nacija.hr

Promicanje dženderizma i pristupanje sv. pričesti

“Očito je onda da onaj tko se upušta u sodomiju ne smije pristupiti sv. pričesti, ako se prethodno nije istinski pokajao i ispovjedio. No, ovdje se nećemo usredotočiti na sodomiste, već na političare koji podržavaju sodomiju, a istodobno pristupaju sv. pričesti.”, kaže Ivan Poljaković s katoličkog portala Katolik.hr čiji prenosimo tekst

Tekst: Ivan Poljaković / katolik.hr

Istospolno ponašanje nailazi na vrlo oštru osudu kako u Starom tako i u Novom zavjetu. U knjizi Postanka (19. poglavlje) Bog je zatro Sodomu i Gomoru zbog istospolnog ponašanja njenih žitelja. U Judinoj poslanici (redak 7) zapisano je da su žitelji Sodome i Gomore bili kažnjeni od Boga zbog bludnosti i ”odavanju drugoj puti”. Levitski zakonik je izričit: ”Ne lijegaj s muškarcem kako se lijega sa ženom! […] Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se lijega sa ženom, obojica bi počinili odvratno djelo. Neka se smaknu, i krv njihova neka padne na njih” (Lev 18,22; 20,13). U poslanici Rimljanima istospolni čini se nazivaju ”sramotnim strastima”, a oni koji to čine ”iako poznaju odredbu Božju prema kojoj vršioci toga zaslužuju smrt, ne samo da to čine već i odobravaju onima koji to čine” (1,26.32).

Sv. Pavao nas upozorava da ljudi koji se odaju istospolnim strastima neće baštiniti kraljevstva Božjeg: ”Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega” (1 Kor 6,9-10). Dakle, iz ovoga je razvidno da sodomija (istospolni čin) spada u teške grijehe kao što su idolopoklonstvo, preljub, i sl. Jer da sodomija ne spada u teški grijeh, ne bi onda takvoj osobi bio zapriječen ulazak u kraljevstvo Božje.

Očito je onda da onaj tko se upušta u sodomiju ne smije pristupiti sv. pričesti, ako se prethodno nije istinski pokajao i ispovjedio. No, ovdje se nećemo usredotočiti na sodomiste, već na političare koji podržavaju sodomiju, a istodobno pristupaju sv. pričesti. Prvo, važno je reći da je sodomije, kao i preljuba, bilo oduvijek. Međutim, prvi put u povijesti ljudskog roda da je sodomija u društvu zapadnog svijeta opće prihvaćena pojava. S obzirom da je to relativno novi fenomen Crkva još nije stigla dati upute kako tretirati političare katolike koji se zalažu za sodomiju. No, do zaključka možemo lako doći ako povučemo paralelu s političarima koji se zalažu za pobačaj.

U srpnju 2004. godine kardinal Joseph Ratzinger, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, odgovorio je kardinalu Theodoru E. McCarricku, tadašnjem nadbiskupu Washingtona i predstojniku povjerenstva za „unutarnju politiku” Biskupske konferencije Sjedinjenih Američkih Država, što se tiče katolika političara koji su se javno zalagali za pravo na pobačaj i zbog čega im je bila uskraćena pričest.

Enciklika „Evangelium Vitae”, s obzirom na sudske odluke ili civilne zakone koji odobravaju ili promoviraju pobačaj, kaže da postoji „teška i precizna obveza suprotstaviti im se prigovorom savjesti. [. ..] U slučaju suštinski nepravednog zakona, kao što je taj koji odobrava pobačaj ili eutanaziju, nikada mu se nije dozvoljeno pokoriti, niti sudjelovati u širenju mišljenja u korist takvog zakona, niti za njega glasovati”(br. 73). Kršćani „su pozvani, zbog teške obveze u savjesti, formalno ne surađivati u takvim činima koji su, premda dopušteni civilnim zakonodavstvom, u suprotnosti s Božjim zakonom. Doista, s moralnog stajališta, nikad nije dopušteno formalno surađivati u zlu. […] Ta suradnja nikad ne može biti opravdana, ni pozivanjem na poštovanje slobode drugoga niti oslanjanjem na činjenicu da građanski zakon predviđa i zahtijeva“ (br. 74). Naravno, u to vrijeme dženderistički zakoni još nisu uzeli maha, međutim, danas postoje niz zakonskih propisa koji u zemljama zapadnog svijeta legaliziraju sodomiju. Tako u RH imamo Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o životnom partnerstvu, i sada tzv. Istanbulsku konvenciju. S obzirom da svi ti zakoni izravno promiču sodomiju, koja je kao i pobačaj teški grijeh, jasno da onda za katoličke političare važe ista pravila kao i u slučaju pobačaja.

Ovo nikako ne treba brkati s raznolikosti stavova o smrtnoj kazni u čijem slučaju katolici mogu imati različita mišljenja, iz jednostavnog razloga što je Crkva u svojoj dvotisuljetnoj povijesti uvijek dozvoljavala smrtnu kaznu, iako nikada nije na njoj inzistirala. Također, katolici mogu zagovarati rat ako se radi o pravednom ratu. Iako se Crkva u načelu zalaže za mir, pravedni rat je legitimno pravo svakog naroda i to je moralno ispravni odabir (dobar primjer je Domovinski rat). Drugim riječima, ako bi se katolik zalagao za smrtnu kaznu, ili pravedan rat, on bi mirne duše mogao primiti sv. pričest. Dakle, po ovim pitanjima (i drugima kao što je porezna politika i sl.) može postojati legitimna raznolikost mišljenja među katolicima. Međutim, ne može ni na koji način postojati raznolikost mišljenja u odnosu na pobačaj, preljub, eutanaziju, ili sodomiju, ili bilo koji drugi teški grijeh. S obzirom da Istanbulska konvencija izravno promiče sodomiju (za detalje vidi ovdje) političari koju su glasovali za njenu ratifikaciju nikako ne bi smjeli pristupiti sv. pričesti (osim u slučaju da se javno pokaju i javno priznaju svoj grijeh).

Djelitelj svete pričesti se može naći u situaciji u kojoj on mora odbiti podijeliti svetu pričest nekome, kao u slučaju proglašenog izopćenja, proglašene zabrana bogoslužja, ili tvrdokorne ustrajnosti u očito teškom grijehu (usp. kan. 915).

Što se tiče teškog grijeha pobačaja, eutanazije ili sodomije, kada je formalna suradnja postala očita (podrazumijeva se, u slučaju katoličkog političara, njegovog vođenja izborne promidžbe i glasovanja za zakone koji dopuštaju pobačaj, eutanaziju ili sodomiju), njegov se pastir (župnik) treba s njim sastati, poučiti ga o naučavanju Crkve, obavijesti ga da ne smije pristupiti svetoj pričesti sve dok ne prekine objektivno stanje grijeha, upozoravajući ga da će mu u protivnom biti uskraćena euharistija.

Onda kad „ove mjere opreza nisu imale učinka ili nisu bile moguće”, a osoba u pitanju, s tvrdokornom ustrajnošću, pristupi svejedno da bi primila euharistiju „služitelj svete pričesti je mora odbiti podijeliti”. Ova odluka, pravo govoreći, nije sankcija ni kazna. Niti služitelj svete pričesti donosi presudu o subjektivnoj krivnji osobe; nego reagira na javnu nedostojnost te osobe primiti svetu pričest, zbog objektivne situacije grijeha.

Uspoređivanje različitih stajališta o Istanbulskoj konvenciji (koja promiče teški grijeh) sa stajalištima o smrtnoj kazni, ili pravednom ratu (koja nemaju ništa s grijehom), potpuno je pogrešno i promašeno iz gore navedenih razloga.

Izvor: Katolik.hr

Save

Save

Save

Save










Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci