nacija.hr

ISTE PRIČE, ISTE TEME?! Ili, zašto nas već 30 godina gnjave istim stvarima?

„Pa gospodo draga što je nama,? Netko nas obmanjuje i svađa već gotovo trideset godina na iste teme“. Oni u čudu na tren zašute, a ja onako trijumfalno počnem listati Start, pokazujući razgovor sa Šešeljom, tekst o Titu na pet stranica, potom temu o Jasenovcu, a pogodili ste tu je i Bleiburg, no nemojte misliti da nema o sporu Ukrajine i Rusije. Za kraj sam pokazao i sada sve užareniju temu o Iranu, ali nemojte misliti da nema i Kosova. Pa nije li znakovito da je u samo jednom broju tjednika „Start“ iz 1990. godine sažeto sve o čemu pretresamo i danas, poglavito ove teme koje danas svim medijima donose najveću čitanost tiraža

Tekst i foto: Smiljan Strihić

Ne znam što mi se dogodilo u subotu 19. svibnja ove godine kada sam iz dijela vlastitog novinarskog arhiva izvukao stari broj revije „Start“ i ne pregledavajući ga utrpao u ruksak. Stariji čitatelji se vjerojatno dobro sjećaju Starta kao najčitanijeg tjednika bivše države, no mene je ponukalo nešto što sam slutio da će se dogoditi odlazeći tu subotu u kafić kod veterana na Jelačića trgu. Sjedajući za stol dogodilo se nešto što me ujedno nasmijalo i potaklo na razmišljanje. Naime razvila se kao i obično diskusija o uobičajenim političkim temama hrvatske svakodnevice, a bilo je nazočno pet šest ljudi i kao da sam predosjećao o čemu će se pričati. Naravno netko je spomenuo Plenkovića, Kolindu, potom Šešelja, Jasenovac i sve što je uobičajena tema u kafićima i javnim prostorima diljem Hrvatske. Tad mi sine ideja da izvadim adut iz ruksaka te mašući Onim „Startom“ od prije tridesetak godina zavapim:

„Pa gospodo draga što je nama,? Netko nas obmanjuje i svađa već gotovo trideset godina na iste teme“. Oni u čudu na tren zašute, a ja onako trijumfalno počnem listati Start, pokazujući razgovor sa Šešeljom, tekst o Titu na pet stranica, potom temu o Jasenovcu, a pogodili ste tu je i Bleiburg, no nemojte misliti da nema o sporu Ukrajine i Rusije. Za kraj sam pokazao i sada sve užareniju temu o Iranu, ali nemojte misliti da nema i Kosova. Pa nije li znakovito da je u samo jednom broju tjednika „Start“ iz 1990. godine sažeto sve o čemu pretresamo i danas, poglavito ove teme koje danas svim medijima donose najveću čitanost tiraža. Budući sam stajao, sve je ispalo poput malog teatra i vidjeh na licima da su iznenađeni i pomalo zbunjeni, ali odobravaju. Otvorim na 46. stranicu razgovora na pet stranica izvjesne Marijane Mirosavljević sa Vojislavom Šešeljom, gdje on priznaje da je „voleo Partiju“, ali dalje navodi – vjerovali ili ne kako srpska manjina ima ogromnih problema u Rumunjskoj. Valjda mu masonerija još nije dala signal da se okrene ka Hrvatskoj. Potom izlistam stranicu 44. pokazujući tekst Marka Grčića o Bleiburgu,te na 61. stranici razgovor Darka Hudelista s Ivanom Skomrakom, tada  preživjelim logorašem Jasenovca. Tekst o Titu je bio luckast i kao Šešeljev na pet stranica, dok je Kosovo na tri a Iran na jednoj stranici.

Ovo je rekoh glavnih nekoliko tema koje bez nekih većih usporedba vidimo da se stalno nameću i recikliraju i to na nižim razinama, te imaju svrhu isključivo talasanja, ali ne rješavanja. Znamo već davno, još za Titovog režima kako ta masonerija koristi medije kao polugu moći, ne samo da bi ona ili njeni sluge vladali, već obilato koristi medije za potenciranje ili zataškavanje neke teme kako bi njome prekrila neku drugu, puno važniju o kojoj nije uputno pisati. Takvih „spinova“ uz pomoć pisanih i elektroničkih medija ima više i svi se naveliko danas koriste. U takvom selektivnom informacijskom inženjeringu nije bilo ni tada, a niti danas mjesta za životno najvažnije teme – Vjeru i Domovinu, poslije kojih dolaze sva egzistencijalna pitanja. Očito je zabranjeno pisati i govoriti o fiskalnoj i monetarnoj politici, te vraćanju Narodne banke pod nadzor države, a jednako tako zabranjena tema su ugljikovodici, naročito količina, potom problematiziranje oko brodogradilišta i pohvale toj grani industrije, te naglašavanje pomorske orijentacije. Nije uputno pisati o iseljeništvu i povratku, te ustupcima povratnicima investitorima na način kako je to Izrael iskoristio. Ima još nekoliko atraktivnih privrednih tema, ali one se samo lukavo opisuju, kratko navode i pod budnim uredničkim okom trivijaliziraju.

Zato je višestruko poželjno izvještavati o brojnim pohodima na dane žrtava, na brojne jame, u Tezno, Jazovku, Macelj i drugdje, ali za to vrijeme nema ozbiljnog medijskog napisa o Jasenovcu, niti Bleiburgu. Daleko od toga da Jasenovac i Bleiburg nisu prevažni, ali lukava masonska velevlast ne dopušta da ti problemi uđu u proceduru na državnoj razini, što bi svaka ozbiljna vlast uradila prvih godina osamostaljenja. To je doista državnom aparatu jednostavno i ne košta mnogo, a dobitak bi bio ogroman. Prikupe se sva ozbiljna i relevantna istraživanja o Jasenovcu od Žerjavića preko Ivezića, do Pilića i  Vukića, te se sve dostavi jednom odabranom tijelu koje bi vrlo brzo multidisciplinarnim pristupom uz nazočnost predstavnika Židovske i Romske zajednice, Izraela, Srbije, Eu (Njemačke, Italije, Mađarske) te predstavnika država Saveznica u drugom ratu, došlo do zaključka u istraživanju i istine o tom logoru te ga objavilo svijetu. Budući mi, a i oni koji nam podmeću, znamo da nismo niti u jednom ratu bili ni gori niti bolji od drugih naroda, vjerojatno bi ti isti zašutjeli kada bi Hrvatska samo objavila da priprema takav tim za Jasenovac i Bleiburg.

Naravno da se švrljanje po Blajburškim temama ne bi dopalo masonskim lordovima iz visokog društva, ali to se znamo neće dogoditi tako jednostavno i ne znamo koji naraštaj će to pokrenuti. Međutim moramo o tom najvećem stradanju našeg naroda u povijesti govoriti i pisati, ali ista metoda se mora postaviti kao i kod Jasenovca kako bi Država bila nositelj takvog istraživanja, jer konačno radi se o našem obrazu i dostojanstvu pred svijetom. Moramo također i Predsjednici otvoreno kazati da je sramota kada prva osoba u državi na „Dan žrtava“ ne pohodi zajedno sa narodom Bleiburg, već se šulja na stratišta u dane prije, nego njen narod pohodi ista. Država Hrvatska također treba uz pokroviteljstvo, ozbiljno razgovarati sa Republikom Austrijom oko suradnje na Dan Bleiburških žrtava kako bi se izbjegle ovogodišnje scene koje nisu na dobro ni Hrvatskoj niti Austriji. Treba u cijelome programu znatno više dati naglasak na sudionike Križnog puta i ne dopustiti višegodišnje podcjenjivanje preživjelih sa toga puta, poglavito kada ih danas neki političari svrstavaju u zločince. Ne učine li se ti koraci prema manjem trošenju vremena i energije na, počasti i hodanja po inim stratištima i jamama, a jačajući gore navedeno, tada nećemo skoro doći u poziciju krivcima u lice reći da su bili lažovi i ubojice. Da bi takav naraštaj i pojedinac stasao, moramo se svi okupiti u Kristovoj vjeri, pokajati se za grijehe, te pomoliti Bogu stvoritelju svemogućem kako bi pomogao voditi nas putem istine za nevine žrtve što vapiju za pravdom.

 

 










Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci