nacija.hr

Budite spremni

Kada Isus nekoga o nečemu želi poučiti onda on uvijek navodi primjere iz svakodnevnog života. Život je za Isusa izvor iz kojeg uzima primjere za svoje učenje. I zato svatko od nas i može uvijek razumjeti Isusove parabole, jer one proizlaze iz svakodnevnog životnog iskustva.

Tekst: Ivica Ursić

„Ljudi, spremite se

Evo vlaka – stiže!

Prtljaga vam ne treba

Samo se ukrcajte!

Sve što vam treba

Jest vjera

Da čujete zvižduk vlaka.

Putna karta vam ne treba

Samo morate zahvaliti se – Bogu!“

Curtis Mayfield (1942–1999) pjevač grupe „The Impressions“ pjeva ovu pjesmu nakon kaosa 60-tih koji je zahvatio SAD. Nacija je u konfuziji. „Six-Day War“ (rat između Izraela i Arapa), Vietnam, ubojstvo JFK i Martina Luthera Kinga.

Bilo je puno razloga za strah tijekom tih desetljeća.

Ali Mayfield, kao i mnogi drugi, shvaća da se na obzorju rađa nešto novo.

On je čuo zvuk vlaka iz daljine.

Čuo je njegov zvižduk.

Prtljaga je za taj vlak nepotrebna.

Sve što čovjeku treba jest – vjera.

Ni putna karta mu ne treba.

Samo se čovjek treba ukrcati u taj vlak.

Istu poruku Isus šalje svojim učenicima (Luka 12, 32-48). Moraju biti spremni. Ne smiju strahovati. Trebaju podariti sve što posjeduju, jer im nikakva prtljaga ne će biti potrebna. Trebaju biti spremni otvoriti vrata kada se gospodar vrati.

Vlak se približava.

Jednog dana Isus će se vratiti i mi moramo biti spremni.

Ne smijemo dočekati vlak nespremni, s velikom prtljagom.

Ne smijemo čekati vlak na krivom peronu.

Taj vlak kada dođe i kada primi svoje putnike – više se ne će vratiti.

Pitanje spremnosti i to svekolike spremnosti danas je zasigurno top tema, a bila je i oduvijek tema kojoj se je posvećivala velika pozornost.

Ovih dana se nagađa jesmo li dočekali špicu turističke sezone spremni ili nespremni. Razgovaramo o pripremama i spremnosti za naše osobne dane odmora.

Općenito često pitanje spremnosti vezujemo uz nečiju spremnost za školu, za ljubavnu vezu, za brak, za zaposlenje, a da ne spominjem spremnost športaša, vojnika, liječnika.

Ako si spreman onda to znači da si u stanju odgovoriti nečijim uvjetima, zahtjevima, mjerilima, standardima, pa čak i ucjenama, koje taj „netko“ stavlja ispred tebe.

Mnogi tvrde da je to najbitnije od svega, pa nas uvjeravaju kako mi kao narod i država moramo ispuniti standarde EU kako bi nas oni „primili“.

Još uvijek ne znamo gdje bi nas to kao „primili“ ali mi (politika) ni malo ne dvojimo oko naše spremnosti.

Danas ne biti spreman ispuniti zahtjeve i standarde ove kulture znači sebe izolirati, marginalizirati, pa čak i eskomunicirati, jer ta „spremnost“ graniči s najvećim vjerskim fanatizmom.

Usudite se nešto reći protiv!?

Čovjek čitav svoj život živi u nekakvom stanju pripravnosti. Uvijek je alarmantno stanje. Spremaju nas za vrtić, pa za školu, pa za dopunske aktivnosti, pa za novo školovanje, pa za još jedno školovanje, pa za posao, a onda se toliko na to naviknemo da se sami nastavimo spremati za ostatak života.

I kako se čini to nam nikako ne ide za rukom.

Neprestano nas problemi zateknu – nespremne.

Ili smo nedovoljno spremni ili se spremamo za jednu situaciju, a ono iskrsne neka druga.

Nalikujemo nogometašima s krivim kramponima na kopačkama ili vozačima Formule 1 s krivim gumama na bolidu. Ali u športu je to manje više popravljivo. Postoji poluvrijeme, time out, ulazak u box, postoji nova utakmica, nova utrka …

Međutim u životu, ako se krivo pripremimo ili ukoliko nismo spremni za ono bitno, popravnog ispita – jednostavno – nema.

Ali meni se čini, dapače siguran sam, da postoji daleko važnije pitanje od pitanja – jesmo li spremni – za ovo ili za ono.

A to je pitanje – za koga se mi to spremamo?

Kao narod i kao pojedinci?

Tko nam postavlja standarde spremnosti?

I kome ćemo mi to polagati račune jesmo li bili ili nismo bili spremni?

Današnje čitanje počinje s jednom predivnom konstatacijom.

„Ne boj se, malo stado; jer je volja vašega Oca da vam da kraljevstvo.“

Dobili smo najveći mogući dar.

Blago na nebesima.

Blago koje nitko nikada nam ne može ukrasti.

Blago kojemu se vrijednost nikada ne može umanjiti.

Dobre vijesti.

Da dobre?

Savršene!

U ovo vrijeme kada tržište dionicama divlja, posrće, pada, pa se na kratko oporavi da bi ubrzo opet palo, u ovo vrijeme kada je svaka materijalna sigurnost isključivo u sferi nadanja, u ovo vrijeme kada ljudi preko noći ostaju bez svega što su posjedovali – obećanje da ste postali vlasnik portfolia koji je otporan na sve ove probleme, jest vijest nad svim vijestima.

Ali Isus je puno mudriji nego što to mi mislimo.

On nas pozna. Zna kakvi smo mi ljudi.

Zna nas, rekli bismo mi, „u dušu“.

On zna da jedna takva apsolutna sigurnost može kod nas ljudi stvoriti onaj pogubni osjećaj – „E, pa naravno, to je normalno. Ja to i zaslužujem. To je moje pravo. To meni pripada.“ – i naravno da ćemo mi , po našem dobrom običaju, nakon ovakve super vijesti, dignuti „sve 4 u zrak“ i držati se one – „odmaraj (zaslužio si) jedi, pij i uživaj.“

Spasenje (a ovdje je prije svega riječ o spasenju) po nezasluženoj Božjoj milosti, zna odvesti čovjeka do stava kojeg je najbolje izrazio njemački filozof Heinrich Heine:

„Bog voli opraštati. Ja volim griješiti. Ustvari, svijet je predivno uređen.“

Isus sve to zna i zato želi uvjeriti svoje učenike da trebaju, uprkos tom predivnom obećanju – biti spremni.

Da, kraljevstvo nebesko predivan je dar i besplatan dar i ono je sigurno od svega i to sigurno zauvijek ali usprkos toj činjenici ako mi ne budemo spremni, na način na koji to Isus misli da bismo trebali biti, onda ćemo ostati bez toga dara.

Isus želi da njegovi učenici budu spremni za njegov povratak.

Spremni u svakom trenutku.

Kada Isus nekoga o nečemu želi poučiti onda on uvijek navodi primjere iz svakodnevnog života. Život je za Isusa izvor iz kojeg uzima primjere za svoje učenje. I zato svatko od nas i može uvijek razumjeti Isusove parabole, jer one proizlaze iz svakodnevnog životnog iskustva.

Prva priča.

Recimo da ste osoba koja je zaposlena kao član posluge u kući nekog bogatog čovjeka. On odlazi na neko vjenčanje i vama je jasno da se može vratiti kući u bilo koje vrijeme. Može mu ne odgovarati atmosfera, glazba mu može biti preglasna, hrana loša i on može, sav nezadovoljan, doći kući neočekivano rano, a ako je sve po njegovom guštu može ostati i do zore. Vi ne znate kada će on doći.

U biti, vi kao njegovi uposlenici, posluga, morali biste biti – uvijek spremni.

Eto njega, a vi?

Vi u pidžami, s viklerima na glavi, s noćnom kremom na licu …

A svjetlo?

Gori li svjetlo?

U dvoru? U predsoblju?

Vaše ponašanje u ovakvim situacijama pitanje je vašeg stava prema vašem poslu. Ako je vaš stav onakav kakav bi trebao biti kod vrhunskih uposlenika onda ste vi propisno odjeveni, sva svjetla su upaljena i vi ste blizu vrata. Kada gospodar bane i pozvoni ili zakuca on vas nema namjeru buditi iz sna. On očekuje da ste vi budni, spremni, da ga očekujete i čim on zazvoni – vi ste tu.

I to bi bilo kao normalno i među nama ljudima ali Isus dodaje jednu dimenziju svemu tome koja je nama ljudima neobična, neshvatljiva, pa čak i odbojna.

Isus želi reći da ako ste spremni da će gospodar, zatekavši vas spremne, vas posjesti za stol i osobno će vas poslužiti. Jasno vam je da je to nama – nepojmljivo.

Kažete vi: „Pa gdje to ima?“

A ja vam kažem: „Ima. Ima kod Boga! I samo kod Boga!“

Druga priča.

Priča je to o upravitelju kojeg je gospodar postavio da vodi brigu o čitavom osoblju i da im u pravo vrijeme daje hranu. I opet postoje dvije opcije. Međutim tu je bitna zadnja rečenica:

„Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti; komu je mnogo povjereno, od njega će se još više iskati.“

Ove riječi nama nisu ugodne. Svima nama koji smo na bilo koji način, na ovome svijetu, dobili bilo što više od drugih, te riječi nikako nisu po volji. Ne smeta nama što smo dobili nego nama smeta pretpostavljena veća odgovornost koja ide u paketu s onim što nam je dato.

Talent.

Materijalno bogatstvo.

Slava.

Moć.

Gospodarska moć.

Društvena moć.

Medijska moć.

Politička moć.

Ima toga k’o u priči.

Sada kada to imamo to nama odgovara, a sutra kada „se gospodar vrati“ ne će nam ni malo odgovarati veća odgovornost.

Jesmo li mi išta razumijeli od svega ovoga?

Teško. Malo i ništa.

Sudeći barem po onome kako se ponašamo i kako živimo mi ćemo i ove nedjelje prečuti ono što nam Isus govori.

 

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci