nacija.hr

IZBORNI PREDMET

Vrijeme je, dragi prijatelji, za ovu našu generaciju Kristovih sljedbenika, da prestanemo Krista slijediti sa distance. Vrijeme je da mu priđemo kako bi nas mogao prepoznati. Kako bi mogao znati na koga od nas može računati.

Tekst: Ivica Ursić

Američka udruga liječnika (American Medical Association) sačinila je popis bolesti „najvećih ubojica“ („top-killers“) koji sadrži srčana oboljenja, karcinome … svi su na popisu … ali najgora od svih bolesti nije na tom popisu.

Znate li koja je to najpogubnija bolest od svih bolesti?

Koji je to užasan poremećaj kojemu je podložna svaka osoba na svijetu?

Najdestruktivnija bolest na svijetu je pomanjkanje ili izostanak – ljubavi.

Ne one ljubavi koja „dođe i prođe“, ne one ljubavi koja blijedi kako mjeseci i godine odmiču, ne. Riječ je o ljubavi koju svijet očajnički treba, o ljubavi koja je autentična, o ljubavi koja svakoga prihvaća, koja oprašta.

Riječ je o bezuvjetnoj ljubavi.

Dr. Bernie Siegel je kirurg. Ali neobičan kirurg. Prije svega poznat je kao autor knjige „Love, Miracles and Medicine“ i knjige „Peace, Love and Healing“.

U uvodu svoje prve knjige dr. Siegel piše: „Psiholozi su ukazali da se efekti ljubavi ne tijelo mogu egzaktno mjeriti. Nevoljeno dijete imati će retardiran rast kostiju, a može od toga čak i umrijeti. Dijete koje se grli brže raste. Mjerljivi su također i efekti duševnog mira. Ljubav i duševni mir nas štite. Oni nam dopuštaju nadići probleme koje život postavlja pred nas. Kao djeca, veliki broj ljudi, nije odrastao u okruženju dostatne ljubavi i nade. Vrijeme nam je otići od takvog stanja, vrijeme nam je oprostiti i opet se roditi.“

Komentar dr. Siegela ulazi u samo srce Evanđelja.

Ali, pitamo se, postoji li ljubav koja uistinu može trajati?

Postoji li ljubav tako moćna i tako istinita da nikada ne prestane?

Kada bi postojala takva ljubav ona bi bila korijen, temelj svakog pozitivnog ljudskog djelovanja. Svake naše međusobne relacije. Bila ona roditelj-dijete, suprug-supruga, sestra-brat. Takva bi ljubav bila ljepilo koje bi držalo naše obitelji, naše zajednice i našu Crkvu, zajedno. Ako bi postojala takva ljubav zar mi ne bismo sve učinili kako bi doznali gdje se ona nalazi?

I gdje se takva ljubav pronalazi?

Isusove riječi u ovo-nedjeljnom Evanđelju upućuju nas točno gdje je ta i takva ljubav. Isusove riječi postavljaju standarde i ako je ikada bilo nade da takva ljubav postoji i da je trajna onda to pronalazimo u Isusovim riječima.

Ljubav bez izgovora.

Ljubav bez izuzetaka.

Ljubav koja je bezuvjetna.

Ali postavimo mi sebi jedno izuzetno jednostavno pitanje. I otvoreno pitanje.

Želimo li mi takvu ljubav?

Ali odgovorimo krajnje iskreno i pošteno?

Želimo li mi biti Kristovi sljedbenici?

Ma, nema u to nikakve sumnje, kažemo mi, jednoglasno.

Svi mi kršćani želimo to biti.

I sljedbenici i učenici Kristovi.

Isto je govorio i Petar.

Ali Isus na putu prema Maslinskoj gori reče: „Ta pisano je: Udarit će pastira i stado će se razbjeći.“ (Matej 26, 31)

Naravno Petar se s tim nikako nije mogao složiti.

Možda mu je Isus tada rekao: „Petre, ja znam da ti želiš biti moj učenik, ali nije bit u tome. Pravo pitanje, Petre, glasi – želiš li ti da te svi prepoznaju kao mojeg učenika?“

Vjerojatno je i na ovo Isusovo pitanje Petar strastveno branio svoju lojalnost, a Isus mu je vjerojatno rekao: „Petre, nemoj biti tako siguran.“

Da, i mi danas, želimo biti Isusovi sljedbenici.

Pa zar se ne deklariramo kršćanima? U ogromnom postotku.

Ali moje pitanje svima nama glasi: „Želimo li mi uistinu da nas svatko prepozna da smo Kristovi?“

Ne odgovarajte na brzinu.

Ne budite tako sigurni u svoj odgovor.

U kakvoj mi to stvarnosti živimo?

Svi mi težimo utopiti se u gomili. Kako u Crkvi tako i izvan Crkve.

Mi smo kameleoni po svojoj prirodi, po svojoj ljudskoj naravi.

Ljudska narav želi biti prepoznata ali ne kao bitno drugačija, odnosno nama je bitno biti nalik većini, samo kako bi bili prihvaćeni.

Živimo u nekim svojim svjetovima koji traže prepoznavanje. Želimo biti prihvaćeni, a nikako odbačeni. Bitno nam je sačuvati imidž, utopiti se, ukalupiti se, biti u trendu. Nikako izopćen.

Ako i iskočim iz gomile onda je to samo zato ako ću dobiti svojih 15 minuta slave, ako ću pobrati pljesak, ako će me hvaliti moćnici ovoga svijeta, ako će me tapšati po ramenu ili po glavi ali nikako da me se proziva, odbacuje i ponižava.

To nikako. Ni u kom slučaju.

Ali biti Kristov sljedbenik nije laka stvar.

To je danas, kao i uvijek, problem.

Problem je ako ti je Krist uzor.

Jer Krist svoje učenike, Krist svoje sljedbenike vodi na mjesta gdje će biti izdvojeni iz gomile, a gomila će vikati – raspni ga.

Evanđelje nam je uzimati u cijelosti, jer mi ne možemo biti „polu-sljedbenici“ Kristovi. Ne možemo uzimati od Riječi Božje samo ono što nam je komotno i po našoj je volji.

Možemo mi izdati Isusa kao Juda ili možemo zatajiti Isusa kao Petar ili možemo iskoračiti na čistinu, izvan gomile, neka nas svi vide i svjedočiti Kristovu ljubav.

U svakom slučaju biti ćemo prepoznati.

Kažu neki: „Ja sam kršćanin ali ja nisam izabrao patnju za Krista.“

Žao mi je, prijatelju, to nije bio izborni predmet.

Kažu neki: „Ja sam kršćanin ali nisam izabrao da me društvo odbaci.“

Žao mi je, prijatelju, to nije bio izborni predmet.

Kažu neki: „Ja sam kršćanin ali nisam izabrao bol, kušnju, križ …“

Žao mi je, prijatelju, to nije bio izborni predmet.

Žao mi je, prijatelju, ali to u biti i znači biti Kristov sljedbenik.

Glas s neba vapi – uzmi svoj križ – i slijedi me.

Iskorači iz gomile da mogu na tebe računati.

Vrijeme je, dragi prijatelji, za ovu našu generaciju Kristovih sljedbenika, da prestanemo Krista slijediti sa distance. Vrijeme je da mu priđemo kako bi nas mogao prepoznati. Kako bi mogao znati na koga od nas može računati.

A biti prepoznatljiv znači biti drugačiji.

Uistinu drugačiji. Ne oni koji se utapa u bezličnu masu.

Ne kršćanin kameleon. Ne onaj koji misli da je Riječ Božja izborni predmet.

Nego kršćanin za kojega svi znaju da je Kristov sljedbenik.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci