nacija.hr

MOLITVA NA RUBU

Naše molitve „na rubu“ duboke su molitve. One nas prizemljuju. Odvajaju nas od ove neprestane jurnjave i od kaotičnog života kojeg živimo. One učvršćuju našu vjeru. Kada tako molimo onda se i samo nebo saginje kako bih nas čulo.

Tekst: Ivica Ursić

“Ne moli za laganiji teret,

nego za snažnija leđa.”

Ovo je vrijeme molitve.

Svi mole. Svi svakoga nešto mole.

Sluge mole gospodare, narod moli vlastodršce, dužnici mole vjerovnike. Publika moli svoje idole. Sirotinja moli bogataše. Slabi mole jake.

Moli se na sve strane. Usmeno. Pismeno. Javno i tajno.

Moli se u crkvama, u sinagogama, u džamijama.

Moli se rodbinu, prijatelje, poznanike, znane i neznane.

Moli se preko telefona, mobitela, interneta.

Molitve pljušte sa svih strana.

Moli se anđele, svece i svetice. Moli se Boga.

I sve se te brojne, u biti bezbrojne, molitve, svode na, manje više, običnu trgovinsku razmjenu. Na običan pazarluk. Traži se i daje se. Daje se ne bi li se dobilo. Velika burza molitava radi danonoćno.

U molitvama se laže, maže, obećava, prijeti, grozi. Otvoreno ili između redaka. Oni kojima se molitve uslišaju, oni likuju, a oni koji ostadoše s neuslišanim molitvama negoduju i mijenjaju adresu na koju će poslati svoju narednu molitvu.

Molitva nas prati od rođenja do smrti. Bila ona naša, bila ljudi kojima je stalo do nas. Rađamo se uz majčinu molitvu, uz molitve oca, i rodbine, a umiremo ili nas pokapaju moleći se za spas naše duše.

Bez molitve u životu bili bismo kao bez udova, a s molitvom čini se kao da na krilima letimo. Različite su naše molitve. Ima onih iz dna duše, koje su više nalik golom vapaju, pa do onih silnih „mantranja“, kojima (uvjereni smo) ispunjavamo nekakve obveze i regule.

Molitva se zna izvitoperiti, pa zna prijeći u moljakanje, u najobičnije žicanje, u prošnju. Zna degenerirati sve do sluganstva kada se i sloboda nudi u zamjenu za nekoliko mrvica sa Gavanovog stola.

Mala djeca od rana moljakaju slatkiše i igračke, pubertetlije žicaju cigarete i prve poljubce, adolescenti moljakaju prolazne ocjene i veće džeparce, odrasli kume i mole bolje radno mjesto, veću plaću.

Političari … e … oni ne mole (osim u predizborno vrijeme) … oni obećavaju … i očekuju da će njih netko nešto moliti.

Kako stareći upadamo u sve veće i veće probleme, svoje molitve najradije upućujemo razno raznim božanstvima (novac, moć, slava) koje smo sami stvorili. Molimo se „bogovima“ koji od nas traže sve, a za uzvrat ne daju ništa.

I kada navale velike nevolje, kada dođemo do ruba, tek se tada prisjetimo prave molitve i kome nam se je moliti. Ali tada ili se ne možemo sjetiti kako moliti ili nam se je vrijeme u pješčanom satu od života prosulo kroz prste i sve čemu se možemo nadati jesu molitve dobrih ljudi koji su shvatili bit molitve, jer oni ne mole za sebe, nego nesebično mole za druge, znane i neznane, pa tako i za nas.

„Nama Hrvatima, kako stvari stoje, još samo dragi Bog može pomoći!“

Čuli ste ovu rečenicu bezbroj puta.

Možda ste je i sami znali izgovoriti.

I baš u ovoj rečenici jest naš najveći problem.

Naime, mi se Bogu utječemo, mi se Bogu molimo, tek kada iscrpimo sve druge mogućnosti. Lutamo lijevo-desno, „od Poncija do Pilata“, okrećemo se moćnicima ovoga svijeta, kucamo na njihova vrata, ponižavamo se do besrama, prosimo do gadljivosti, a sve kako bismo još jednom, po ne znam koji put, ostali „kratkih rukava“ i bili prevedeni „žedni preko vode“.

I tek tada, frustrirani i očajni, okrećemo se Bogu.

Molimo mu se. Vapimo. Zazivamo ga.

Jer smo došli na rub.

“Mnogi ljudi mole kao da je Bog veliki tableta aspirina. Traže ga samo kada ih boli.“(B. Graham Dienert)

Molitva na rubu jest molitva koju molimo kada znamo da stvari više nikada ne će biti iste. Kada znamo da će se dramatično promijeniti.

Isusova molitva, u ovonedjeljnom čitanju, takva je molitva. Molitva na rubu. Isus zna što je pred njim. Što ga čeka. Izdaja, uhićenje, mučenje, lažno suđenje, nepravedna osuda i užasna smrt.

Naše molitve „na rubu“ duboke su molitve. One nas prizemljuju. Odvajaju nas od ove neprestane jurnjave i od kaotičnog života kojeg živimo. One učvršćuju našu vjeru. Kada tako molimo onda se i samo nebo saginje kako bih nas čulo.

Isus u današnjem čitanju moli.

Moli za druge. Ne za sebe. Moli za svoje učenike.

Moli za sve nas koji ćemo krenuti jednog dana stopama njegovih apostola. Kao Kristovi svjedoci. Kao ljudi u ovome svijetu ali kao ljudi koji ovome svijetu ne pripadaju.

Isusova molitva je „molitva na rubu“. Isus je u tom trenutku uistinu bio, odnosno približavao se je rubu svojega zemaljskog života.

Postoje mnogi rubovi u našem životu. To su trenutci kada trebamo zakoračiti iz nečeg poznatog u nešto nepoznato. Sve su to rubovi. Prijelomni trenutci. Točke bez povratka. To su trenutci kada trebamo pomoć i kada se moramo odlučiti od koga tu pomoć iskati.

Priča jedan bolnički svećenik, da je jednu molitvu uvijek molio na odjelima hitnog kirurškog prijama ili na jedinicama intezivne njege. Na mjestima gdje su toliki bili na rubu.

„O Bože, podari mi riječi ili djela, ovdje, sada, što prije. Jer pojma nemam što će mi ustrebati.“

A druga njegova molitva je bila: „Isuse, bolje da se sada pojaviš.“

Kaže on da te molitve i nisu bile baš nešto stilski elaborirane, ali kaže ovaj svećenik – ja sam naprosto znao da trebam Božju pomoć. Nije mogao sam, ovaj svijet mu nije mogao pomoći i zato je molio Boga za pomoć. Ali ne kao zadnju nego kao prvu istancu.

U tome je bit.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci