nacija.hr

Gluhi i slijepi ionako niti vide, niti čuju, niti razumiju

Bog, pak, ne prizna demokraciju, nego svoju vlast, vlast koja sluša Njegov glas. Bog želi da ljudi i narodi slušaju i poslušaju Njegov glas, a demokracija hoće da Bog prilagodi svoje zakone ljudima.

Tekst: Mate Knezović

Ovih dana, mjeseci i godina svjedočimo propasti nečega što smo zvali kršćanska Europa. Poropast je u svim područjima javnog, političkog, kulturnog, duhovnog, znanstvenog i privatnog života. Ova propast je neumoljiva i nezaustavljiva. Ona je zaslužena. Ona je trebala doći i puno prije, no uvjeren sam da je Bog bio strpljiv i odgađao tu propast ostavljajući nadu za promjenu, oporavak i kretanje naprijed. Europa je, zapravo, doživjela propast šezdesetih godina prošlog stoljeća, odnosno, njezina propast započela je šezdesetih godina. Tada je Europa rekla da želi slobodu od njoj svojstvenih vrijednosti. Rekla je da je kršćanstvo zastarjelo, da se trebamo otvoriti nekim novim spoznajama, razvoju, politikama, duhovnosti, umjetnosti… Od tada traje agonija, smrtni hropac, propast koja je tinjela u nama, ali smo ju odbacivali, no tada smo joj rekli da je ona naš spas. Strmoglav pad, u samo pedeset godina, vidljiv je onima kojima imaju oči i čujan je onima koji imaju uši. Gluhi i slijepi ionako niti vide, niti čuju, niti razumiju.

U Katoličkoj Crkvi su rekli da trebamo novu arhitekturu Crkve i crkava. Od tada su izgrađene mnoge crkve, no je li netko od nas poželio u neku od njih doći zbog njezine arhitekture, umjetničkih djela koja su u njoj, glazbe koja je stvorena nakon tog prevrata? Poznam mnoge crkve koje su nakon toga napravljene, no nemam nikakvu želju otići u te, naizgled, svemirske brodove, dvorane bez duha, sličnije skladištu nego prostoru koji odaje Božju prisutnost.

Zna li netko neku svjetovnu građevinu koja je nakon toga nastala, a predstvalja umjetničku vrijednost? Ja ne znam. Tek pusti neboderi, betonska i staklena zdanja bez poruke. Zna li netko nekog filozofa kojeg treba citirati, koji je izgradio vrijednosni sustav koji oživljava mladež, koji privlači svojom ljepotom i snagom? Europa se opredjelila za Smrt i Smrt joj stiže sa svih strana. Ovo je vrijeme u kojem se svijet raduje, a Kristovi učenici tuguju, no njihova žalost pretvorit će se u radost (usp. Iv. 16, 20). Stoga je ovo vrijeme izdaje, otpada, opredjeljenja za Smrt. Međutim, u svim narodima Europe postoje ostaci ostataka vjernih biskupa, svećenika, redovnika, časnih sestara i posebno laika. Posebno postoje Bogu vjerne obitelji koje se bore prenijeti beskrajno bogatstvo koje smo naslijedili. Europski narodi izgledaju kao siromasi koji i ne znaju da su od oca naslijedili beskrajno bogatstvo.

Čemu ovaj uvod? Ovih dana vidjeli smo dvije velike radosti. S jedne strane imamo slavlje na ulicama Irske jer su se konačno izborili za slobodu, odnosno izbor, kako nam se prezentira dozvola ubijanja nevine djece. U subotu sam bio na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Tamo su bili postavljeni bogato opremljeni štandovi tzv. zaštitnika životinja. Zauzeli su bar 30-ak kvadrata bogato opremljenog prostora. Oni se bore za prava životinja i njihova prava izjednačavaju s ljudskim pravima. Kasnije su bubnjali po Trgu i ukazivali na diskriminaciju životinja. Dakle, smatraju sebe ravnima – životinjama. Na svojim slikama prikazuju izmasakrirane životinje. Ružno za vidjeti. Međutim, isti dan je velika radost zavladala u Irskoj zbog masakriranja djece. Sliku izmasakrirane djece ti isti bi odmah proglasili uznemiravanjem i od nje bi se svi “ograđivali”. Blizu njih je bio štand za prikupljanje potpisa protiv Isanbulske konvencije, koji su za 15 dana morali platiti 1.500 kn. Tako je bilo jasno da životinje imaju prednost. Dakle, čovjek je, u očima zle elite manje vrijedan od psa i mačke. Druga radost (frenetičan pljesak liberalnih fašista, jugofašista, velikosrba i katoličkog hrvatskog otpada) se dogodila u Hrvatskom saboru nakon izglasavanja Istanbulske konvencije. Narod je bio na jednoj strani, a nacionalni otpad u Saboru (uz nekoliko iznimaka, od kojih su neke prijetvorne).

Je li ovaj moj članak neko kukanje? Ne. Ja sam pun nade. Sve što nam se događa mi smo zazivali i zazivamo. Postoji ostatak ostataka koji je čvrst, ali bez pravog vodstva. Vodstvo možemo željeti, no vođe narodu može dati samo Bog. Bog, pak, ne prizna demokraciju, nego svoju vlast, vlast koja sluša Njegov glas. Bog želi da ljudi i narodi slušaju i poslušaju Njegov glas, a demokracija hoće da Bog prilagodi svoje zakone ljudima. Ima li takvih među nama? Vjerujem da ima. Kada dođe njihov čas, narod će biti vođen u slobodu.










Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci