nacija.hr

Kontinenti stari milijardama godina? Ni slučajno!

Vjera u darvinovsku makroevoluciju potpuno počiva na vjerovanju da su stijene našega planeta stare milijunima godina. Prirodoznanstvenici katolici kreacionisti iznose argumente koji pokazuju da je vjerovanje u Zemlju navodno staru 4.6 milijardi godina znanstveno neutemeljeno. Također, metode kojima su evolucionisti dobili te velike brojke, pokazale su se znanstveno nevaljane (vidi ovdje). Hipoteza makroevolucije doživljava znanstveni krah.

Na osnovi svojih nedokazanih uniformističkih pretpostavki, evolucionisti vjeruju da su naši kontinenti stari oko 3.5 milijarde godina. Brda i planine na našim kontinentima svakog su trenutka izloženi procesu erozije i rijeke odnose materijal u oceane, a to znači da bi djelovanjem vode nakon određenog vremena bili potpuno saprani i poravnati do razine mora. Stope erozije veće su u višim planinama, a manje u područjima s malim reljefom, od npr. 8 cm/1 000 godina blizu razine mora do 800 cm/1 000 godina u nekim planinama ili do čak 1 900 cm/1 000 godina kod vulkana u Novoj Gvineji. Kineska rijeka Huang He tako snažno vrši eroziju, da bi područje visine npr. Mt. Everesta potpuno poravnala za samo 10 milijuna godina. Problem za evolucioniste se posebno vidi kod gorja Kaledonida i Apalačkog gorja za koje evolucionisti vjeruju da su navodno stara stotinama milijuna godina. Geolozi postavljaju pitanje: Ako su ta gorja zaista toliko stara, a erozija tako dugo djeluje, zašto su ta gorja još uvijek tu? Činjenica da još uvijek imamo kontinente s ovakvim brdima i planinama ukazuje da proces erozije traje kratko, samo nekoliko tisuća godina. Također, formacije poput otoka Kangaru kojemu evolucionisti pripisuju starost od 160 milijuna godina, pokazuju vrlo malo ili nimalo tragova erozije, a to jasno upućuje na starost mnogo kraću od tih navodnih 160 milijuna godina. Dakle, da su kontinenti zaista stari 2.5-3.5 milijarde godina, sadašnjom stopom erozije odavno bi bili potpuno erodirani i uopće ih više ne bi bilo. Uz to, da erozija kontinenata tako dugo traje kako vjeruju evolucionisti, sedimenti bi prepunili oceane. Kontinenti debljine 2.5 km bili bi erodirani 42 puta da su stvarno stari 3.5 milijarde godina kako nas žele uvjeriti evolucionisti. Kontinenti debljine 106 km bili bi jednom potpuno erodirani. Korištenjem prosječne stope erozije od 61 mm/1 000 god., geolozi su izračunali kako bi Sjeverna Amerika bila erodirana za manje od 10 milijuna godina, a to znači da bi za navodnih 2.5 milijarde godina njezine navodne starosti bila erodirana iznova i iznova više od 250 puta. Očito je da su kontinenti vrlo mladi, puno mlađi od 10 milijuna godina. Upravo to i možemo očekivati na osnovi biblijske povijesne kronologije koja svjedoči o starosti Zemlje manjoj od 10 000 godina, te o globalnom katastrofičkom Potopu koji se dogodio prije 4500 do 5000 godina.

Najnovije studije pokazuju veliki nedostatak sedimenata koji bi morali postojati kada bi Zemlja zaista bila stara milijardama godina. Neki evolucionisti su pokušali objasniti epizodama (hipotezom po kojoj su postojale različite epizode s različitim stopama aktivnosti) postojeće neslaganje između male količine današnjih sedimenata i navodnih milijardi godina proizvodnje sedimenata. Ako uzmemo pretpostavku tih evolucionista da je sapiranje proizvodilo sedimente sa stopom od 3 cm/1 000 god., za 3.5 milijarde godina bi se 23 puta stvorili sedimenti koje imamo danas. S tom pretpostavljenom stopom, sadašnji bi se sedimenti proizveli za oko 152 milijuna godina što je puno manje od navodnih 3.5 milijarde godina navodne starosti. Zapravo, sve upućuje na svega nekoliko tisuća godina trajanja procesa. S obzirom da erozija i proizvodi i transportira sedimente, sedimenti bi se morali negdje taložiti i mi bismo ih mogli pronaći, osim ako nisu prerađeni, ali, ističu geolozi, dokazano je da hipoteza prerađivanja sedimenata iz više razloga nije znanstveno valjan odgovor. Neki evolucionisti su pokušali ovom problemu premale količine sedimenata pobjeći tvrdnjom da se oceanska kora stalno podvlači (subdukcija) pod kontinentalne ploče, te da to nekako uklanja ili uništava neke sedimente, pa ih zato ne nalazimo. Ali, kod grebena gdje se navodno subdukcija događa, za većinu sedimenata smatra se da su sastrugani i nagomilani. Ti sedimenti su uglavnom još uvijek tamo, izmjereni su i uzeti u obzir. Ali, čak i da se sediment podvlači, stope subdukcije bi i dalje bile samo 10-20 % stope erozije i nakupljanja. Tako bi čak i u ovoj za evolucioniste najpovoljnijoj varijanti i dalje ostalo 80-90 % sedimenta. Nadalje, većina riječnih delti gdje se događa sedimentacija nisu blizu zona subdukcije. Tako, količina sedimenata koji su eventualno podvučeni i reciklirani ne mijenja značajnije izmjerenu starost. Geolozi kreacionisti podsjećaju da bi globalni katastrofički Potop jako uvećao stopu taloženja i time jako skratio vrijeme potrebno da se nakupe sedimenti.

Geolozi kreacionisti zadnjih godina ističu kako bi oceani bili prepuni sedimenata kada bi zaista bili tako stari kao što evolucionisti vjeruju, a s današnjim stopama erozije, kontinenti bi bili potpuno poravnati za oko 14 milijuna godina. A to da erozija kontinenata traje kratko vrijeme vidi se i po tome što su stijene koje su bile na vrhu u vrijeme kada su se kontinenti izdigli, još uvijek tu, na površini. Da su zaista stare milijunima godina, te bi stijene odavno bile erodirane. Ali, one su još uvijek tu. Neki evolucionisti pokušali su skrenuti pozornost s tog problema tvrdeći da se kontinenti još uvijek izdižu, vulkani eruptiraju i tako nadomještaju ono što erozija odnese. Ali, to je bio samo neuspjeli pokušaj bijega od očitog problema. Na činjenicu da su stijene koje su bile na vrhu, tj. na površini, u vrijeme izdizanja još uvijek tu na površini, evolucionisti očito nemaju valjan odgovor. Dakle, da erozija traje milijunima godina, ti slojevi stijena odavno više ne bi mogli biti tu. Neki su evolucionisti pokušali pobjeći od ovoga problema tvrdnjom da je u prošlosti bila sporija jer nije bilo tolikog ljudskog djelovanja, a da je danas ljudsko djelovanje, npr. poljoprivreda, ubrzalo eroziju. No, mjerenja su pokazala da je ljudska aktivnost eventualno mogla povećati stopu erozije najviše 2-2.5 puta. S druge strane, da bi ovaj problem bio riješen u korist evolucionističke vjere u Zemlju navodno staru milijardama godina, stopa erozije morala bi se povećati doslovno nekoliko stotina puta. Za to nema apsolutno nikakvog dokaza. Neki su evolucionisti pokušali pobjeći hipotezom prema kojoj je u prošlosti možda bila manje vlažna klima, pa bi to značilo manje erozije. Ali, prema fosinom zapisu vidi se da je klima bila itekako vlažna, tako da nema dokaza za tu hipotezu.

No, važno je znati da ovdje spomenuta brojka od 14 milijuna godina nije stvarna starost kontinenata, već je to maksimalna starost koja bi se dobila pri današnjoj stopi erozije. Geolozi kreacionisti podsjećaju da silno mnoštvo činjenica upućuje da se globalni katastrofički Potop zaista dogodio prije 4500-5000 godina, pri čemu je brzo nataložena većina sedimenata koji su kasnije očvrsli i čine sedimentne stijene. Pri kraju Potopa, kontinenti i planine su se izdigli, a stopa erozije od tada je varirala. S obzirom da imamo malo sedimenata, a itekako masivne kontinente, evolucionistička priča o navodnim milijardama godina navodne starosti kontinenata pokazala se znanstveno nestvarna.

Vezani članci