 1989. kada je u osvit rata trebalo podržati genocidnost hrvatskog naroda. No dr. Žerjavić koji je bio u studiju uz Slavka Goldsteina i Željka Krušelja dalje kaže kako oni iz Zagreba nisu bili upoznati sa istraživanjem tog povjerenstva, ali su poslije došli do navedenog izvješća navodeći broj žrtava koje su pronađene u pojedinim grobištima u okolici Jasenovca i Gradine. U grobnici 1. pronađeno je 197. skeleta, u grobnici 2. nađeno je 48 skeleta, a u grobnici 3. su bila samo dva skeleta. U četvrtoj jami je nađeno osam skeleta, dok peta sonda nije imala podatke, a u šestoj jami pronađeno je 26 skeleta. U sedmoj jami površine 4,20 x 3,10 metara četvorna pronađena su tri skeleta, te izvješće dalje navodi da je zadnjeg dana 27. lipnja 1964. godine ovo antropološko iskopavanje završeno, te se po navedenim istraživanjima ne može predočiti cjelokupno stanje stvari, jer poznato je da još postoji oko 200 grobnica uokolo Jasenovca udaljene nekoliko kilometara.

Ove su brojke doista zaprepašćujuće u cijelom kolopletu laži o Jasenovcu, jer bi po tim brojkama, navodi Žerjavić, trebalo pronaći još 900. takvih jama da bi se ispunila navedena laž. Doista to je i onima koji nikada nisu bili na prostoru Jasenovca poput naučne fantastike, ali Jasenovac danas spada u mrežu svojevrsnog „logoraškog inženjeringa“ i sve su žrtve izgleda neizbrisivim slovima upisane u memorijalnim centrima za židovske žrtve u Sjedinjenim Državama i Izraelu.

Hrvatska je dodatno bila pritisnuta činjenicom da je jugoslavenska komunistička vrhuška prije popisa stanovništva 15. ožujka, 1948. bez kojeg se nije mogao utvrditi realan broj stradalnika u drugom ratu, Međunarodnoj reparacijskoj komisiji dostavila broj od 1 706 000 tisuća poginulih. Time je hrvatski narod bio gurnut u svojevrsni okvir lažnih statistika koje je zbog reparacijskih aspiracija jugoslavenska šumska vlast morala napuhavati. Naravno da Njemačka nije željela isplatiti novac temeljen na tim brojkama, već je tražila ponovni popis koji je izvršen 1964. godine, ali se taj iz neshvatljivih razloga krio do devedesetih godina prošlog stoljeća. Zanimljivo je da su demografi i drugi stručnjaci nehrvati, poput Vladete Vučkovića, dra. Bogoljuba Kočovića, Dušana Breznika i drugih navodili podatke o milijun stradalih u drugome ratu na tlu bivše Jugoslavije što očito nije obvezujuće za međunarodne žrtvoslovne institucije, jer je lakše bilo ukazati na „dežurne zločince“ ovih prostora – „Hrvate“.

Očekujemo da ovih dana neće izostati javljanje povjesničara Effraima Zuroffa koji bi se mogao uključiti u linč prema novinarima Krišto i Vukiću dajući slučaju obveznu međunarodnu dimenziju. Stoga u svakome času i svakom mjestu trebamo podržati iz sveg glasa napore hrabrih novinara, istraživača ma o čemu se radilo. Njima je to ipak po Ustavu zajamčeno.










Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci