nacija.hr

DRUGA ŠANSA

Svima nam je dana druga šansa kako bi se pokajali, kako bi se obratili, kako bi se okrenuli i započeli novi život.

Tekst: Ivica Ursić

“Najbolji poklon u životu je – druga šansa.”

Treća je korizmena nedjelja, a baš je vrijeme Korizme vrijeme koje nas uči strpljenju. Nažalost strpljenje danas nije u trendu.

Na čekanju je, kao i velika većina nas.

Danas više nitko ni za koga nema strpljenja.

Bilo to u redu pred nekim šalterom, u ambulanti, pred semaforom, u luna parku, na žičari, na ulasku u stadion, na izlasku iz kina. Makar čekali red u Vatikanu, Louvreu, Pradu ljudi su svugdje – nestrpljivi.

Je li naše strpljenje po svakom pitanju na izmaku ili smo nestrpljivi samo kada su naše taštine u pitanju? Jesmo li mi u biti „sinje kukavice“ koje se boje pokazati nestrpljenje tamo gdje bismo nešto mogli izgubiti?

Danas se jako malo govori o strpljenju. U usporedbi s drugim duhovnim vrlinama, ako što su ljubav, radost, vjernost… Strpljenje se čini tako pasivnim i dosadnim. Ali ovo naše društvo u svojim je temeljima nestrpljivo društvo.

Zašto je to tako? Zašto je današnji čovjek nestrpljiv?

Čini mi se da postoje tri bitna razloga.

Prvi je tehnologija. Tehnologija je strašno puno stvari učinila bržima. Mikrovalne pećnice, ADSL, nadzvučni zrakoplovi, brza hrana, sateliti. Tehnologija je od nas učinila – brzo društvo. Istresite vrećicu i ubacite u vrelu vodu ili u pećnicu … u bilo što … i imate doručak za 2-3 minute, ručak za 5 minuta, fotografiju za 1 sat, kredit za 24 sata, brzi tečaj informatike, digitalne fotografije, šivanja ili kuhanja za 2-3 tjedna. I naravno, s toliko stvari koje zahtijevaju tako malo vremena kada nas netko ili nešto usporava, mi jednostavno izgubimo strpljenje.

Drugi je urbanizacija. Većina ljudi danas živi u gradovima, većim ili manjim, a ne na selu. Vrlo mali broj ljudi se bavi stočarstvom ili poljoprivredom, zanimanjima koja sama po sebi zahtijevaju strpljenje. Lako je zamisliti gradskog čovjeka koji je nestrpljiv jer autobus, vlak, metro – kasni 5 minuta. Ali teško je zamisliti seljaka koji je nestrpljiv što mu tele ne raste brže ili što mu ljetina ne rađa brže.

Treći razlog su standardi uspješnosti ovoga svijeta. Nama nedostaje strpljenja jer mi ljudi povezujemo postignuće i uspjeh s osobnom vrijednošću. Za nas ne uspjeti u nekom poslu, u nekoj aktivnosti, znači ne uspjeti kao osoba. I zato nestrpljivo težimo što bržim uspjesima.

Lako je zaključiti kako smo mi ljudi nestrpljiva bića i da kultura u kojoj živimo dodatno stimulira našu nestrpljivost. Nažalost mi svoju nestrpljivost pokazujemo obično kod trivijalnih stvari dok kod onih krucijalnih ni malo nismo nestrpljivi.

Najbolji primjer je politička kasta koja svojim ponašanjem testira strpljenje „malog čovjeka“ i sukladno rezultatima testa dozira svoje postupke, a mi sve to uredno i strpljivo podnosimo.

Nas će neka sudačka nepravda u nogometnom derbiju dovest do ruba  strpljenja, dok će ćirilični natpisi u Vukovaru ili nakaradni „zdravstveni“ odgoj uzbuniti  samo rijetke među nama.

Ponavljam, takvi smo mi ljudi.

Nestrpljivi. Užasno nestrpljivi.

Ali što je s Bogom?

Koliko je Božje strpljenje?

Jesmo li se ikada upitali do kojih granica seže Božje strpljenje prema nama nestrpljivima?

U ovonedjeljnom čitanju (Luka 13, 1-9) nestrpljiva masa traži od Isusa neka im objasni zašto Bog ne spašava pravednike koji ginu a ni za što nisu krivi.

Tipično ljudski. Mi sve znamo. Znamo tko je pravedan, a tko nije.

Znamo što bi i Bog trebao poduzimati u nekim trenutcima. Nestrpljivi smo.

Isus u ovom čitanju ne okoliša. Djeluje nestrpljivo, a u biti je strahovito strpljiv.

Bez puno uvijanja razuvjerava prisutne da Bog nije dio naše kulture u kojoj mi neprestano za sve zlo ovoga svijeta okrivljujemo uvijek nekog drugog. Mi živimo u kulturi optuživanja i okrivljavanja umjesto da najprije pometemo ispred svojega praga.

Isus želi reći da Bog nas ljude ne kažnjava za našu grješnost kroz različite tragične događaje i da umjesto što špekuliramo zašto je netko izgubio život da bi nam bilo bolje gledati kako mi to živimo svoj život ako ga ne želimo izgubiti.

I Isus nastavlja s parabolom o nerodnoj smokvi. O smokvi koja ne daje roda i koja odbija biti ono za što je stvorena. Samo zauzima prostor i uzalud troši plodno tlo. Vlasnik je želi posjeći. I tko bi ga za to krivio? Stablo zaslužuje sječu.

Jesmo li se prepoznali u ovom stablu nerodne smokve?

U našoj grješnost svi smo mi nerodna stabla.

I mi, primivši od Boga život i talente, odbijamo davati plodove ljubavi i dobrote.

I mi zaboravljamo i na Boga i na bližnjega.

I gledamo samo svoje interese.

Jednostavno zauzimamo prostor i uzalud trošimo plodno tlo.

Zavrjeđujemo da nas se posiječe, iščupa i odbaci.

Božje strpljenje?

Koliko će nas takve Bog još trpjeti?

Božje strpljenje jest neograničeno. Ono dopire i do najtežih grješnika. Ali ono nije beskrajno, jer Bog ne će s nama biti strpljiv vječno. Doći će trenutak i doći će vrijeme kada će Božjem strpljenju jednostavno doći kraj. Jer Sudnji dan mora doći.

Prispodoba o stablu smokve priča je o strpljenju i nadi.

Otvoreni kraj priče naša je nada. Naš izvor nade.

Svima nam je dana druga šansa kako bi se pokajali, kako bi se obratili, kako bi se okrenuli i započeli novi život.

Bog se ne će još dugo suzdržavati ali na svu našu sreću još uvijek ima „prostora za milost“ prije nego sjekira padne.

Isus nas poziva da se okrenemo prema njemu i da promijenimo svoj način razmišljanja. Da promijenimo svoja srca, jer smokvino stablo mora donijeti ploda.

Onaj konačni znak da smo se promijenili, da smo se pokajali, da smo se obratili, da smo se krenuli novim pravcem u svojem životu – jesu naša djela.

Nisu to naše riječi. Nisu to naši osjećaji.

To su naša djela.

Djela koja donose plodove i koja stvaraju ono novo u našem životu.

Od nas se traže djela vjere, djela nade i djela ljubavi.

I ove Korizme dana nam je ta još „jedna godina“.

I ne trebamo ići unaokolo mjereći svoju dobrotu s onim što nismo učinili, s onim što smo sebi uskratili, s onim čemu se odupiremo, s onim što isključujemo svih ovih korizmenih dana.

Mi bismo trebali mjeriti svoju dobrotu s onim što smo ove Korizme prigrlili, s onim što smo stvorili i s onima koje smo uključili u svoj život svjedočeći Krista.

To su plodovi koji daju nadu da se sjekira ne će spustiti na nas i da Bog još uvijek ima strpljenja s nama.

“Ako ste već dovoljno sretni

da ste dobili drugu šansu,

nemojte je potratiti.”

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci