nacija.hr

ŽIVI PIJESAK

Ova kultura neprestano fabricira nova božanstva, nove idole, kojima zaluđene i hipnotizirane mase na oltar žrtvuju ono najvrijednije što posjeduju, svoje snove, svoje ideale, svoja nadanja, svoje vrijeme. I naravno svoju dušu.

Tekst: Ivica Ursić

Možete li zamisliti čovjeka bez vjere?

Teško. Svaki čovjek u nešto vjeruje. No, možda ipak negdje takav i postoji, ali život te osobe užasno je težak. U biti besmislen je.

Sekularno društvo, na sve moguće načine, želi odstraniti vjeru u Boga (naravno stimulirajući vjeru u bezbrojna božanstva koja je samo ovo društvo porodilo), a onda i samoga Boga iz javnog života. Moderna kultura se upire iz petnih žila da vjera u kršćanskog Boga bude isključivo privatna stvar pojedinca, nešto što se zbiva u najdubljoj intimi osobe i naravno unutar njezina četiri zida.

Međutim, tu se javlja jedan problem. Veliki problem. Kako je čovjekova duša “gladna Boga” i “nemirna bez Boga” tako i čovjek, tjeran borbenim sekularizmom i njegovim lažnim obećanjima, bježi u različite surogate vjere, jer mu je tako život barem na trenutak podnošljiviji. Čovjek bježi u idolopoklonstvo.

Ova kultura neprestano fabricira nova božanstva, nove idole, kojima zaluđene i hipnotizirane mase na oltar žrtvuju ono najvrijednije što posjeduju, svoje snove, svoje ideale, svoja nadanja, svoje vrijeme. I naravno svoju dušu.

Razočarani čovjek neprestano mijenja ovozemaljska božanstva nekim novim modelima i varijantama, bezuspješno pokušavajući ispuniti veliku prazninu u svojoj duši, koju može ispuniti isključivo Isus Krist. I tako životareći čovjek u biti umire, a da toga nije ni svjestan. A dovoljna bi mu bila samo riječ, jedna riječ, riječ vjere, vjere koja život znači.

Svi mi koji smo se usudili slobodno razmišljati svojom glavom, svi mi kojima nisu uspjeli isprati mozak, duboko smo svjesni gorkih posljedica kojima nas je “obdarilo” ovo naše liberalno društvo. Slobodu koju smo dobili kako bismo činili dobro, mi smo zloupotrijebili i sebi smo dali slobodu činiti bilo što.

Takav način života rezultirao je dezintegracijom naših duša, koje zapljuskuju plimni valovi ove bezbožne kulture. Plimni valovi, koji sa nekih dalekih obala, na ova naša još do jučer pitoma žala, sa sobom donose bezbrojna zla i nevolje. Grijehe i opačine.

Pobačaj, eutanazija, masovna ubojstva, konzumerizam, narkomanija, raspad obitelji, porast stope samoubojstva kod mladih generacija, nebriga za sirotinju i beskućnike, pornografija, pedofilija, ozakonjeni protuprirodni blud, GMO usjevi, genetski inžinjering… sve je to samo dio onoga čime se iz dana u dan suočavamo u suvremenom Babilonskom ropstvu.

Priča iz ovonedjeljnog čitanja iz Evanđelja po Luki (7,1-10), priča o Rimskom satniku, savršeno se uklapa u sve ovo prije spomenuto. Mi moderni pogani (a pogani jesmo, jer smo idolopoklonici koji štuju uz Boga svemogućega, za svaki slučaj, i bezbrojna ovozemaljska božanstva) trebali bismo, barem neko vrijeme, hodati u sandalama ovog Rimskog vojnika.

Čudan je to svat bio. Poganin. Vojnik. Časnik okupatorske vojske, Ali u isto vrijeme izuzetna osoba. Nije bio arogantan što bi se moglo očekivati s obzirom na njegov društveni položaj, dapače bio je ponizna osoba. Za razliku od naših suvremenih moćnika i silnika (uglavnom političara i kaste “nouveaux riche”) koji nas uvjeravaju da je rješenje svih naših problema u većem BDP-u, u većim porezima, u većem znanju i tehnologiji, u većem bogatstvu, u konačnici u iseljenju iz domovine, ovaj poganin rješenje svojeg problema traži u daleko većim dubinama. Rimski satnik prepoznaje apsolutnu potrebu za Višom Silom, za Bogom, za kojeg mi danas nonšalantno tvrdimo kako je nepotreban, kako je postao “nadiđena kategorija” i da ako baš želimo na njemu ustrajati, onda to moramo činiti unutra svoja četiri zida.

Neprestano nas se indoktrinira da je naš spas u “progresu”, da će nas “znanost i tehnologija” izvući iz svih naših problema, da je to jedini ispravni put u “bolju budućnost” i u “bolji život”, da nema “neba”, ali da zato postoji “slobodno tržište”, “demokracija” i “tolerancija”. I da su to jedini autoriteti kojima se moramo klanjati.

Rimski satnik shvaća da Isusov autoritet dolazi od Boga. Dakle kada Isus govori to govori sam Bog Stvoritelj. I kada Isus liječi on liječi po tome što ima autoritet od Oca. Od Boga. Satnik je vjerovao u Božji autoritet kojeg ima Isus, jer je tu analogiju živio. On je bio podređen Rimskom imperatoru, a sve što bi zapovjedio svojim legionarima imalo je snagu izravne carske zapovijedi.

Isus u njemu nalazi više prave vjere nego u čitavom Izraelu. Valja napomenuti da je u čitavom Novom Zavjetu Isus samo dva puta bio zadivljen. Jedan put u negativnom smislu, nevjerom svojih sumještana u Nazaretu, a drugi put u pozitivnom smislu, vjerom ovog poganina. Zato je Isusov odgovor, na satnikovu zamolbu da dođe i ozdravi mu slugu, bio potvrdan: “Doći ću i izliječiti ću ga.”

Feudalizam je došao i prošao, fašizam je došao i prošao, nacizam je došao i prošao, komunizam je došao, ali na našu žalost nije prošao. Još je uvijek u nama i među nama. I umjesto da ga jednom za sva vremena izbacimo iz naših umova i odnosa mi gledamo kako šaka ateista našu kršćansku vjeru sve više i više gura na policu gdje su posložene knjige o bajkama i lijepim pričama, po kojima se je nakupio debeli sloj prašine.

Zato naš društveni poredak biva sve više i više karikatura od svega onog nama obećanog, sve se više i više klima i podrhtava, jer mu nedostaje moralna struktura i jasna razdjelnica između dobra i zla. Sve je danas relativno. I zlo i dobro. Svačije stajalište jednako je vrijedno i istinito, samo da nije kršćansko. Na sceni je poptpuna dezintegracija društva. I ovo društvo definitivno tone. Guta ga “živi pijesak” zla i opačina koje su danas na cijeni kao nešto dobro i poželjno.

Kada netko tone u “živi pijesak” on nije u stanju sam sebe spasiti. Jedini spas za takvu osobu jest netko tko će joj pružiti svoju ruku. I na taj način “utopljenik” stavlja svoju sudbinu u nečije ruke.

Hrvatska je do guše u “živom pijesku”. Tone. I svoju sudbinu, svoj spas je stavila u ruke ovog svijeta koji je i sam “utopljenik”.

Primjer Rimskog satnika mogao bi nam konačno otvoriti oči. Možemo se lako prepoznati u njemu. I mi smo, kao i on, u velikim problemima. I mi, kao i on, znamo da je Isus tu pokraj nas. Da prolazi ulicama našeg grada. Naše domovine. I mi možemo Isusu otvoriti svoje ranjeno i tužno srce, svoju poniženu i rasprodanu dušu.

I možemo mu povjerovati.

Isus pruža svoju ruku prema nama. Nas guta “živi pijesak” ove bezbožne kulture. Hoćemo li uzeti Isusa za ruku i dopustiti mu da nas iščupa iz gliba zla i opačina u koji smo se uvalili?

Hoćemo li “zadiviti” Isusa svojom vjerom u njega?

Ili ćemo svoje povjerenje i svoju vjeru i dalje davati ovome svijetu?

 

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci