nacija.hr

Narod NE odlučuje: U Hrvatskoj većinom žive robovi koji misle da trebaju imati pravo glasa?!

Može li onaj koji se ne zna skrbiti o samome sebi donositi odluke koje se tiču cijele zajednice? Postoji li ijedna banka u svijetu koja će financijske savjete tražiti od prosjaka na ulici? No, kada dođu izbori, tada svi oni koji se ne znaju brinuti o sebi imaju pravo glasa da bi donijeli životno važnu odluku na razini cjelokupne zajednice?!

Tekst: Elvis Duspara

Koliko sam ja uspio shvatiti, Biblija raspoznaje dva pojma: slobodni ljudi i oni koji nisu slobodni. Oni koji su slobodni, oni se mogu i znaju skrbiti o sebi i o svojoj obitelji. Takvi imaju svoju vodu, hranu, odjeću, grijanje, krov nad glavom… i potpuno su neovisni o sustavu u kojem žive unutar datih okvira.

S druge strane, postoje oni koji ne znaju gospodariti i kao takvi nisu sposobni se brinuti o sebi i o svojoj obitelji. E sad, što da rade takvi? Da umru od gladi? Takvi onda odlaze kod onoga koji se zna skrbiti o sebi i svojoj obitelji i traže da ih ovaj primi za roba.

– Dat ću ti stan, hranu, odjeću, grijanje, vodu, školu,… ali za uzvrat tražim od tebe da gospodarim tvojim vremenom i da radiš ono što ja budem tražio od tebe. – rekao bi onaj koji zna gospodariti ovome koji ne zna.

Iako kod nekoga riječ rob može imati negativne konotacije, ovdje je stvar vrlo jednostavna jer u ovom slučaju obje strane imaju korist. Jedan dobiva radnika, a drugi ima gdje spavati i što jesti i piti.

No, postoji jedna fora. Kada se donose odluke koje su životno važne onda odluke mogu donijeti samo slobodni muškarci dok robovi nemaju pravo glasa. Zašto? Pa, kako očekivati da onaj koji nije sposoban se brinuti o samome sebi može donositi odluke na razini zajednice?! To bi bilo neozbiljno. Nema tu priče o pravu glasa ili nekakvoj demokraciji. Onaj koji je slobodan ima pravo glasa. Ostali slušaju odluke koje su donijeli oni koji su slobodni. Naravno, ima situacija kada je robu dozvoljeno da donosi odluke, ali on je tada već dokazao da je sposoban donositi dobre odluke pa je to više iznimka nego pravilo.

Kada istekne “ugovor” o ropstvu, onaj koji je rob može biti slobodan i početi se sam skrbiti o sebi. No, neki su svjesni toga da nisu sposobni biti slobodni pa ne žele izaći iz ropstva. Što će drugo nego produžiti svoj “ugovor” o ropstvu na idućih sedam godina? Imat će stan, hranu, grijanje, vodu… i što ga briga.

Danas kada kažeš riječ rob odmah svi pomisle da to više ne postoji i da to pripada nekim starim vremenima.

Ako netko misli da nije rob, neka onda kaže svome “gazdi” da sljedećih šest dana neće doći na posao jer mu se ne da. Mislim, može on to reći, ali mora biti svjestan da mu slijedi otkaz.

Ma koliko se to nekome sviđalo ili ne, današnji čovjek je, u većini slučajeva, najobičniji rob. Radi kod nekoga za neku plaću, a zauzvrat može plaćati stan, vodu, grijanje, školu, hranu, odjeću… Razlika u svemu tome je što današnji rob misli da nije rob nego slobodan čovjek. Ako kojim slučajem želi slobodno vrijeme onda će unutar datih okvira izmišljati bolovanje, godišnji odmor, neplaćeni… ali nema šanse da se ponaša kao slobodan čovjek jer to nije.

I tu dolazimo do pojma demokracije. Na izbore izlaze robovi s pravom glasa koji po svojoj naravi ne bi smjeli imati pravo glasa. Oni kao robovi nisu osposobljeni donositi odluke koje su životno važne za zajednicu. Ne zato što ih netko mrzi ili ne voli, nego zato što oni nisu sposobni se skrbiti sami o sebi i kao takvi ne mogu donijeti dobre odluke koje se tiču cijele zajednice.

Ne znam niti jednog čovjeka koji će uzeti savjet za svoje financijske probleme od nekog prosjaka. Pa, da taj prosjak zna o financijama onda ne bi bio prosjak, zar ne? Nemoj da me netko lovi za sitnice, naravno da postoje iznimke.

No, svako malo u demokraciji robovi imaju pravo glasa i onda sebi biraju predstavnike koji će ih izvesti iz krize?! Koja dobra fora. Ne znaju sebi osigurati samostalno niti metar drva za grijanje, a biraju premijere, predsjednike,… ljude koji će odlučivati na razini zajednice. I što se događa u takvom sustavu? Robovi nezadovoljni svojim izborom i dalje ostaju robovi.

Nisu samo oni koji su zaposleni kod nekoga robovi, nego svi oni koji su vezani uz neku instituciju. Meni mnogi svećenici kažu da se slažu s ovime što pišem, ali da oni ne smiju tako javno istupati. Zašto? Zato što su unutar institucije i ako glasno kažu ono što misle, dobit će u najboljem slučaju premještaj na Velebit da tamo još glasnije razmišljaju. Moj zaključak je da su oni robovi koji nemaju pravo glasa. I to je tako. Nema tu nikakve mudrolije.

No, kada dođu izbori onda svi imaju jednako pravo glasa?! I onaj koji je osuđen kao teški kriminalac i onaj koji je slobodan čovjek?!

Mogao bi netko pomisliti da govorim da samo bogataši imaju pravo glasa, pa da ga unaprijed demantiram. Nikako. Bogataši također mogu biti robovi svog bogatstva i kao takvi nisu slobodni.
– Nije bogat onaj koji ima puno, nego onaj koji malo treba. – često zna reći moj zemaljski otac.
Pravo bogatstvo je imati puno prijatelja, ali da ne širim temu, ja govorim o slobodnim ljudima i onima koji su robovi. Kada bi robovi mogli i znali donositi ispravne odluke tada oni ne bi bili robovi nego slobodni ljudi.

Nekome ovaj tekst može djelovati površan i to je točno. Što da radim kada su najprodavanije dnevne novine one koje imaju dulji naslov nego cijeli članak? S obzirom da ljudi nisu naučeni čitati dugačke tekstove, tako i ja ne mogu sve što imam u glavi smjestiti u par kartica teksta. Ostaje mi nada da će možda i umniji i svetiji od mene ovo pitanje detaljnije razraditi.

Ako je netko nakon ovog teksta postao svjestan da je rob, neka se ne ljuti ili bude tužan. Mi smo u dosta sličnoj situaciji u kakvoj su bili i Izraelci za vrijeme egipatskog ropstva.
U Knjizi Izlaska čitamo da su se Izraelci namnožili i da su toliko ojačali kao narod da se faraon brine zbog njihove brojnosti. Zato on određuje nadglednike iz redova Hebreja da ih tlače teškom tlakom. Znači, faraon postavlja nadglednike ne iz redova Egipćana nego iz redova Hebreja. Također, faraon donosi odluku da se svako muško dijete ubije odmah nakon poroda. Babice imaju prigovor savjesti i ne ubijaju djecu nego ih puštaju da žive. Kada faraon babice poziva na red, one kažu: “Hebrejke nisu kao egipatske žene. One su životne i prije nego babica dođe, one rode.”

Bog uzima za dobro babicama što tako čine i blagoslivlja ih. Isto kao što i danas Bog blagoslivlja one doktore koji po svojoj savjesti ne žele ubijati hrvatsku djecu u utrobama majki. Naravno, nadglednici iz redova Hrvata žele pod svaku cijenu sprovesti faraonovu odluku da je dozvoljeno ubijati hrvatsku djecu.

No, Izraelci se dovode u red i počinju vapiti Bogu da ih oslobodi iz ropstva. Knjiga Izlaska 2,25 kaže: “I pogleda Bog na Izraelce i zauze se za njih.”.

Dalje priču vjerojatno svi znaju. Nakon što su se namnožili, doveli se koliko toliko u red i molili Bogu, Bog šalje Mojsija.

Ne znam kako Hrvati mogu očekivati Mojsija da ih izbavi iz ropstva, ako svakim danom sve više izumiru?

Moj brat i svetac, don Anđelko Kaćunko je cijeli ovaj koncept sažeo u tri riječi: MOLI – RADI – RODI!

P. S.
Kada čujete nekog polupanog “katolika” koji vam tvrdi da morate između dva zla odabrati manje zlo, tada znajte da taj nema pojma što govori. Katekizam Katoličke Crkve 1789 jasno i glasno kaže: “Nikad nije dopušteno činiti zlo da se postigne dobro”!!!
To što neki misle da će zaustaviti abortus tako što će se priključiti ubojicama djece nije u skladu s naukom Katoličke Crkve. Hoćete izlazak iz krize? E, ne ide ako nema prvog uvjeta, a taj je da jednom čitamo da su se Hrvati namnožili i da je svaki dan Hrvata sve više i više.

Dok se ne riješi problem ubijanja djece, svaki onaj koji tvrdi da će izvući Hrvatsku iz krize je lažac i u njemu nema istine. Da neće možda ćukovi kojih je sve više odvajati za mirovine?!

Iz knjige Elvis Duspara: “Za dom spremni!”, str. 74-78

Knjigu Elvisa Duspare “Za dom spremni” možete nabaviti u knjižari Svetog Antuna na Kaptolu, knjižari MenArta u zagrebačkom Avenue Mall-u te u svim knjižarama Hoću knjigu.











Loading…

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci