nacija.hr

SVJEDOČANSTVO: “Majka mladića kojega sam ubio mi je sve oprostila!”

Nakon što je ubio dvoje ljudi, Veseljko Kralj je lagao policiji o okolnostima koje su prethodile nesreći. Njegov odvjetnik mu je garantirao da će sigurno biti oslobođen krivnje ako ustraje u laži. No, nakon što je otišao na ispovijed kod velečasnog Ivice Berdika, koji je od njega tražio da kaže istinu, ta Istina ga je na kraju uistinu i oslobodila.

Tekst: Veseljko Kralj

– Želim reći istinu.

– Ne može. Reći ćeš ono što ti ja kažem.

– Ne, želim reći istinu.

– A posljedice? Što ću ti ja onda? – reče odvjetnik.

– Bog vas je doveo u moj život i činite ono što mislite da je potrebno, ali ja ću reći istinu.

– Ako misliš da ćeš tako olakšati dušu, idi u crkvu! – bio je odvjetnik neumoljiv.

– Baš zato što sam bio u crkvi, želim reći istinu.

– Dobro, još ćemo razgovarati – posljednje riječi bile su izgovorene u nadi da ću se predomisliti kako bih se spasio zatvora.

A sve je počelo ovako; bio sam čovjek tvrde šije i živio loš život, iako sam mislio da sam jako „dobar“. Još u osnovnoj školi imao sam susret s okultnim i magijom. I ne znajući, đavlu sam rekao „da“. Isusu hvala što mi to nije uzeo za neoprostiv grijeh (Mt 12,32); činio sam to iz neznanja, ali ostale su posljedice. Nakon primanja sakramenta sv. Potvrde, doslovno sam Bogu rekao; JA Tebe Bože više ne trebam, JA znam i želim sam živjeti svoj život. I počeo sam živjeti kako mi se (pro)htjelo. Na žalost, nema grijeha koji nisam učinio. Živio sam preslobodno, a u stvari u ropstvu, ne mareći za osjećaje drugih, iako me Gospodin stalno upozoravao da sam na krivom putu, npr. kada sam imao prometne nesreće i jedva preživio, ili kada sam gubio u životu ono što je meni tada bilo najdragocjenije; djevojku, prijatelje, novac…

Konačno sam se oženio, (smatram to velikom Božjom milošću), međutim brak nam je bio prava katastrofa. Dijelom zbog predbračne nečistoće, dijelom zbog vjerovanja kako se dva ista horoskopska znaka ne slažu, bili smo u stalnoj svađi, a nismo vjerovali u Božji blagoslov nad svetim sakramentom ženidbe. Niti prema drugim ljudima oko sebe nisam bio dobar. Svađe i razmirice na poslu, s roditeljima itd.

I najzad, kao što piše sv. Pavao; tko što sije, to će i žeti (Gal 6,8) Dobri (žalosni) Otac dopušta, na molbu (Job 1,12) zloduha koji je „gospodario“ u mom životu, još jednu prometnu nesreću, ali s drugačijim ishodom.

Toga dana 07.12.1998. krenuo sam kamionom na put. Nakon poduže vožnje autocestom, u jednom trenutku neodgovorno nepažnjom spuštam pogled i kamion skreće u desno na zaustavnu traku. U tom trenutku udaram u auto pored kojega je stajao mladić, a u autu su bile dvije žene. Tek kada sam shvatio što se dogodilo, počeo sam kočiti, izlazim iz kamiona, u bunilu vičem, plačem, povraćam, zaustavljam aute na cesti . . . Neeeeeeeeee . . . Dogodilo se nešto nepromjenjivo. Do tada sam „sigurno“ svime upravljao u životu, ali na ovo nisam imao uticaj. Mladić je ležao nepokretan na cesti, a iz auta je starija žena vikala i plakala tražeći pomoć za svoju kćer koja je nakon dva dana u bolnici umrla. Postavio sam trokut na cestu i mahao vozilima da stanu za pomoć. Užas.

Jer sam tada „živio“ u tami, u grijehu, đavao koristi priliku i nadahnjuje me na laž (Iv 8,44) da se spasim zatvora, u kojem, ni pod koju cijenu nisam želio završiti. Sve bih učinio da ostanem „slobodan“.

„Zasmetao mi drugi auto, pa sam skrenuo“, izjavljujem policiji koja je stigla na uviđaj, a kasnije i odvjetniku koji mi „sigurno“ obećaje „slobodu“. Još dugo je ta laž živjela u mojim ustima (Mt 12,44). Prijatelji, rodbina, roditelji, žena, svi, svi su znali laž. Osim mene. I Boga.

Prvih mjesec dana bilo je užasno. Išao sam od psihologa do psihijatra, preko tableta pa natrag. U tim trenucima, moja draga žena bila mi je najveća pomoć i dar od Gospodina (Post 2,22). Otišao sam čak i svećeniku, jer moja je duša počela nesvjesno vapiti Bogu.

„Nisi ti to htio, ne brini, Bog će ti oprostiti“, umirivao me službenik Gospodnji i dao mi odrješenje u sv. Ispovijedi. I nisam htio. Zaista nisam htio. Ali, hm, htio sam svojim dotadašnjim načinom življenja. Kad god sam počinio grijeh, Isus je na Križu plakao i vikao za mene: „Očeee, Očeee, oprosti mu, oprosti mu, jer ne zna što čini“ (Lk 23,34).

BOG MI JE OPROSTIO, ali kako da nedokazanom i oholom čovjeku, tvrde šije (Pnz 9,13) pokaže i objasni Put? Ovako: „Sada razmisli; danas preda te stavljam blagoslov ili prokletstvo, Život ili smrt, sreću ili nesreću (Pnz 30,15)  Ljubav ili svađu, Dobro ili zlo, Svjetlo ili tamu“, a ti biraj. Došao je trenutak odluke.

Učili su me na vjeronauku, dok nisam „mudro“ nakon sv. Potvrde napustio Majku Crkvu, da je Bog Svemoguć (Lk 1,37) i uvijek sam vjerovao da Bog postoji, ali negdje daleko, ne tu, ne u mom životu.

„Zašto?“ – upitao sam, „zašto si Bože to dopustio, zašto si dopustio da ubijem dvoje ljudi?“ Počeo sam Ga tražiti. Iako s optužbom, jer krivio sam Njega, kao Svevladara, koji svime“mudro?“ upravlja,  ali barem sam Ga počeo tražiti i odgovor na pitanje: „Zašto?“ Želim napomenuti da se ovom prometnom nesrećom navršava 7 godina nesreće. Naime, 1991. godine, nakon što me ostavila djevojka i povrijedila moj oholi ego, stao sam pred ogledalo i pogledao to užasno, ružno lice, (jer, djevojka me ostavila, pa sam ružan, zar ne?) i razbio ogledalo. Praznovjerje košta.

Život mi je postajao sve teži, dani u obitelji sve gori. Svađe, odlasci od kuće po kafićima, nemir . . . U lipnju 1999. prisjećajući se ozdravljenja pokojne bake po zagovoru Majke Božje Bistričke, odlučujem se i ja moliti zagovor, te odlazim u svetište, molim se, zavjetujem se, s jednom jedinom nakanom; samo da budem dobar, samo da budem normalan. Ali, u mom životu ništa se ne mijenja. Iako upozoren od Boga preko prijatelja da to ne činim, još jednom odlazim k vračaru, jer ipak on „zna“ kako mi pomoći, budući da zagovor Blažene Djevice Marije „ne pomaže“. Koja zabluda. Sluga oca laži daje mi za 100 kn punu vrećicu trava za smirenje. Đavao želi pokazati moć svoga vračarskog sluge te popušta, a meni postaje „bolje“ od uzimanja tih čajeva, iako je cijela kuća užasno smrdjela. U jednom trenutku, ne znajući razlog, sve to bacam. Danas znam da je Blažena Djevica Marija, isprosila milost za mene da može konačno (po)čistiti štalu koju sam JA napravio od svog života i tako pripremala teren za Isusov dolazak, Isusovo rođenje u mom srcu.

Na Veliku subotu 2001. U (preko dana) praznoj crkvi, primam Krista na križu u ruke. Ljubim svete Rane i u suzama vapim: „Isuse, smiluj mi se, smiluj se meni grješniku (Lk 18,13), ja ovako više ne mogu. Ovo nije život kakav si zamislio za mene (Iv 10,10).“ Gospodin se smilovao, ali tek kada sam se ja ponizio. Bilo je to prekrasno iskustvo ljudske nemoći i Božje svemoći.

25.05.2001. odlazim k svećeniku Ivici Berdiku i ne znajući zašto njemu i ne znajući ništa o njemu, govorim mu o sebi i cijelom svom životu. Ispovijedio sam se, a on me pitao samo jedno; jesam li kad prekršio 1. Božju zapovijed (Izl 20,2-3), tj. jesam li ikada bio kod nekog vračara, gatara ili bioenergetičara ili zazivao duhove!? Bio sam iznenađen odakle on to zna i odgovorio potvrdno, čak i više puta.„E zato vam se to sve dogodilo“, odgovara sluga Kristov, „vi ste ostavili Boga i kako ste onda očekivali blagoslov u životu???“ Bog mi se tada smilovao. Sve mi je bilo jasno. Otvorio sam srce, u potpunosti predao svoj (mojom krivnjom) jadni život Bogu i Duh Sveti je počeo djelovati.

Tada mi je konačno proradila i dugo gušena savjest i sjetim se izgovorene laži u vezi nesreće. Na svećenikov poticaj odlučujem na sudu reći istinu u vezi saobraćajne nesreće. Odvjetnik je bio protiv toga. Osjetio sam veliki napad zloga zbog te odluke. Mnogi su molili za mene i ja sam na sudu izjavio da želim reći istinu; nitko mi nije zasmetao na cesti, bio sam nepažljiv, osjećam se krivim i molim vas časni sude da me kaznite. Govorio sam istinu, svjedočio za Istinu i dobio Život (Iv 14,6).

Sudac se čudio, majka pokojnog mladića (koja me nije mogla niti pogledati) se čudila, svi su se čudili, jer su znali priču iz policijskog zapisnika. Tada sam se okrenuo toj neutješnoj majci i istinski, s dubokom boli u srcu, izrazio kajanje i molio oproštenje. Na žalost, nije rekla ništa. Sud određuje kaznu od 18 mj. bezuvjetnog zatvora. Godinu dana nakon toga suđenja(listopad 2002.) hodočastim sa svojom župom u Međugorje.

Za vrijeme sv. Mise, kada se pruža „mir Kristov“, prilazi mi jedna gospođa, pruža mi ruku i govori „Mir s tobom“. Zaista ju nisam prepoznao. Ali kad je rekla da je ona majka pokojnog mladića, majka koja me na sudu uvijek gledala kao ubojicu svog sina, zadrvenio sam. I tada mi govori kako mi SVE oprašta. O BOŽE!!! U tom trenu kao da se nebo otvorilo posred crkve prepune ljudi, suze su potekle u iskrenom zagrljaju. Zagrlili smo se kao majka i dijete. Plakali smo, a ja sam bio radostan, ushićen i blagoslovljen zbog milosnog dara koji nam je Bog udijelio. U svetištu Kraljice Mira, mi smo našli svoj mir. Zamislite, ona iz Slavonije, ja iz Zagorja, nađemo se u Međugorju. Slučajno???

Tek tada sam postao slobodan čovjek. Rešetke na srcu i duši su pale. Hvala Ti Bože, hvala ti Majko Marijo!!! Hoću li ići u zatvor ili ne, više nije važno! Moja duša je slobodna. Neka Gospodin odluči gdje sam Mu potrebniji. On ima savršen plan za moj život. Kamo god išao, slavit ću Njegovo sveto Ime i svjedočiti za Njega.

U listopadu 2003. (pet godina nakon nesreće) bio sam pozvan na odsluženje zatvorske kazne, koja i nije (meni) izgledala kao kazna; više kao dobro iskorišteno vrijeme za razmišljanje, molitvu, post, čitanje sv. Pisma i upoznavanje Božje volje. U zatvoru upoznah Boga kao Milosrdnog Oca, ali i kao Pravednog Suca i shvatih da je zatvor mnogima čistilište na zemlji (Mt 5,25-26), ako tako prihvate. Izlaskom iz zatvora bivam blagoslovljen Abrahamovim blagoslovom financijske sigurnosti (odmah sam našao posao), kao i brojnim potomstvom. Danas moja žena Kristina i ja imamo, od Boga nezasluženo darovane, sedmero prekrasne djece, dobar brak, povezanost s Bogom u molitvi i što nam je najvažnije, imamo Onoga koji bdije svojom moćnom desnicom (Iz 62,8) nad nama,Gospodina našega Isusa Krista koji mi je darovao milost da nikada ne zaboravim što je Bog učinio za mene u svome milosrđu (Mk 5,19).

Veseljko Kralj u krugu svoje obitelji na Uskrs 2017. godine











Loading…

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci