nacija.hr

SUDITI – ILI NE?

Danas nas sa svih strana uvjeravaju, i silom i milom, da bismo mi kršćani trebali šutjeti i ne bi smjeli donositi nikakve sudove kada su u pitanju temelji na kojima počiva život

Tekst: Ivica Ursić

Mantra svih mantri, ovih naših dana, svakako je: „Ti nemaš pravo suditi mi.“

Čim čovjek nešto o nečemu progovori, a to izgovoreno nije u suglasju s aktualnom i dominantnom „istinom“ odmah ga se želi ušutkati, marginalizirati i naravno difamirati i poniziti.

Ovakvo stanje mnoge je kršćane jednostavno potjeralo u „mišje rupe“, potjeralo ih je u famoznu „hrvatsku šutnju“. Ljudi se boje usta otvoriti, progovoriti, boje se konfrontacije s drugim stajalištima, boje se bilo koje rasprave, a sve iz razloga kako ne bi dobili etiketu koja će im zagorčati život i koja će ga učiniti društveno nepodnošljivim.

Iz istog razloga i sama Crkva često uzmiče pred arogantnom agresijom razno raznih udruga, medija i pojedinaca. Kada se stvori ovakva klima u jednom društvu onda se demokracija pretvori u običnu karikaturu.

Ljudi postaju nemoćni, a nemoć kod ljudi rađa strahom, a čovjek koji je u strahu, koji se boji i vlastite riječi, koji se boji svjedočiti istinu, lako krene putem konformizma i oportunizma. Putem bez povratka.

Putovali vi na zapad ili na istok, na sjever ili na jug, posjetili vi malene siromašne zemlje ili velike i bogate, otkriti ćete kako postoji prirodni zakon, zakon „tetoviran“ u srcu svakog čovjeka. Svi ljudi koje na tom svojem putu susretnete posjeduju urođeno znanje da je ubiti nekoga zlo, da su krađa, preljub i laž nešto loše.

Bog je svoje zakone dao Mojsiju na Sinaju, zapisane na kamenim pločama, ali ih je isto tako zapisao i u srcu svakog čovjeka, u srcima čitavog ljudskog roda. Naša nam savjest govori da su laž, ubojstvo, krađa i preljub nešto loše.

Tu istinu svatko od nas nosi u svojem srcu, naša ljudska savjest upoznata je s tim zakonima, a to što se neki tih zakona ne pridržavaju ne znači da ih nisu svjesni ili da oni ne postoje.

Isus došavši među nas, i donoseći nam svoj zakon ljubavi prema bližnjem, stvari zapisane pri stvaranju prvog čovjeka samo osnažuje. Ako smo svjesni da je ovo istina, i to jedna i jedina, onda stvari postaju lake ali ujedno i izuzetno teške.

Zbog ove Istine i po ovoj Kristovoj istini mi smo u stanju objektivno suditi je li neko djelo krivo ili nije i to na način kako sudimo koje se stablo pred nama nalazi, a to činimo prema vrsti ploda kojim rađa. Ono što mi ne možemo suditi jest odgovornost, odnosno krivnja, osobe koja je počinila neko djelo, a to su korijeni stabla, koji su našem oku skriveni.

Dakle, mi možemo suditi je li, sukladno Božjoj istini, neko djelo dobro ili je loše, ali prosudbu same osobe, i njezinog srca moramo prepustiti Božjoj milosti i pravdi.

Danas nas sa svih strana uvjeravaju, i silom i milom, da bismo mi kršćani trebali šutjeti i ne bi smjeli donositi nikakve sudove kada su u pitanju temelji na kojima počiva život. Kao argument nam se pod nos gura i samo Sveto pismo.

„Ne sudite kako ne biste bili suđeni.“ (Matej 7,1)

Ali ako mi nasljedujemo Krista onda bismo se morali prisjetiti da je i sam Isus osuđivao. Osuđivao je sam duh kritizerstva i onaj opaki osjećaj moralne superiornosti koji je tako očigledan kod svih onih koji osuđuju ljude drugačijeg mišljenja.

Osuđivati ne znači „biti u nesuglasju s nekim“ ili „držati da je netko u krivu“. Osuđivanje je onaj „oholi osjećaj kvazi-moralne nadmoći nad drugim, a sve zbog nekih propusta tog drugog“.

U samo nastavku rečenice iz Evanđelja po Mateju stoji: „Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.“ (Matej 7,2)

Isus tvrdi da će se kriterij kojeg koristimo kada procjenjujemo ljude i njihova djela koristiti kada se nas bude procjenjivalo.

Na pitanje je li nama zabranjeno procjenjivanje drugih ljudi i onoga što oni čine Isus odgovara: „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!” (Matej 7,3-5)

Treba obratiti pozornost na Isusove riječi: „… pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!“

Postupak „vađenja truna“ zahtjeva procjenu, prosudbu, zahtjeva sud.

Dakle Isus nas uči da mi možemo činiti procjenu ili prosuđivati.

Rečenica „Ne sudite kako ne biste bili suđeni.“ nije zabrana donošenja suda, prosudbe ili prosuđivanja.

Ključnu rečenicu pronalazimo u Evanđelju po Ivanu:

„Ne sudite po vanjštini, nego sudite sudom pravednim.“

Dakle nije pitanje „suditi ili ne?“ nego je pitanje „kako suditi?“.

Ovonedjeljno čitanje nosi naslov – „Pericope adulterae“ – odlomak o preljubnici.

Farizeji žele osudom ove žene u biti osuditi Isusa.

Traže od njega neka je osudi jer je preljubnica.

Nju osuđuju sa stavom svoje osobne moralne čistoće i superiornosti.

Žena je samo sredstvo kojim žele postići svoj cilj.

Isus je u nemogućoj situaciji. Ukoliko tvrdi da je Božji sin onda se mora držati Zakona, a ako to ne čini onda je u očitom proturječju sa svojom tvrdnjom. Ako pak odobri kamenovanje onda je u sukobu s Rimom koji je samo sebi zadržao pravo suđenja, povrh svega Isus će doći u proturječje s vlastitom teorijom o milosrđu.

Zato Isus njih stavlja pred izazov kako bi se razotkrile njihove prave namjere.

“Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” (7)

Oni uzmiču, jer su svjesni da su grješni.

Svjesni su da iz krivih razloga osuđuju ovu ženu i da im je primarni cilj osuditi Isusa, a ne nikakva pravda ili poštivanje zakona.

Ali što je s ovom ženom?

Bila je kriva. Nije imala prostora za isprike.

Bila je uhvaćena.

A ipak joj je oprošteno. Isus je nije osudio.

Kako? Zašto? Je li to pravedno?

Zar se može proći nekažnjeno uz očigledan grijeh?

Isus joj kaže: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.” (11)

Isus joj jasno daje do znanja da je griješila.

Ali njezin grijeh ne prolazi bez iskupljenja.

Isus koji je ženu spasio od kamenovanja daje svoj život za grijeh te žene i za sve naše grijehe.

Sv Augustin će reći da su na kraju ove priče ostale samo dvije stvari – jad i milosrđe.

Žena i Isus.

Ova žena predstavlja sve ljude koji su na margini društva koje ovaj naš svijet s nevjerojatnom lakoćom osuđuje i odbacuje.

Osuđuje ih, ne toliko po njihovim djelima, koliko po njihovoj boji kože, po njihovoj nacionalnosti, vjeroispovijesti, ekonomskom statusu, političkoj pripadnosti, društvenom položaju.

Bog ostaje uz žrtvu. Bog nije osvetoljubiv.

Ne osvećuje se. Bog se poistovjećuje s čovjekom koji pati.

Poistovjećuje se sa žrtvom.

Božja ljubav je ponuđena svima, kao što bi i naša ljubav trebala biti ponuđena svima.

Naš cilj ne smije biti osuđivanje osobe prema njezinoj pojavi i prema njezinim društvenim atributima nego naš cilj mora biti procjena djela neke osobe.

Ukoliko su ta djela u sukobu s Božjom istinom onda je naša obveza, kao kršćana, ukazati toj osobi da je u sukobu s Bogom, naša je obveza pomoći toj osobi ali uvijek štiteći njezinu reputaciju.

Ako želimo odstraniti trun grijeha iz života svog bližnjeg mi trebamo najprije „pročistiti vlastite oči“. Tek ćemo tada biti pripravni pomoći drugom koji ne vodi računa o trunu u svojem oku.

Zamolimo Boga neka nam pomogne vidjeti druge onako kako ih On vidi.

Kada mi ljude gledamo isključivo svojim očima onda mi znamo biti bezosjećajni, puni predrasuda i nevjerojatno surovi u svojim osudama.

Budimo oprezni kada sudimo nečija djela.

Sudimo i prosuđujmo po ljubavi.

I molimo se neka nam srce bude milosrdno.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci