nacija.hr

Iskažimo poštovanje svim svetima!

Ako netko ne bi dozvolio da se režu posmrtni ostaci njegovog bližnjeg i da se nosaju po svijetu, zašto bi takvu praksu odobravali prema našim svecima?

Tekst: Elvis Duspara

U zadnje vrijeme radim malu anketu među ljudima koje poznam i redom pitam:

– Bi li ti dozvolio da posmrtne ostatke tvog bližnjeg netko uzme i izreže u sitne komadiće i šalje poštom po svijetu?

– Naravno da ne bih dozvolio! Odvratno mi je samo tvoje pitanje, a kamoli da bih to dozvolio. – odgovaraju mi s izrazom gnušanja na licu, što je meni potpuno logično.

– Znači, ne bi dozvolio da netko ispili na tanke “šnite”, recimo, nogu tvog pokojnika? – uporan ja u nezgodnom pitanju.

– Naravno da ne bih dozvolio. Totalno mi je morbidno to tvoje pitanje. Pokojnike treba pustiti da počivaju u miru. – opet dobijam odgovor.

– Kako misliš da počivaju u miru? – opet se ja pravim da ne razumijem.

– Pa zar ne kaže svećenik: “Počivao u miru Božjem!”, a mi kažemo “Amen!”? – dobijam objašnjenje s kojim se slažem.

– A što misliš o tome što razne kosti raznih svetaca šalju okolo po župama da ih ljudi dotiču? – nastavljam s nezgodnim pitanjima.

– Hm, vidim kamo me želiš odvući, ali ako je Crkva to odobrila, onda ne vidim problem.

– A hoćeš li dozvoliti svojoj djeci da dotaknu te mrtve kosti kada dođu u tvoju župu?

– Naravno, to je u sklopu Crkve i ne vidim problem.

– Znači, ne bi dozvolio da netko tvog pokojnika reže na “šnite”, ali kada dođe komadić nečijeg drugog bližnjeg u župu, onda je to u redu?

Ovdje obično ljudi zastanu i krene sukob ili sa samim sobom ili sa mnom. Odmah sam ja ovakav ili onakav, ma svašta nešto. Krene priča kako se tu radi o moćima i da ja to ne mogu uspoređivati, da su to kosti sveca, ma… magija čista.

– Zar nam Bog ne zapovijeda da ne smijemo doticati mrtvaca jer bi onda bili nečisti? – opet ja pitam.

– Jest, ali sveci su živi? – dobijam odgovor.

– Ma, ta kost koju dodiruješ je i dalje mrtva. Kada ta kost bude mogla pričati ili sama se kretati onda se javi. Bog će u Posljednje dane uskrsnuti mrtve, ali dok se to ne dogodi, zašto kršiti Božju zapovijed?

– A jesi li ti čuo kako su ona dvojica bacila mrtvo tijelo na Elizejeve kosti i mrtvo tijelo oživjelo? – evo pametnjakovića.

– Jesam, ali nigdje nije spomenuto da su onda Izraelci uzeli i izrezali Elizejeve kosti kao nekakve magijske predmete koje oživljuju mrtve. Ili da su odnijeli Elizejeve kosti i prenijeli ih u Hram, pa kako koji Izraelac umre, a oni tako bace mrtvaca na Elizejeve kosti u nadi da će ovaj oživjeti.

– A što ćeš s Pavlovim rubcem koje su ljudi nosili bolesnicima i ovi ozdravljali?

– Sve stoji, ali nije nitko Pavlu odrezao prst i time ozdravljao bolesnike. Zašto ti ne bi dozvolio da netko tvog pokojnika reže na “šnite”? Jel’ to iz ljubavi i poštovanja koju osjećaš prema njemu? – opet se ja vraćam na početak.

– Da! Iz poštovanja i ljubavi prema svom bližnjem! Ti nisi normalan što me to uopće pitaš!

– Ali nemaš problema da netko nekog sveca izreže i nosa ga po svijetu kao štafetu?

– Kakva štafeta?! Ti stvarno nisi normalan. Radi se o svecu!

– De, ne ljuti se! Samo primjećujem da nisi dosljedan. Znači iz poštovanja i ljubavi prema svome pokojniku ne bi dozvolio da ga netko reže, ali ako se radi o svecu, onda to poštovanje i ljubav prestaju?

– Ne prestaju, nego ja častim tog sveca!

– Zašto onda ne častiš i svoga pokojnika? Ako je vrhunac poštovanja i ljubavi prema pokojniku da ga se raskomada zašto onda ne bi ukinuli sahrane. Jednostavno se rodbina okupi oko tijela preminuloga i svatko kaže koji dio tijela hoće. Jedan hoće tanko rezano 20 deka, drugi hoće ruku, treći nogu…

– Ti stvarno nisi normalan…

Ne znam za druge, ali meni je to sve skupa morbidno i malo sam istraživao otkuda običaj čašćenja mrtvih ostataka. Iako u Svetom Pismu imamo niz primjera da je netko otišao i zatražio tijelo preminuloga da ga pokopa to još uvijek nije dokaz da je u redu pokojnika izrezati na komade i raditi turneju po svijetu s tim ostacima.

– Samo danas u vašem gradu… Palac svetog tog i tog u vašoj župi. Nokat je netaknut. – pozivaju se vjernici.

– Ali, on je svet i živ je. Tako su i njegovi posmrtni ostaci živi. Mi se preko tih ostataka povezujemo sa svecem i njegovim životom. – dobijam objašnjenje.

– Gle, dok god je mrtva kost mrtva, ne bi trebalo da mi govoriš da je to mrtvo tijelo živo. Ja vjerujem u Uskrsnuće tijela i iskreno vjerujem da će u Posljednji dan svi biti uskrsnuti, jedni na slavu, drugi na vječnu propast. Ali, dok god te mrtve kosti ne mogu same hodati, nemoj me uvjeravati da su te mrtve kosti žive.  – uporan ja u tome da se pokojnike ne dira u njihovom miru.

Koliko je meni poznato, rani kršćani nisu imali tih problema. Navodno postoji predaja da je u petom stoljeću neki svećenik po imenu Lucijan, imao navodno viđenje. Da prevedem svima na razumljivi jezik, priča se da je u petom stoljeću neki svećenik imao navodno viđenje. Dakle, ne samo da nije moguće provjeriti viđenje nego nije moguće provjeriti niti da li je viđenja bilo ili ne, ali iz te priče o navodnom viđenju je nastala priča da je Stjepanovo tijelo nakon smrti preuzeo Gamaliel i pokopao ga na svojoj zemlji blizu Jeruzalema. Jel’ itko prati ovo? Dakle iz priče je nastala priča?! Djela apostolska 8,2 kažu: “Bogobojazni su ljudi pokopali Stjepana i održali veliko žalovanje za njim.”. Dakle, Riječ Božja kaže da su ljudi pokopali Stjepana. Navodna priča o nekom navodnom viđenju je proizvela priču da je Gamaliel u tom slučaju iskopao Stjepanovo tijelo i ponovno ga pokopao?! Može se i drugačije tumačiti pa da je Gamaliel tog trenutka bio među bogobojaznim ljudima koji su pokopali tijelo Stjepana.

Navodno je prema naputku iz tog viđenja pronađeno mjesto gdje je ležalo Stjepanovo tijelo koje su preselili u Jeruzalem. No, kako bilo, čak ni priča koja se rodila iz priče o navodnom viđenju ne kaže da su onda uzeli Stjepanovo tijelo i raskomadali ga iako neki upravo iz ovog primjera daju objašnjenje zašto je redu raskomadati tijelo nekog sveca i slati ga po svijetu kao štafetu.

Da ne bi bilo samo na osnovi priča, zagovornici rezanja mrtvih tijela se pozivaju na pisano svjedočanstvo o čašćenju mučenika koje se veže uz Svetog Polikarpa, biskupa u Smirni, a koji je mučen 155. ili 156. godine. No, u tome pismu sastavljenom nekoliko mjeseci nakon njegovog mučeništva kršćani Smirne svjedoče da su mogli sakupiti njegove kosti i položiti ih ondje. Dalje pismo kaže da se oni okupljaju u radosti i klicanju kad god je moguće i da će im Gospodin udijeliti da slave obljetnicu njegovog mučeništva, u spomen na sve koji su podnijeli trpljenje, a za vježbanje i pripravu svih onih koje će ubuduće zateći iste kušnje.

Dakle, radi se o okupljanju oko groba Svetog Polikarpa. Niti govora da je netko Svetog Polikarpa izrezao na komadiće i slao na sve strane svijeta kako to žele prikazati oni koji žele komadati svece.

Koga zanima, neka istražuje običaj nosanja mrtvih tijela po svijetu. Mogao bi se iznenaditi onime što će pronaći. Najstariju priču koju sam ja uspio iskopati je da su babilonskog Nimroda isjekli na 14 dijelova i razaslali po svijetu. Onda je njegova žena Semiramida išla okolo i skupljala te dijelove. Navodno je skupila sve dijelove osim jednog. Otuda i oni silni obelisci koji predstavljaju Nimrodov falus koji Semiramida nije pronašla. Da sad ne širim priču o Semiramidi, Izabeli, Afroditi, Dijani, Aštarti, Ištar, Artemidi Efeškoj… ili kako se već na različitim dijelovima svijeta ona prikazivala raznim narodima, evo i primjer iz poganske helenske kulture.

Tako su u Ateni navodno posebno bili čašćeni i čuvani ostaci tijela Edipa i Tezeja. E, sad, s obzirom da su za mnoge Edip i Tezej mitološka bića ostaje problem čija su to tijela bila. Plutarh (44. – 127.) navodno svjedoči da su nakon smrti nekih junaka ostaci njihovih tijela bili svečano nošeni iz grada u grad da bi bili izloženi čašćenju.

Da me ne bi tko krivo shvatio, ja sam odem na groblje pomoliti se na grobu nekog svog pokojnika i ne vidim problem u tome. Ono što moj duh ne može prihvatiti je  kada netko želi uzeti mir nečijem pokojniku i krene ga rezati na “šnite”.

Pretpostavljam da mnogi sveci nisu niti sanjali što će poslije s njihovim tijelima raditi. Da su znali da će biti sveti, možda bi nam ostavili oporučno da ih ne režemo? To ćemo jednom saznati kada bude uskrsnuće tijela.

S obzirom da imam ambiciju biti svet, iako ne znam hoću li u tome uspjeti, evo da ipak ostane zapisano. Ako umrem prije nego Gospodin Isus Krist dođe, niti u kojem slučaju ne želim da jednog dana netko moje tijelo komada i šalje ga po svijetu. Ako me netko ljubi i poštuje onda nakon što me isprate s riječima “Počivao u miru Božjem”, neka me ostavi na miru.

Neka mi ne reže tijelo koje čeka uskrsnuće niti mi se obraća, jer ima najboljeg i jedinoga posrednika kojemu ja nisam dostojan niti obuću odvezati – Isusa Krista, Nazarećanina, Sina Marijina.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci