nacija.hr

SUMNJA U IDENTITET

Baš taj „sumnjičavi i nevjerni“ Toma dao je odgovor na sva ova pitanja kao nitko prije i poslije njega. Odgovor za sva vremena.

“Gospodin moj i Bog moj!”

Tekst: Ivica Ursić

Noć je.

Kiša ne prestaje.

Ceste su poplavljene.

Automobili su u kvaru.

Desetero putnika pronalazi sklonište, jedne olujno kišne noći, u oronulom i pustom motelu negdje u Nevadi.

Telefoni ne rade. Vrata škripe. Sama se otvaraju i zatvaraju.

I onda sve kreće po zlu. Ubojstvo za ubojstvom.

Uz užasan strah jedini osjećaj koji je ostao jest nepodnošljiva sumnja.

Svatko u nekoga sumnja. Svi sumnjaju u svakoga.

Ovako počinje film „Identitet“.

Ovaj film kao da zrcali stanje duha u ovom našem modernom svijetu u zori 21. stoljeća. Ovo je slika naše kulture, kulture straha i sveprisutne sumnje.

Sumnjičavi smo prema svemu i prema svakomu.

Sumnjamo u zrak koji udišemo, u hranu koju jedemo, u vodu koju pijemo. Sumnjamo u institucije domaće i međunarodne, u politiku našu i njihovu. Sumnjamo u njihove banke i medije, jer svojih već odavna nemamo. Sumnjamo u svoju Crkvu.

Sumnjamo u neznance, u susjede, u kolege, u članove vlastite obitelji. Sumnjamo u sebe same. Sumnji ni kraja ni konca. A naš strah biva sve veći i nepodnošljiviji. I stvorivši takav nemogući svijet, u očaju, konačno posumnjamo i u samoga Boga.

Pitamo se: „Postoji li Bog, uopće?“.

Jer ukoliko postoji zašto se ne ukaže, zašto ne intervenira, zašto ne okonča ovu našu tako dugu olujnu i kišnu noć, u ovom motelu negdje na kraju svemira, dok tako očajni čekamo da zora svane i oluja mine?

I naša sumnja ne prestaje. Biva sve jačom.

S jednom dozom sumnje u sebi svi se rađamo ali najveći dio sumnje se generira, potiče, nameće. Društvo nad kojim se nadvio oblak sumnje idealno je za različite oblike manipulacije. Takvim se društvom lako vlada. Dovoljno je tu i tamo, s vremena na vrijeme, posijati neku novu sumnju među članove društva i od njihovog eventualnog zajedništva više nema ništa.

Razjedinjeni, sumnjičavi i sebični zatvaramo se u svoje male atare i prepuštamo tko zna kome donošenje krucijalnih odluka o kojima ovisi naša sadašnjost i naša vječnost.

Jer mi nikome ne vjerujemo. Jer mi u svakoga sumnjamo.

Crv sumnje možda jest samo „crv“ ali crvotočine koje stvara znaju biti pogubne za naše živote. Moderna medicina koristi dijagnozu „the doubting desease“ i svrstava je među tzv. COD („obsessive compulsive disorder“ – „opsesivno kompulzivni poremećaj“). Kod ovakvih stanja brige i sumnje jednostavno „pojedu“ osobu.

U ovom području veliki je broj slučajeva u kojima su te brige i sumnje vjerske i moralne prirode. Osobe koje boluju imaju poprilično okrutnu predodžbu Boga. Vide ga kako nas promatra s povećalom, čekajući da „zeznemo stvar“ kako bi nas mogao „gromom ošinuti“.

Dalo bi se zaključiti kako je sumnja nešto bez čega bi nam bilo samo bolje.

Ali je li to baš tako?

U ovonedjeljnom čitanju susrećemo se s učenicima koji su se zaključali i u velikom su strahu. Boje se i sumnjaju. Ne znaju što donosi noć, a što dan.

Dolazak Isusa sve mijenja. Kaže evanđelist – „obradovaše se učenici“.

Strah jest nestao, ali je li nestala i sumnja?

I govorahu oni o tom događaju Tomi koji nije bio te večeri s njima.

Ali on bijaše, rekli bismo mi danas, pomalo skeptičan. Sumnjao je.

I svoju je sumnju javno iznosio.

Za razliku od nekih drugih.

I od tog dana prati ga nadimak „sumnjičavi“, pa čak i „nevjerni“ Toma.

Obilježili ga drugi, ništa manje skeptici od njega, za sva vremena.

Koliko ste samo puta čuli onu: „Ajde ne budi sumnjičavi/nevjerni Toma.“?

Koliko je samo propovijedi izgovoreno u kojima se je korilo Tomu zbog pomanjkanja vjere? 

No možda, ako smo i sami u sumnji, nešto naučimo baš od Tome.

I njegove sumnje.

Logično bi bilo zapitati se – zašto osvjedočeni kršćanin nastavlja postavljati pitanja o samim temeljima svoje vjere? Zašto Bog dopušta da sumnje razdiru kršćane čak i onda kada ga oni vjerno slijede?

Ali, upitajmo se, zar čovjeka baš njegove sumnje i sva ta bezbrojna pitanja ne dovode baš bliže Bogu i stanju u kojem će ozbiljnije shvaćati svoju vjeru?

Kada bi nam se Bog samo tek tako, kako mi to često priželjkujemo, ukazao, kada bi nam dopustio da „stavimo svoj prst u mjesto čavala“ malo bi se nas  othrvalo napasti da Boga ne uzmemo „zdravo za gotovo“.  

Mi ljudi sve do čega dođemo na lak način olako i shvaćamo. Iznova rođena vjera, nanovo osnažena vjera, superiornija je naslijeđenoj vjeri, vjeri koja nikada nije prošla svoju „olujno kišnu noć u nekom oronulom i pustom motelu negdje u Nevadi.“

Ako se niste grčevito držali za olupinu svojega životnog broda u tamnoj noći svoje duše, možda vaša duša ne će biti dovoljno snažna da vas dovede do mirne zore.

Sumnja nas u biti može dovesti k Bogu ako mi to dopustimo. Može nas potaknuti da preispitamo temelje svojega identiteta. To je poglavito važno za one među nama koji su odrasli uz Crkvu i koji su prihvatili Krista temeljem vjere svoje obitelji.

Svima nama dođe vrijeme kada naša vjera dospije na kušnju. Svi se mi moramo s tim suočiti želimo li da naša vjera sazrije. I te kušnje naše vjere nastavljaju se tijekom našeg života, tresu nas, obaraju nas s nogu, izbacuju nas iz naših zona ugode i sigurnosti i tjeraju nas na snažniji rast u vjeri.

Međutim sumnja nam može donijeti dobro samo u snazi koju steknemo boreći se sa sumnjom samom. Ako smo u krivovjerju sumnja će nam pomoći otkriti naše propuste. Ako smo na pravom putu sumnja će nam potvrditi našu vjeru i osnažiti je.

Ali ako okrenemo leđa sumnji ona postaje destruktivna. Pred nama je izbor – možemo se suočiti sa izazovima koje nam naše sumnje donose, možemo živjeti i poricati, praveći se da mi sumnji nemamo ili se možemo predati.

U konačnici shvatiš da je bit u naslovu filma s početka ove priče.

Identitet!

Znamo li tko smo? Znamo li čiji smo i kome pripadamo?

Baš taj „sumnjičavi i nevjerni“ Toma dao je odgovor na sva ova pitanja kao nitko prije i poslije njega. Odgovor za sva vremena.

“Gospodin moj i Bog moj!”

Život nije bajka. Život nije precizno isprogramirani računalni program. Život je dar Božji, predivna igra, u kojoj nas okružuju bezbrojne nesigurnosti i neizvjesnosti i u kojoj se „oblak sumnje“ često nadvije nad nama.

Živjeti ne znači sumnjati ali ne znači ni živjeti bez sumnje.

Živjeti znači biti na pravome putu, tražiti istinu i tako doći do života.

U filmu „Identitet“ se je ispostavilo da su svi bili na krivom putu, svi su samo sumnjali i do istine im i nije bilo stalo, jer su gledali isključivo svatko svoje interese. Logično je što tu na kraju nije više bilo ni života.

Mi se moramo usuditi vjerovati … izvan svih naših sumnji.

Kako bismo živjeli sada i u vječnosti.

 

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci