nacija.hr

A S KIME VI RIBARITE?

Možemo mi fizički napustiti neko mjesto ili otići od nekih ljudi ali mi nikako ne možemo pobjeći od sebe i od svojega života. Od svojih sjećanja. Od svoje prošlosti. Ma gdje mi išli naša prošlost ide zajedno s nama.

Tekst: Ivica Ursić

Kada nas pritisnu životne teškoće, kada smo izgubljeni, zbunjeni i kada nas je strah što će biti s nama, kada nam promjene koje se događaju nisu po volji ili smo uvjereni da ih nismo zaslužili, mi ljudi težimo – pobjeći od svega.

Što dalje.

To neki nazivaju „bijeg od stvarnosti života“.

Čovjek pokušava vratiti kazaljke na satu života i vratiti se u ono vrijeme „prije ovoga danas“. Želi se vratiti u vrijeme koje mu se čini sigurnije, ako ništa drugo onda barem poznatije, od ovoga kojeg sada živi. I mi se tako prepadnuti i zbunjeni najčešće vraćamo starim, dobro uhodanim, i dobro nam poznatim, matricama ponašanja i promišljanja.

Nekako nam je lakše vraćati se u prošlost nego kretati se prema budućnosti.

Petar i šestorica se vraćaju na početak. Učinili su puni krug.

Priča završava kako je i počela. S ribarima i s jednim kojeg ne znaju.

Napustili su Jeruzalem. Vratili su se kući. Na obale Tiberijadskog mora.

Vratili su se tamo gdje je sve i počelo.

Sljedbeništvo, gornja soba, križ, prazan grob sve je to sada više od 100 kilometara daleko od njih. Petar je donio odluku.

“Idem ribariti.”

Petar jako dobro zna to raditi. I to mu čini život mirnijim.

Kažu neki kako je nezamislivo da bi Petar i ostali ikada i pomislili vratiti se starom načinu života nakon svega što su proživjeli. Naprotiv. Lakonska konverzacija: „Idem ribariti.“ – “Idemo i mi s tobom.” djeluje pomalo banalnom ako ste upravo svjedočili uskrsnuću Sina Božjega.

Ali zar i mi ne reagiramo upravo tako kada nas preplave događaji koji su iznad svih naših sposobnosti poimanja? Reagiramo bijegom u sigurnost onog poznatog i tako običnog.

Ali čini se da Petar prije nego što traži ribu u biti traži odgovore.

Možemo mi fizički napustiti neko mjesto ili otići od nekih ljudi ali mi nikako ne možemo pobjeći od sebe i od svojega života. Od svojih sjećanja. Od svoje prošlosti. Ma gdje mi išli naša prošlost ide zajedno s nama.

Petar jest napustio Jeruzalem ali Petar ne može napustiti svoja sjećanja. Petar ne može pobjeći od tri godine života uz Isusa, od posljednje večere, od uhićenja.

Petar ne može pobjeći od vreline vatre uz koju je tri puta zatajio Isusa. Petar ne može pobjeći od glasa pijetla kojeg i dan danas čuje.

Petar ne može iza sebe ostaviti križ, prazan grob, do kojeg je trčao zajedno s Ivanom, sobu u kojoj se je zaključao zajedno s ostalim učenicima i eho Isusovih riječi: „Mir vama!“.

Petar traži odgovore. Traži odgovore na tolika pitanja.

„Što sam to učinio?“ „O čemu je bila riječ tijekom ove tri godine?“

„Tko je bio Isus?“ „Gdje je on sada?“

„Tko sam ja?“ „Što mi je činiti?“ „Kamo mi je ići?“ „Što će biti sa mnom?“

Petar traži odgovore. Petar lovi odgovore.

Lovi ih u „tamnoj noći svoje duše“.

I mi smo probdjeli nad svojim pitanjima tolike tamne noći svoje duše. Svoje osobne, svoje obitelji i svoga naroda.

Tražili smo odgovore. Iste one odgovore koje je i Petar tražio.

Tražili smo svoje mjesto u životu, mjesto pod ovim nebom.

Tražili smo mir i smisao života.

Najčešće se takve tamne noći u kojima tragamo za odgovorima događaju u kontekstu životnih neuspjeha, povijesnih lomova, gubitaka, tuge.

Događaju se kada se kao narod ili kao pojedinci nađemo licem u lice sa stvarima koje smo učinili ili koje smo propustili učiniti.

Tražimo odgovore ali odgovora nema. Mreže koje izvlačimo su prazne.

Isus je svjestan praznih mreža koje učenici izvlače iz mora. Svjestan je da u njima nema odgovora koje Petra i učenici traže. U tim mrežama nema ničega što bi ispunilo njihove duše.

Bože moj, koliko smo samo slični Petru i šestorici.

Ribarimo, pokušavamo, tražimo ali ostajemo praznih mreža i prazne duše.

Jesmo li se upitali: „Ribarimo li i mi možda s krive strane broda“?

Isus misli da uistinu to i činimo.

Da tražimo odgovore na svoja pitanja na krivim mjestima.

Isus nam zato i govori: “Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.”

Isus nam govori da svoje mreže bacimo sa strane uskrsnuća i ta tu tražimo odgovore na svoja pitanja.

Isus nas poziva da se odmaknemo od strane laži i da prijeđemo na stranu istine.

Isus nas poziva da se odmaknemo od strane grijeha i da prijeđemo na stranu pravednosti.

Isus nas poziva da se odmaknemo od strane smrti i da prijeđemo na stranu života.

Slušajući Isusa i bacivši mreže „s druge strane broda“ sve se mijenja.

Naša pitanja dobivaju svoje odgovore. Naše su mreže pune. Tamna noć je za nama. Uskrs je. Sada prepoznajemo i onoga koji nas čeka na obali, uz žeravicu, ribu i kruh.

„Gospodin je!“

Bol, smrt, grijeh jesu stvarnosti i dio života.

Ali veća stvarnost od svega toga jest – Uskrsnuće.

„Idite za mnom!“ kaže Isus. „Slijedite me i živite kao uskrsli ljudi, kao narod vraćen iz mrtvih. Slijedite me i ribarite na drugom mjestu.“

Isusov poziv je poziv da preispitamo s koje smo mi to do sada strane broda bacali svoje mreže. Gdje smo mi to odlazili tražiti odgovore na svoja pitanja?

I s kime mi to ribarimo?

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci