nacija.hr

Mlade planine na mladoj toploj Zemlji

Geološke činjenice, kada su oslobođene ideološki nametnutih evolucionističkih i uniformističko-aktualističkih pretpostavki, jako se lijepo slažu s vjerom otaca i naučitelja Katoličke Crkve o Zemlji staroj manje od 10 000 godina, te katastrofičkom globalnom Potopu koji se dogodio prije nekih 4500 do 5000 godina.

Tekst: Ivan Rusarin

Precizna mjerenja pokazala su da se neki dijelovi kontinenata polako izdižu, dok se drugi sliježu. Veliki planinski lanci postupno se izdižu po nekoliko milimetara godišnje. Sadašnje su stope pri kojima se te promjene događaju previše velike da bi se objasnile navodnim dugim geološkim procesima tijekom navodnih mnogih milijuna godina.

Postoje dvije glavne metode za određivanje stupnja orogeneze (izdizanja) planina. Jedna se temelji na izravnim preciznim mjerenjima, pri kojima se određuje točna visina planine u određenom trenutku, i ponovno vrši mjerenje njezine visine nekoliko godina kasnije. Na taj način se uočava stopa izdizanja. Druga metoda se temelji na neizravnim „geološkim analizama“ kod kojih se upoređuje visina planine s pretpostavljenim vremenom koje zahtjeva standarna (tj. nametnuta evolucionistička) geološka i geokronološka interpretacija (tj. evolucionističko vjerovanje).

Pretpostavka je da se planine, u prosjeku, izdižu stopom od oko 7.6 mm godišnje. Alpe u središnjoj Švicarskoj izdižu se znatno sporije, stopom od 1 do 1.5 mm godišnje.

Apalačko gorje, čini se, izdiže se stopom od 10 mm godišnje, a Stijenjak (Rocky Mountains) stopom od 1 do 10 mm godišnje.

Precizna izravna mjerenja nisu dostupna za Himalaje, međutim, na osnovi geomorfoloških dokaza, također i na osnovi fosila tropskih biljaka i nosoroga koji su izdignuti na visinu od 5000 m, i prema nagibu riječnih korita, procjenjena je sadašnja stopa izdizanja od 1 do 5 mm godišnje. Uočeno je da se Tibet izdiže sličnom stopom.

Na osnovi geomorfoloških i erozijskih podataka, neki autori procjenjuju stopu izdizanja od oko 3mm godišnje u središnjim Andama.

Dijelovi južnih Alpa na Novom Zelandu izdižu se stopom od 17 mm godišnje.

Evolucionisti tradicionalno vjeruju da su današnje planine stare mnogo desetaka milijuna godina, pa i više stotina milijuna godina. Pri pretpostavljenoj stopi izdizanja od npr. 5 mm godišnje, za 100 milijuna godina imali bismo planine visoke 500 km.

Tvrdnja da erozija brzo troši stijene i time smanjuje izdizanje planina nije valjana zato što je stopa izdizanja planina više od stotinu puta veća od stope erozije.

Neki proračuni pokazuju da bi čak i uz djelovanje erozije, u okvirima evolucionističkih datiranja, visina planina morala biti i 45 km, što bi bilo 5 puta više od najvišeg vrha na Zemlji, Mount Everesta (oko 8850 m).

Dakle, vidi se da izdizanje planina traje puno kraće vrijeme od onoga koje nam prikazuju evolucionisti.

Neki evolucionistički autori priznaju da se sadašnja stopa izdizanja nije protezala kroz vrijeme koje nudi njihova standardna evolucionistička geokronologija. To ukazuje da su sadašnje velike stope erozije previše spore da bi zadržale procese izdizanja uočene u planinskim regijama.

Neki bi mogli reći da danas uočena velika stopa izdizanja planina poništava prvi problem za evolucioniste koji je iznijet ranije, da bi kontinenti, uključujući njihove planine, bili erodirani nekoliko stotina puta tijekom milijardi godina njihovog pretpostavljenog postojanja. Ali, izazov za standardnu (tj. evolucionističku) geokronologiju jest u tome da ako su se planine izdizale sa sadašnjom stopom ili čak puno sporije, niži slojevi geološkog stupa, za koje evolucionisti vjeruju da su više stotina i tisuća milijuna godina stari, bili bi izdizani i erodirani tijekom dugog vremena tako da ih danas više ne bi bilo. No, istraživanja pokazuju da su ovi slojevi kojima evolucionisti pripisuju veliku starost jako dobro zastupljeni u postojećim planinskim vijencima. Ta činjenica snažno upućuje na kratko vrijeme trajanja geoloških procesa.

Da su evolucionističkih datiranja točna, planine bi prošle čak i stotine cijelih ciklusa izdizanja i erozije. U stvarnosti, planine gdje su stope i erozije i izdizanja vrlo velike, pokazuju da nisu prošle niti jedan jedini cijeli ciklus izdizanja i erozije. To znači da se izdizanje i erozija planina događa vrlo kratko vrijeme, upravo kako i očekujemo u skladu s biblijskom kronologijom koja svjedoči o starosti Zemlje manjoj od 10 000 godina i globalnom katastrofičkom Potopu koji se dogodio prije 4500 do 5000 godina.

Topla mlada Zemlja

 

Geolozi i fizičari kreacionisti ističu još jednu zanimljivu činjenicu koja upućuje na točnost biblijske kronologije. Naime, da je Zemlja stvarno počela postojati u rastaljenom stanju prije oko 4.5 milijarde godina, do sadašnjeg stanja bi se ohladila za mnogo manje vremena od tih zamišljenih 4.5 milijarde godina.

Zemlja A

Proračuni pokazuju da smanjivanje Zemljine unutrašnje topline traje najviše 24 milijuna godina što je silan problem za evolucionističko vjerovanje prema kojemu se Zemlja hladi 4.5 milijarde godina. Treba imati na umu da je ta cifra od 24 milijuna godina najviša moguća starost, a ne stvarna starost Zemlje.

Geofizičari koji se bave ovom temom ističu da ovaj zaključak stoji čak i ako bi se dopustile i najliberalnije, potpuno nerealne evolucionističke pretpostavke o količini toplinske energije dobivene radioaktivnim raspadom unutar Zemlje.

I svi drugi procesi unutar Zemlje kojima su evolucionisti pokušali izbjeći ovaj problem, nisu ih doveli niti blizu rješenju ovoga problema. Poznati rasponi temperature unutar Zemlje u skladu su isključivo sa Zemljom neusporedivo mlađom od navodne 4.5 milijarde godina. Upravo onako kako su znanstvenici kreacionisti predviđali.

O suvremenim znanstvenim otkrićima koja upućuju na doslovnu točnost biblijske kronologije, pročitajte:

Otisak Stvaranja 2: Kamenje svjedoči

Slabljenje magnetskog polja Zemlje: Starost Zemlje je manja od 10.000 godina

Krah evolucionističkih metoda određivanja starosti stijena i fosila: Nema znanstvenog dokaza da je Zemlja stara milijardama godina

Vezani članci