nacija.hr

Zakon o referendumu je neprijateljsko gnijezdo koje prvo treba razbiti!

Bilo koja inicijativa koja će se u budućnosti baviti referendumima, bi trebala prvo razbiti neprijateljski bunker i tražiti raspisivanje Referenduma o referendumu u kojem će se tražiti da se umjesto potrebnih 400.000 potpisa spusti kvota na 100.000 i da rok za prikupljanje potpisa ne bude 15 nego 120 dana

Tekst: Elvis Duspara

Nisam se prije izjašnjavao o referendumu da ne bi ispalo da sabotiram skupljanje potpisa. Da parafraziram profesora Rafaela Izraelija, ovaj referendum o izbornom zakonu je kao da slijepog čovjeka uvedete u mračnu prostoriju i upalite mu svjetlo. Svima izgleda da se nešto promijenilo, ali slijepom čovjeku je stanje isto. On je i dalje u mraku.

Naime, ja sam jedan od onih koji nije dao svoj potpis za ovaj novi referendum. Nije razlog zato što sam protiv referenduma nego nisam uvjeren da bi promjenom izbornog zakona na način kako se želi definirati kroz predloženi referendum bilo što se promijenilo. I zato sam nezainteresiran bilo referenduma ili ne bilo.

Ostavimo sad fore kako sam ja ovakav ili onakav zato što nisam dao potpis nego evo ukratko zašto sam nezainteresiran:

Sada je situacija takva da prva mjesta na listi dobijaju oni koji su apsolutno vjerni vođi stranke, a ako bi se promijenio zakon pa da narod bira po imenu ljude, onda veliki vođa na listu stavi isključivo svoje poslušnike. Neće nas iz krize izvući veća ponuda onih koji ne valjaju, nego neke druge stvari. Kao da netko sada želi referendum da na policama dućana imamo više GMO proizvoda.

– E, ali onda narod bira svoj GMO proizvod. – mogao bi netko reći.

– Jest, ali GMO je GMO. Ništa ti se ne mijenja što si ga sam izabrao. – rekao bi netko tko razumije što govorim.

– Ali, onda taj zastupnik tebi odgovara ako ne radi dobro! Sljedeći puta neće biti izabran. – kažu mi pristalice referenduma.

– Ne odgovara on meni nego svome vođi koji ga je stavio na listu. Ako neće slušati velikoga vođu, onda neće sljedeći puta biti na listi. – odgovaram onima koji ne kuže igru.

Druga stvar je taj famozni prag od 5%. Kao, nešto će se promijeniti ako se prag spusti na 3%. Aha. Možeš misliti. Imamo svjež primjer izbora za Europski parlament gdje je Savez za Hrvatsku dobio 7% glasova i nije prošao. Da je prag bio 1%, opet bi bilo isto jer je gazda nekakav D’Hondt i on odlučuje.

Treće, meni nije jasno zašto se zastupnici za Hrvatski Sabor biraju lokalno? Zašto toliko izbornih jedinica? Ako će ući u Hrvatski Sabor i odlučivat će o nacionalnim pitanjima, zašto se biraju lokalno? Da bi u Hrvatskom Saboru djelovali lokalno ili nacionalno?!

Zašto kod predsjedničkih izbora ne glasujemo po izbornim jedinicama? Ili zašto za Europski paralment ne glasujemo po izbornim jedinicama? Zašto su tu jedna izborna jedinica, a kada treba odlučivati na nacionalnom nivou preko Sabora, onda imamo lokalne izbore? Opet sam siguran da me mnogi neće razumiti pa predlažem da ponovno pročitaju i pokušaju shvatiti o čemu pričam.

Na način na koji se sada biraju zastupnici u Hrvatski Sabor, D’Hondt ždere malu djecu. Taj D’Hondt je problem, a ne prag koji nije niti bitan!

Da ne budem stalno nešto kontra, evo imam i prijedlog. Ekipa okupljena oko Željke Markić u svakom slučaju izaziva divljenje jer su se potrudili nešto raditi za razliku od onih koji samo kmeče i govore kako ništa ne valja.

Ovo što Željka Markić, nadam se, ima u planu u budućnosti raditi je da narod određuje zakone. Mogu gospoda donositi zakone kakve želi, ali referendumom narod ima pravo reći svoje i tako natjerati da nepošteni i nemoralni zakoni budu promijenjeni.

Meni je bilo čudno zašto se Željka Markić nije kandidirala za predsjednicu i neću kriti, sigurno bi dobila moj glas, ali možda je pozicija Željke Markić i ekipe oko nje puno jača politički nego se misli. Putem referenduma se mogu mnoge dobre stvari napraviti i na taj način promijeniti zakoni koji su protiv Hrvatskog čovjeka.

No, imaju problem. Šalju pješaštvo koje udara na utvrđene bunkere i tako nepotrebno gine. Moj je prijedlog da se prvo pošalje avijacija, a nakon avijacije da se topništvom očisti teren. Tada pješaštvo ima puno manje posla jer je teren čist. Tu i tamo ima neki koji je zalutao, ali to pješaštvo odradi bez problema.

Utvrđeni bunker se zove Zakon o referendumu. Dok se ne riješi taj Zakon o referendumu koji je i napravljen tako da narod nema pravo glasa, pješaštvo će ginuti.

Čisto za usporedbu, u Hrvatskoj je od 4,5 milijuna stanovnika potrebno za referendum prikupiti oko 400.000 potpisa u roku od 15 dana, dok je u jednoj “zaostaloj” Švicarskoj od 7,5 milijuna stanovnika potrebno prikupiti 50.000 potpisa u roku od 90 dana!!!. Slična stvar je i u ostalim “zaostalim” zemljama kao što je Slovenija gdje je od 2 milijuna stanovnika potrebno prikupiti 40.000 potpisa u roku od 30 dana. Mađarima je za referendum od 10 milijuna stanovnika potrebno 200.000 potpisa u nama nezamislivih 120 dana!

Bilo koja inicijativa, a ja očekujem od inicijative “U ime obitelji” da će se u budućnosti baviti referendumima, bi trebala prvo razbiti neprijateljski bunker i tražiti raspisivanje Referenduma o referendumu u kojem će se tražiti da se umjesto potrebnih 400.000 potpisa spusti kvota na 100.000 i da rok za prikupljanje potpisa ne bude 15 nego 120 dana.

Dok se to neprijateljsko gnijezdo, koje onemogućava da narod kaže svoje, ne razbije, pješaštvo će ginuti i bit će sve teže.

Vjerujem da bi se za taj Referendum o referendumu potpisi skupljali još lakše nego su se skupljali za Referendum o obitelji. Ja bih prvi stao u red dati svoj potpis pod uvjetom da se referendumsko pitanje pažljivo sroči bez dvosmislenih tumačenja.

NAPOMENA: Ovaj tekst je Elvis Duspara napisao prije četiri godine dok je još bio demokrat na temu neuspjelog prikupljanja “Referenduma o promjeni izbornog zakona”, a objavio ga je portal dnevno.hr 9. listopada 2014. godine.











Loading…

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci