nacija.hr

Kakvi su to “Rasni zakoni” bili u NDH kad im je izbornik boksačke reprezentacije bio crnac?!

Mnogi ne znaju da je ponajbolji američki boksač Jimmy Lyggett u kategoriji „obojenih“ mirno živio u centru Zagreba gotovo petnaest godina, te bio izbornik boksačke reprezentacije NDH!

Tekst: Smiljan Strihić

Foto: Smiljan Strihić / presnimka iz Hrvatskog športskog muzeja

Nezavisna Država Hrvatska je od svog postanka 10. 4. 1941. godine bila neželjeno dijete na karti europskih, pa i svjetskih država ondašnjeg turbulentnog doba ratova. Malo koja država, a i narod trpi toliku stigmu poput NDH, kao da su se u njoj rodili i djelovali Hitler, Mussolini i Franco zajedno, pa se još negdje skrivaju i rovare. Prateći današnje medije, gdje moderne „Antife“ galame kao da Hrvati u toj svojoj domovini doista nisu imali drugog posla nego progoniti i ubijati pripadnike drugih naroda, po današnjem bi rekli i manjina. Te iste „Antife“ rado ističu i veličaju zapadnu demokraciju uspostavljenu poslije krvave Francuske revolucije i današnju modernu parlamentarnu demokraciju gdje svatko ima pravo glasa.

Moramo se pitati dali je to baš tako. Često se spominje „Amerika“, tj. SAD kao vodilja takvog sustava postavljenog od1776. godine nakon donošenja poznate „Deklaracije o neovisnosti“. Nije nepoznato da su unatoč donesenoj Deklaraciji i Ustavu, SAD i dalje kroz iduća stoljeća bile suočene sa latentnom ali i otvorenom diskriminacijom crnaca a dijelom i žute rase, poput Kineza, Japanaca a posebna žalosna priča su domoroci, tzv. Indijanci. U tome ozračju nama je zanimljiv slučaj američkog crnca Jimmy Lyggetta tada poznatog boksača i prvaka Sjedinjenih Država, ali u kategoriji „obojenih“ boraca. Naime taj je vrstan boksač pobijedivši svu konkurenciju na tlu Amerike postao prvak svijeta, ali „obojene“ kategorije, te je zbog diskriminacije sportsku sreću potražio na tlu Europe. Borio se u Europi sa najvećim imenima boksa, te protiv tada najpoznatijeg europejca u ringu, Nijemca Maxa Schmelinga. U prvoj borbi je bio diskvalificiran, da bi uzvratna završila – zamislite neriješeno.

Igrom slučaja naš je Jimmy boraveći u Beču upoznao Hrvaticu Ružu te se njome oženio i seleći se u Zagreb završio borilačku karijeru okačivši rukavice o klin. Ubrzo je odlučio postati trener, te 1939. godine preuzima trenersko mjesto Hrvatske boksačke reprezentacije. Boks je postao popularan sport diljem Europe i Hrvatske, pa je zagrebačka mladež pohrlila na boksačke treninge u novootvorenoj dvorani u Preradovićevoj ulici. Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine i donošenjem „Rasnih zakona“ Jimmy Lyggett nije imao problema, već unatoč tome 1943. biva postavljen za trenera i izbornika Državne reprezentacije. No u godinama kada se bližio kraj rata i dolazak komunista u ovaj dio Europe i Hrvatske, Lyggett se osjećao ugroženim zbog svog antikomunističkog stava, te odluči napustiti Hrvatsku. Nagovorivši suprugu na odlazak iz Hrvatske, godine 1945. se našao u Milanu gdje mu kako je zapisano umire voljena žena, te se sam vraća u SAD gdje umire 1955. godine.

Zanimljivo je danas kako jedan tamnoputi boksač biva popularan u tako „opasnoj“ Državi, te kako ozloglašeni Hitlerov suradnik Heinrich Himmler, dolazeći u Zagreb 1943. nije reagirao na „rasnog uljeza“ u sportskim redovima NDH, a znamo da je i Njemačka tada ukrstila rukavice s našim boksačima. Ne moramo braniti sustav i državu NDH ali poznato je da su u vojsci NDH uz Srbe, generali bili i Židovi, njih 28. uz prikrivani podatak da je posljednji načelnik Glavnog stožera NDH bio Srbin Đuro Grujić, ubijen nakon suđenja u Beogradu 24. rujna 1945. Ove činjenica danas u povijesnom odmaku jasno govore da je Nezavisna Hrvatska bila država poput drugih „satelita, prisiljena to biti, ni bolja niti lošija uz navedenu snošljivost u svim segmentima života za što postoje brojni pisani dokazi.

Današnjom stigmatizacijom bivše NDH, vladari „Novog svjetskog poretka“ postižu efekt batine pred kojom se lomi i najmanji otpor vladajućih struktura u postizanju što većeg stupnja poslušnosti, te  pristanka na protukršćansku sekularnu državu. To je danas licemjeran i lažan odnos, jer analizirajući  SAD-a u to vrijeme, lakoje utvrditi koliko su obojeni bili ponižavani i diskriminirani. Malo je poznat primjer Bessie Coleman, prve američke crnkinje kojoj zbog boje kože nije dopušteno pohađati letačku školu, pa uz pomoć prijatelja odlazi 1919. godine u Francusku gdje uči kaskadersko letenje i skakanje padobranom, vraćajući se u domovinu kao prva crnkinja sa pilotskom dozvolom u povijesti Amerike. Mnogo više je poznat slučaj ratnih zrakoplovaca Lovačke grupe 332, zvanih „Crveni Repovi“, o kojima je u Hollywoodu i snimljen film. Naime radilo se o grupi crnaca koji su obučeni kao letači 1940. godine, ali su zbog diskriminatorne vojne studije „WASP“ iz 1925. godine bili izuzeti iz borbenih operacija tijekom rata. Autor studije Jim Crow je naveo da su „Crnci mentalno inferiorni, po prirodi podređeni i kukavice kada se nađu u opasnosti. Zato nisu podobni za sudjelovanje u borbi“. Ovaj tekst normalan čovjek ne bi napisao ni za crnog neprijatelja.  No sve se promijenilo1943. godine, naredbom Ministarstva rata kada je formirana „Lovačka grupa 332“, te upućena u južnu Italiju u zračne borbe protiv Nijemaca gdje se naravno proslavila.

Uz primjere potiho diskriminiranih pjevača Nat King Cola, Louisa Armstronga i drugih, znakovito je kako u filmskoj industriji neki obojeni glumac stasa u glavnim ulogama tek šezdesetih godina prošloga stoljeća. Bio je to Sidney Poitier, ipak porijeklom sa Bahama i godine 1963. dobiva Oskara za glavnu ulogu u filmu „Lilies of the Field“. Sjećam se i danas nevjerojatne priče da je do početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća postao najbolje plaćeni glumac na svijetu. Najveći udar u novijoj povijesti doživjeli su crnci 1968. godine atentatom na baptističkog pastora i političkog aktivista Martina Luthera Kinga koji se predano borio za prava crnaca. Njega su neprestano bezrazložno zatvarali, a militantni protivnici mu kao svećeniku palili crkvu i bacali bombe na kuću. Rasna netrpeljivost je na tlu SAD-a trajala još dugo nakon ukidanja robovlasništva, a najduže se zadržala u vojnom sektoru, gdje su obojeni kod upisa na prestižni „West Point“ bili diskriminirani. Kada pišem o ovom mučnom razdoblju SAD-a koje je u pojedinim državama „Juga“ do novijeg doba imalo osobine robovlasničkog sustava, sjetim se grada u kojem sam se rodio – Korčule.

Tamo se čuva „Statut grada i otoka Korčule“, iz 1214. godine, najstariji pravni dokument u Hrvata, jedan od najstarijih u ovom dijelu Europe, a nakon ruske „Pravde“, najstariji pravni dokument u slavenskih naroda. U tom korčulanskom „Statutu“ na stranici 192. GL. CXLI piše o zabrani trgovanja robljem pod prijetnjom kazne od sto zlatnih dukata, dok na stranici 163. GL. CXLII piše o zabrani boravka Kataloncima i Sicilijancima na otoku i gradu Korčuli, upravo jer se na njih sumnjalo da trguju robljem. Smjeli su pristati samo jedan dan u opskrbi namirnicama i vodom.

Umjesto zaključka se nameće činjenica da ratni zločin ne zastarijeva, a zločin segregacije niti postoji, niti je igdje definiran. Samo postoji zločin “Aparthejda“ koji se odnosio na Južnoafričku republiku i nije u vezi sa navedenim propustom.

 










Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci