nacija.hr

Staziću, ne idi u Irsku!

Bude li u idućem mandatu u američki Kongres izabran „senator Stazić“, naravno zastupajući „državu Ibleraj“ neka slobodno svi američki časnici pakiraju kufere za – pogodili ste Irsku

Tekst: Smiljan Strihić

Jučer smo u Hrvatskom Saboru svjedočili neviđenom činu kojega ne znam kako nazvati. Bilo kako to nazvali Nenad Stazić je hrvatskoj javnosti ukazao kako čovjek može „upasti“, najbolje kazati – pogubiti se. No bolje je to ne ponavljatii tu nije bio kraj, već je SDP-ov bukač nastavio kmečati kako smo propali dopustimo li da nam branitelji imaju prednost pri zapošljavanju, a poglavito za ravnatelje škola. Mi mislili da je to u slučaju samo kada je izjednačen broj bodova, kad ono, Stazić nas izvjestio da se ne čudimo što nam mladi bježe u Irsku.

Inače, u Irsku su do sada pobjegli uglavnom prosvjetni radnici, profesori, doktori i slični visoko obrazovani. Vidi se, Stazić je uznemiren i smetaju ga branitelji, naročito oni koji bi ravnali školama, kazalištima, muzejima i ostalim ustanovama obrazovanja i kulture. Doista naš Nenad ima tikove kada čuje da se branitelji „šuljaju do fotelja“ i na tren se učini da je „posudio“ ministričino prezime i bukvalno ga shvatio. Tko zna?

Kad smo već kod branitelja, pade mi na um prijatelj Nenad Putić iz Zagreba, rođen u centru kod Marulićevog trga. S obzirom da je Stazićev suvremenik, u večerašnjem razgovoru mi je priznao da ga se iz burnih zagrebačkih godina ne sjeća. Moj Nenad se bavio sportovima, vozio bijesna auta i bio s malo viška temperamenta, ali uspješno ga otpuštao vozeći lokalne moto trke.

Naš Stazić i bicikl loše vozi, što potvrdiše i liječnici prije dvije godine u „Traumi“.

No, vratimo se mome prijatelju Putiću koji mi jednom ispriča kako je prije našeg poznanstva bio kod kćerke u SAD prateći tada malu unuku staru pet godina koju mu je kćerka dovela na par mjeseci kod nas malo na more i u Zagorje.

Evo što mi je rekao: „I letim ti ja tako do Londona morajući tamo presjedati u drugi avion, kada kod izlaza meni priđe službena osoba i kaže mi da je slijedim. Dođemo u neki prostor i vele mi da je moja unuka američka državljanka i kćerka časnika američke vojske. Da, kažem, i potom me povedoše dalje u nekakav boravak gdje bijaše igraonica u kojoj se unuka dobrano zaigrala. Ja sam se odmarao listajući tisak pri tome virkajući ju kako se igra. Kada je došlo vrijeme, povedoše me preko reda službenim autom do zrakoplova, a sa strane vidim ostale putnike u redu za prtljagu i dokumente.“

Dakle, analizirajući ovu kratku priču postaje nam jasno da neke države svijeta ne samo što brinu o svojim veteranima, već su pod skrbi i njihove obitelji! A kakvo poštovanje imaju, te koje povlastice uživaju, ne kanim nabrajati i možemo ih u Hrvatskoj samo sanjati.

Ali znajte, bude li u idućem mandatu u američki Kongres izabran „senator Stazić“, naravno zastupajući „državu Ibleraj“ neka slobodno svi američki časnici pakiraju kufere za – pogodili ste Irsku.











Loading…

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci