nacija.hr

Profesor s Oxforda zaprepastio evolucioniste: Ne vjeruje u makro-evoluciju, vjeruje u doslovni prvi par, Adama i Evu, koji su bili tjelesno besmrtni

Svjetski poznati profesor matematike i filozofije znanosti na Sveučilištu Oxford, prof. dr. John Lennox, često se ističe kao jedan od najpoznatijih apologeta koji argumentirano pobija opće argumente novih ateista, što je svakako točno. Ali, ono što se rjeđe spominje jest činjenica da prof. Lennox ističe da ne postoje znanstveni dokazi za makro-evoluciju.

Na videu dolje: Profesor Lennox tijekom debate u Švedskoj daje do znanja da nije uvjeren da mikro-evolucijski mehanizmi mogu dovesti do makro-evolucije.

Prof. John Lennox u svojim radovima donosi nekoliko zanimljivih izračuna o teorijama slučajnog nastanka materije te slijepog procesa evolucije kroz prirodni odabir. Konkretno govoreći, vjerojatnost ispravnosti takvih tvrdnji, dakle, slučajnog nastanka materije te posljedično tome slučajnog nastanka života iz mrtve materije, iznosi “jedan naprama broju s 40000 nula nakon njega”. Vrlo jasno i odlučno, prof. Lennox zaključuje sljedeće: “Postojanje kompleksne specifične informacije predstavlja značajan izazov razmišljanju da nevođeni prirodni procesi mogu objasniti postanak života i čini znanstveno vjerojatnom sugestiju da je za nj odgovoran vanjski inteligentni izvor”.

Prof. Lenox u svojim predavanjima daje do znanja da ne vjeruje da je čovječanstvo nastalo makro-evolucijom. Čvrsto smatra da Knjiga Postanka naučava posebno stvaranje doslovnog prvog para ljudi, Adama i Eve i da odbacivanje doslovnog jednog Adama neopozivo oštećuje odnos prema Drugom Adamu, Isusu Kristu. Lennox smatra da je ključno za teologiju spasenja to da je Adam bio prvi stvarni pripadnih ljudske rase, fizički odvojen i različit od svih drugih stvorenja. Lennox također zastupa stav da ne bi bilo tjelesnog umiranja da nije bilo Adamovog grijeha.

Lennox Undertaker

Također, u svojoj knjizi God’s Undertaker, Lennox piše da „Fosilni zapis ne daje dobre primjere makroevolucije“ (str.110.), te da makroevolucija, npr. da su ptice nastale iz ne-ptica, nikada nije promatrana (str.117.).

Lennox piše da mehanizam mutacije-odabir “omogućava već postojećem živom sustavu selektivno prilagođavanje promjenjivim uvjetima okoliša…Međutim, on ne stvara ništa novoga” (God’s Undertaker, str. 109.).

Lennox podsjeća na činjenicu o kojoj je pisao glasoviti biolog Pierre Grassé o tome kako su voćne mušice unatoč tisućama generacija križanja i svim mutacijama i dalje ostale voćne mušice, kako “očito postoji granice koje križanje ne može prijeći zbog nastupanja sterilnosti ili iscrpljivanja genetičke varijabilnosti“, te zaključuje da “Ako postoje granice varijabilnosti koje i najvještiji uzgajivači mogu postići, jasan je zaključak da će prirodni odabir moći postići puno manje” (God’s Undertaker, str. 109.-110.).

Također, Lennox piše i o činjenici da je nakon 30.000 proučenih generacija bakterije E.coli rezultat bio “Uglavnom devolucija” (tj. suprotno od evolucije) gdje je “bakterija uvijek iznova odbacivala komadiće svojeg genetskog nasljeđa“, te da to odbacivanje sofisticirane, ali i skupe molekularne mašinerije štedi bakteriji energiju, ali time “Ništa slično elegantnoga nije izgrađeno” (God’s Undertaker, str. 110.).

Lennox piše o zanimljivom priznanju glasovitog evolucionista paleontologa Nilesa Eldredgea iz American Museum of Natural History, sljedećim riječima: “Eldredge zapravo daje iznenađujuće priznanje: ‘Mi (evolucionistički) paleontolozi rekli smo da povijest života podupire (priču o postupnim adaptivnim promjenama), znajući cijelo vrijeme da to nije tako.” Lennox zatim pita o razlozima takvog obmanjivanja javnosti: “Ali zašto? Kakav bi mogao biti zamisliv razlog da članovi akademske zajednice potiskuju ono za što znaju da je istina – osim ako se ne radi o nečemu što podupire svjetonazor za kojega su već odlučili da je neprihvatljiv?” (God’s Undertaker, str. 114.)

Lennox podsjeća na poznato priznanje glasovitog evolucionista paleontologa Colina Pattersona koji je u vezi poznatih fosila Arheopteriksa i tvrdnje evolucionista da je Arheopteriks dokaz evolucije i prijelazni oblik između gmaza i ptica, iskreno priznao: “Riskirat ću – ne postoji niti jedan takav fosil (fosil koji je predački ili prijelazni) za kojega je argument neoboriv” (God’s Undertaker, str. 115.).

Na tvrdnju evolucionista da sličnosti DNK između različitih organizama znači da ti različiti organizmi imaju srodnost, tj. zajedničko evolucijsko porijeklo, Lennox podsjeća na priznanje poznatog evolucionista zoologa Marka Ridleya koji priznaje da to nije argument za evoluciju: “Zoolog Mark Ridley  o srodnosti u sažetku opaža nešto važno, što će biti poznato matematičarima: ‘Jednostavna činjenica da se vrste mogu razvrstati hijerarhijski na rodove, porodice itd. nije argument za evoluciju. Moguće je razvrstati bilo koju skupinu predmeta u hijerarhiju, bez obzira je li njihova varijabilnost evolucijska ili ne.’ Na primjer, automobili se mogu posložiti u hijerarhiju. Ali svi automobili imaju slične dijelove jer su ti dijelovi presudni za njihov rad i zato su dizajnirani prema zajedničkom dizajnu, a ne zato jer su potekli jedan od drugoga. Gledajući tako, sličnosti DNK nizova mogu se dakle logički jednako dobro gledati kao dokaz zajedničkog dizajna” (God’s Undertaker, str. 118.).

Lennox nadalje piše da je “(evolucionistička) hipoteza zajedničkog (evolucijskog) porijekla metodološki ekvivalentna onoj zajedničkog dizajna u smislu da se optužbe na račun znanstvenosti ili neznanstvenosti jedne mogu jednako iznijeti i protiv druge. Na primjer, pretpostaviti neviđenog Dizajnera nije ništa više neznanstveno od pretpostavljanja neopaženih koraka makroevolucije. Sigurno je vrlo očito da je ‘evolucija praznina (evolution of the gaps) raširena barem toliko koliko i ‘Bog praznina’” (God’s Undertaker, str. 120.).

Lennox o tome nastavlja: “Također je vrlo lako reći da je to ‘učinila evolucija’ kada nemamo ni najmanjeg pojma kako se nešto dogodilo ili jednostavno smisliti spekulativnu priču tipa ‘eto tako’ neutemeljenu na dokazima…Posljedično, jednako se lako može završiti s ‘evolucijom praznima kao i s ‘Bogom praznina’. Netko će možda čak i reći da je lakše završiti s ‘evolucijom praznina’ nego s ‘Bogom praznina’ jer će prva sugestija (evolucija praznina) vjerojatno privući mnogo manje kritike nego druga” (God’s Undertaker, str. 148.).

Lennox zatim prenosi iskreno priznanje poznatog evolucionista o neznanstvenom zaključivanju današnjih evolucionista koji prikrivaju istinu pozivajući se na evoluciju: “Da ne bismo zaboravili spomenutu misao, navodimo upozorenje stručnjaka za postanak života, fizičara nobelovca Roberta Laughlina, koji je istraživao ona svojstva materije koja čine život mogućim (i koji nije zagovornik inteligentnog dizajna): ‘Veliki dio današnjeg znanja u biologiji je ideološki. Ključan simptom ideološkog načina razmišljanja je tumačenje koje nema implikacija i koje se ne može testirati. Takve logičke slijepe ulice nazivam anti-teorijama jer imaju upravo suprotan učinak od pravih teorija: zaustavljaju razmišljanje umjesto da ga potiču. Evolucija prirodnim odabirom, na primjer, koju je Darwin osmislio kao veliku teoriju, u posljednje se vrijeme koristi kao anti-teorija na koju se poziva u svrhu prikrivanja sramotnih eksperimentalnih neuspjeha i legitimacije otkrića koja su u najboljem slučaju upitna…Vaša bjelančevina se odupire zakonima ponašanja – evolucija je za to zaslužna! Vaša komplicirana zbrka kemijskih reakcija pretvara se u kokoš – evolucija!  Ljudski mozak funkcionira po logičkim načelima koja nijedno računalo ne može oponašati? Evolucija je tome uzrok!” (God’s Undertaker, str. 149.).

Lennox podsjeća na problem koji evolucionisti imaju tako da i „James Shapiro, biokemičar sa Sveučilišta Chicago, također priznaje da nema detaljnih darvinovskih prikaza za evoluciju bilo kojeg biokemijskog ili staničnog sustava, samo varijacije spekulacija na osnovi želja. Čak i visoko kritična recenzija Behea od strane Cavalier-Smitha priznaje da ne postoji detaljan biokemijski model“  (God’s Undertaker, str. 119.).

Vezani članci