nacija.hr

Marcel Lefebvre: Čovjek Crkve

Donosimo jedan stari tekst koji smo objavili još davno dok je Nacija izlazila u tiskanom izdanju.

Prije Drugog vatikanskog sabora

Marcel Lefebvre rođen je 29. studenog 1905. u Tourcoingu u Francuskoj. Za svećenika je zaređen 1929. godine, a godine 1947. zaređen je i za biskupa. Odmah nakon zaređenja za svećenika, Lefebvre se priključio Kongregaciji Svetog Duha (također poznati i po nazivu Oci Duha Svetoga). Kao takav, 1934. imenovan je rektorom sjemeništa u Librevilleu. Na toj funkciji ostao je do 1947. kada ga je Sveti Otac Pijo XII. imenovao apostolskim vikarom u Dakaru (Senegal).

Mladi biskup se tako našao u Africi, odgovoran za tri i pol milijuna duša, od kojih su svega 50.000 bili katolici. Godinu dana kasnije, 1948. godine, papa mu daje još veće ovlasti i odgovornosti, imenovavši ga apostolskim delegatom za francuski dio Afrike. Time je biskup Lefebvre postao nositelj papinske vlasti u Africi nad 46 biskupija. Prema želji pape Pija XII., u Africi je žurno trebalo uspostaviti čvrste eklezijalne strukture, sa stvarnom hijerarhijom (biskupije umjesto vikarijata). U tom smislu, biskup Lefebvre postao je odgovoran za imenovanje novih biskupa, povećanje broja svećeničkih i redovničkih zvanja, kao i povećanje broja crkava i župa u raznim biskupijama. U svemu ovome biskup Lefebvre bio je i više nego uspješan, pa ga i danas mnogi u Africi pamte kao duhovnog oca koji ih je uveo u vjeru i donio im poruku spasenja.

Godine 1955. apostolski vikarijat u Dakaru postaje nadbiskupija, pa Lefebvre biva imenovan prvim nadbiskupom i metropolitom Dakarske nadbiskupije. Kao iskusnog misionara, papa Pijo XII. imenuje ga prvim i glavnim savjetnikom u pisanju enciklike Fidei Donum (1957), upućene klericima i misijama Trećeg svijeta, vapeći za novim misionarima. Tom prilikom se između pape Pija XII. i nadbiskupa Lefebvrea razvilo i jedno prisno prijateljstvo, koje će potrajati sve do smrti Pija XII.

Na Općem kapitulu Kongregacije Svetog Duha održanom 1962. godine, mons. Lefebvre izabran je za vrhovnog poglavara (superior generalis) Kongregacije, ponajviše zbog velikog ugleda koji je uživao kao gorljivi misionar. Već tada su se mogli čuti glasovi liberalnih i progresivnih struja unutar Kongregacije koji nisu odobravali ovaj izbor, smatrajući mons. Lefebvrea odveć konzervativnim i staromodnim, preprekom nadolazećoj modernizaciji Crkve.

 

Nakon Drugog vatikanskog sabora

Kao što je danas dobro poznato, Drugi vatikanski sabor uložio je određena nastojanja kako bi Crkvu približio svijetu, u pokušaju da premosti jaz između svetog i svjetovnog, a u nadi da će na taj način što više ljudi prepoznati svjetlost Istine koju Crkva pronosi kroz stoljeća. Nažalost, mnogi modernisti (na koje je papa Pijo X. upozorio gotovo pola stoljeća ranije u svojoj glasovitoj enciklici Pascendi Dominici Gregis, nazvavši modernizam “sintezom svih krivovjerja”) ugrabili su svoju priliku. Za liberale i moderniste, Drugi vatikanski sabor predstavljao je idealnu priliku da promoviraju svoje ideje i pokušaju ih nametnuti cijeloj Crkvi. Jasno shvaćajući da nije moguće natjerati sveti ekumenski sabor da u koncilske dokumente ugradi otvorenu herezu, liberali i modernisti odabrali su lukaviju taktiku: taktiku dvoznačnosti. Usporedimo li dokumente Drugog vatikanskog sabora sa dokumentima bilo kojeg drugog ekumenskog sabora u prošlosti (njih dvadeset), odmah ćemo uočiti razliku u izražavanju: jasan, jezgrovit i nedvosmislen govor ranijih stoljeća zamijenjen je opširnim i opisnim izričajem, često otvorenim za dijametralno suprotne interpretacije. Taktika modernista se dakle sastojala u tome da u dokumente najprije ugrade dvoznačnosti, a zatim ih interpretiraju na način koji odstupa od dotadašnje Tradicije Crkve. A kako bi u tome uspjeli, trebalo je prije svega neutralizirati one glasove u Crkvi za koje se znalo da će ostati vjerni Tradiciji i da nikada neće pognuti glavu pred progresivizmom koji graniči sa herezom. Jedna od prvih meta bio je upravo nadbiskup Lefebvre.

Iako je mons. Lefebvre od strane pape Ivana XXIII. bio imenovan članom središnje preparatorne komisije koja je trebala izraditi nacrte koncilskih dokumenata (Lefebvre je bio čelnih radne skupine biskupa strogo privrženih Tradiciji, zvanom Coetus Internationalis Patrum), modernistički lobi ubrzo je preuzeo kontrolu, preuzevši glavnu riječ u vođenju Koncila. O tome je glasoviti povjesničar i pisac Roberto de Mattei posvetio cijelu knjigu od preko šest stotina stranica (Il Concilio Vaticano II. Una storia mai scritta).

Prvi udar na mons. Lefebvrea uslijedio je 1968. godine, na Općem kapitulu Kongregacije Svetog Duha. Glavna tema kapitula bila je rasprava o promjenama koje je uveo Drugi vatikanski sabor, a prva odluka po sazivanju kapitula bila je da namjesto vrhovnog poglavara imenuje nekoliko moderatora koji će voditi rasprave. Ponižen i posramljen takvom odlukom, mons. Lefebvre momentalno je podnio ostavku papi Pavlu VI., izjavivši kako ne može biti poglavar reda koji ga više ne želi slušati.

Na mons. Lefebvrea, tog velikog misionara i osobnog prijatelja pape Pija XII., sve više se počelo gledati kao na smetnju i prepreku Crkvi koja kreće u novo doba. Njegovi prigovori i izrazi zabrinutosti često su s podsmjehom odbacivani, kao odveć zastarjeli i neprilagođeni modernom vremenu. Čovjek koji je do jučer bio obasipan svim mogućim crkvenim častima i smatran osobom od osobitog povjerenja, odjednom je smatran neprijateljem Crkve i napretka, nazadnim reliktom prošlosti koji propovijeda vjeru koju nitko više ne ispovijeda.

 

Prigovori mons. Lefebvrea

Prigovori mons. Lefebvrea koji se odnose na neke koncilske dokumente, te njihovu interpretaciju i implementaciju, mogu se podijeliti na četiri skupine. O tome će više biti riječi u “Otvorenom pismu zbunjenim katolicima”, pa ćemo ovdje navesti samo osnove.

 

1. Lažni ekumenizam.

Mnogi postkoncilski teolozi i klerici smatrali su (nažalost, mnogi to i danas smatraju) da cilj ekumenizma nije dovesti odlutalu braću u okrilje jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, već isključivo promicati razumijevanje, toleranciju i suživot. Prema njima, katolici ne bi trebali težiti tome da kršćani odvojeni od Katoličke crkve prihvate katoličku vjeru, već naprosto njegovati toleranciju i uvažavanje prema drugim crkvama i denominacijama. Isto vrijedi i za odnos prema drugim religijama.

 

2. Vjerska sloboda.

Za razliku od vjerske tolerancije koja kaže da je u pluralističkom građanskom društvu dozvoljeno tolerirati postojanje lažnih religija i priznati im pravo na kult, doktrina o vjerskoj slobodi kaže da je moralna dužnost države da omogući javno ispovijedanje lažnih religija. Ovaj nauk je dijametralno suprotan od onoga što su naučavali svi prethodni pape i koncili – naime da zabluda nema nikakva prava i da ju se u najboljem slučaju može tolerirati radi izbjegavanja većeg zla. Doktrina o vjerskoj slobodi s vremenom je dovela do praktičkog gašenja katoličkih država i doprinijela rapidnom širenju sekularizma kao jedine prihvatljive političke opcije.

 

3. Kolegijalnost.

Prema modernistima, papa nije vrhovni i autonomni vladar i upravitelj Crkve, već on svoju vlast vrši isključivo u suranji sa zborom (kolegijem) biskupa. Doveden do krajnosti, ovaj nauk kaže da bi Crkva zapravo trebala biti demokracija i da papa smije donositi odluke samo ako ih prije toga odobri kolegij biskupa. Takva doktrina najviše podsjeća na herezu koncilijarizma iz 15. stoljeća prema kojoj Crkvom upravljaju koncili, a ne pape (ta hereza je definitivno osuđena od strane pape Julija II. 1512. godine).

 

4. Nova misa.

Prema mišljenju, mons. Lafebvrea, novi red mise koji je nakon Drugog vatikanskog sabora proglasio papa Pavao VI. po svojoj pojavnosti znatno odudara od sakramentalne stvarnosti koja se u Misi ponazočuje. Upotreba narodnog jezika u liturgiji (nasuprot sakralnom liturgijskom jeziku; latinskom ili gdjegod staroslavenskom), okretanje svećenika prema puku (umjesto prema Bogu prisutnom u svetohraništvu), znatno skraćene molitve, osiromašenje liturgijskog ruha, ulazak svjetovne glazbe u liturgiju, pričest na ruku i nemarno postupanje prema posvećenim česticama, veliki prostor za improvizaciju i kreativnost celebranta, oltar (žrvtvenik) postaje stol, svećenik (prinositelj žrtve) postaje “predsjedatelj euharistijskog slavlja” … sve to, smatrao je Lefebvre, predstavlja veliku opasnost za katoličku vjeru puka, posebno vjeru u Stvarnu Prisutnost Isusa Krista pod euharistijskim prilikama i žrtveni karakter Mise. Osim samog Lefebvrea, prigovore na novu misu papi Pavlu VI. uputio je i kard. Ottaviani, bivši prefekt Svetog Oficija, u svom poznatom pismu “Kratak kritički pregled Novog reda Mise” (pismo je dostupno i na hrvatskom jeziku, može se naći putem internet tražilice). Tim kritikama pridružio se veliki broj aktivnih katolika-laika (spomenimo samo Deietricha von Hildebranda ili Agathu Christi), redovnika i redovnica, svećenika, biskupa i kardinala. Adekvatan odgovor na te kritike do danas nije dan.

PRISNO PRIJATELJSTVO: Papa Pio XII i nadbiskup Marcel Lefebvre su razvili jedno prisno prijateljstvo koje će potrajati sve do smrti pape Pia XII.










Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci