nacija.hr

Ruše li antifašisti i dalje samostalnu Hrvatsku?

Žele li antifašisti kao i njihovi očevi i djedovi ponovno otvarati logore za narod i ministre kojima je Hrvatska u srcu?

Tekst: Elvis Duspara

Pišem ovaj tekst već danima i nikako da ga završim. Po ne znam ni sam koji puta pišem ga ispočetka. Zašto? Pa, zato što znam da će ga čitati i opsjednuti zlim duhovima koji će svaki moj zarez pokušati izokrenuti, a volio bih da oni kojima je Bog dao da me mogu razumjeti što govorim, me i razumiju.

Razmišljam o Hrvatskoj i Hrvatima i nekako mi došla tuga u srce. Kao da je neka sila nad mojim narodom i stalno je moj narod kriv što je živ.

Kada ga napadaju, onda je kriv što se brani. Valjda ne postoji nigdje takav narod koji se mora ispričavati agresoru što se brani. Ne vidim kod drugih naroda da im glavni neprijatelji državnosti određuju što je pravo, a što krivo. Nekako se mislim da je pravo čudo da imamo ikakvu Hrvatsku.

Prođe mi kroz misli Japan. U drugom svjetskom ratu je Japan bio jedna od tri sile osovine. Ako je netko bio glavni s druge suprostavljene strane, onda je to sigurno bio Japan. I Japan izgubi rat nakon što su na njemu primjenili ni manje ni više nego dvije atomske, ali nitko nije Japan nakon drugog svjetskog rata pripojio, recimo, Kini. Čak je i car Hirohito koji je bio saveznik Hitlera i Mussolinija ostao na vlasti.

Niti govora o tome da su Japanci fašisti ili da se ne smije spomenuti car Hirohito.

Kad sam već spomenuo Japan, red je da spomenem i Italiju.

Nakon drugog svjetskog rata, ta kolijevka fašizma nije pripojena nekoj drugoj zemlji nego je ostala samostalna. Čak je unuka Benita Mussolinija, Alessandra Mussolini osnovala neofašističku stranku i kao takva ušla u Europski parlament. Alessandra je inače bila u koaliciji sa Silviom Berlusconijem, bivšim talijanskim premijerom.

Znači imamo ženu koja je unuka osnivača fašizma. Ta unuka osnuje neofašističku stranku. Bivši talijanski premijer je u koaliciji s njom i opet nitko živ ne kaže za Silvija Berlusconija, a kamoli za Talijane da su fašisti. A da bi takva žena ušla u Europski parlament trebala je dobiti popriličan broj glasova Talijana koji zagovaraju fašizam. I to nikome ne smeta. Pogotovo to ne smeta “našim” antifašistima. Ako se netko čudi zašto to “našim” antifašistima ne smeta razlog je vrlo jednostavan. “Naši” antifašisti se ne bore protiv fašizma nego se kao i njihovi očevi i djedovi bore isključivo protiv Države Hrvatske i hrvatske državnosti.

Što se tiče “naših” antifašista, po njima jedina fašistička država u cijeloj povijesti je bila samo i jedino Nezavisna Država Hrvatska.

Pokušavao sam shvatiti kako jedna država može biti fašistička i nikako nisam uspijevao. Razumijem da vlast, koja je promjenjiva i koja nije vječna, može biti fašistička, ali da jedna država može biti zauvijek fašistička to nikako ne mogu shvatiti.

Ako ti ne odgovara vlast, onda činiš sve što je u tvojoj moći da promijeniš vlast, ali ne rušiš državu. No, “naši” antifašisti se ponose time što nisu rušili vlast, nego Državu. Njihov program je rušenje i uništenje Države Hrvatske. To ludilo ide toliko daleko da današnja Hrvatska ima za državni praznik dan kada se skupina bandita organizirala u šumi pokraj Siska s ciljem rušenja Države.

Samo da podsjetim, 22. lipnja 1941. skupina izdajnika svoga naroda se okupila s ciljem oružane pobune protiv tada legitimne države. Njihov cilj je bio uspostava komunističke naddržave Jugoslavije. Ponavljam, njihov cilj nije bio promjena vlasti, nego okupacija i uništenje Hrvatske. Oni se nisu borili protiv fašizma nego za Jugoslaviju.

Kad su na kraju rata uz pomoć stranih okupacijskih trupa pobijedili, pokazali su svoju pravu krvničku narav tako što su pobili bez suda nekih 300.000 djece, žena i muškaraca na Križnom putu i po gradovima. To što su oni napravili ne može napraviti duhovno zdrava osoba. Takav zločin može napraviti samo duboko demonizirana osoba. Čisti sotonizam. Nisu oni bez razloga za svoj zaštitni znak uzeli petokraku i to crvenu. Ta crvena ima svoju simboliku jer asocira na krv. Trebam li spominjati da je petokraka još od Babilona oznaka za Baala, sotonu i korištena na hramovima Saturna i Jupitera?

Čisto da podsjetim ono što možda neki ne znaju, Jasenovac je nakon rata “funkcionirao” kao stratište do 1951. godine!!! Tu su partizani, demonske sluge i antikristi čiji je znak petokraka, ubijali ljude najmanje šest godina.

Jasenovac od 1945-1951. nije bio nikakav radni logor nego isključivo mjesto ubijanja ljudi i prinošenja krvne žrtve njihovom bogu Baalu. Vrhovni svećenik tog demonskog pokreta je sebi uzeo titulu maršal. Potpuno je suludo da i danas, valjda najljepši zagrebački trg nosi ime po tituli glavnog sotoniste toga vremena – Trg maršala Tita?!

I onda čitam i gledam kako se unuci i sinovi partizana hvale svojim djedovima i očevima koljačima.

S druge strane, moj dida Ivan Mali se nije vratio s Križnog puta. Jedina njegova krivica je bila što je kao i većina Hrvata toga vremena želio samostalnu Hrvatsku. Kao takav se priključio ustašama jer je to značilo da želi pomoći stvaranju Hrvatske. Težnja hrvatskog naroda je bila stvaranje samostalne države i nije Nezavisna Država Hrvatska “nastala” 1941. nego 1918.

Trebam li podsjećati kolike Hrvate su već tada ubili i progonili samo zato što su Hrvati?

E, moj dida Ivan Mali je želio samostalnu Hrvatsku kao pošten, radin i čestit čovjek koji je klečao samo pred Bogom. Kao takav je osjećao potrebu uključiti se u stvaranje Države. On sam je spasio više od pola svoga sela, i to ljudi koji su srpske nacionalnosti. Ti ljudi nisu imali krivice na sebi. Bili su to obični ljudi, čestiti i pošteni, kao i on sam. Njihova jedina “krivica” je bila što su Srbi. To je opet demoniziranima, kojih ima svugdje, smetalo i htjeli su ih ubiti.

E, moj dida Ivan Mali je njih čuvao u svojoj kući i tako spasio naraštaje iza njih. Znaju njihovi potomci jako dobro da svoj život duguju mome didu Ivanu Malom.

Ako se jedna Saša Broz može hvaliti sa svojim djedom partizanom koji je obični koljač i ubojica, ja se hvalim sa svojim djedom ustašom koji je spašavao živote!

Ponosim se što sam potomak Ivana Malog, ustaše koji je nestao na Križnom Putu i koji je zadnji puta viđen 1945. kod Zidanog Mosta.

Demonizirani partizani su moga oca progonili isključivo zato što je dijete ustaše i samo on zna što su mu radili i na koje sve načine su ga progonili.

S druge strane, upravo zbog Ivana Malog, ustaše koji je nestao na Križnom Putu, mome ocu Nikoli su dok je rastao najviše pomagali upravo Srbi.

– On ti je sin Ivana Malog. – rekli bi s poštovanjem u glasu kada bi ga predstavljali.

– Ti dolaziš iz čestite i pravedne obitelji. Što god ti treba samo traži. – rekli bi mome ocu Srbi koji su poznavali Boga.

Već svojim rođenjem je moj otac dobio čast i poštenje koje može imati samo netko tko je iz roda Ivana Malog.

Da parafraziram povjesničara Stjepana Razuma kojega osobito cijenim i volim: “Generalno gledano partizani su predstavljali tamu, a generalno gledano su ustaše bili svjetlo. Naravno, svugdje postoje anomalije pa tako nisu svi partizani bili loši, niti su sve ustaše bile dobre.“

Ako nekoga zanima kada će prestati priča o partizanima i ustašama mogu samo reći da će taj rat prestati tek s dolaskom našega Gospodina Isusa Krista. To je biblijski sukob dobra i zla. To je sukob Boga Izraelovog i Baala. To je duhovna bitka između potomaka svjetla i potomaka tame.

Možda netko naivno očekuje da će se potomci koljača i ubojica iz redova partizana pokajati za svoja zla djela. Ja sam dugo čekao da se tako nešto dogodi i shvatio sam da su oni pod vlašću istih onih demona koji su opsjedali njihove očeve i djedove. Naravno, mogu se pokajati i odreći se onoga što su činili njihovi preci.

Ima još nešto, pripadnici antifašista u Hrvatskoj, kao čisti sljedbenici sotone, optužuju Hrvate da su antisemiti i da ne vole Židove, a upravo oni ne mogu očima vidjeti niti Židove niti Državu Izrael. Koliki potomci partizana i danas žive u stanovima oduzetim Židovima? Koliko je meni poznato, prva država s kojom je njihova Jugoslavija i njihov vrhovni svećenik maršal Tito prekinuo diplomatske odnose je bila upravo Država Izrael. Zašto? Zato što njihovo božanstvo sotona mrzi Boga Izraelovog i izraelski narod. Možda bi pripadnici moga ljubljenog židovskog naroda trebali razmisliti tko im je pravi prijatelj, a tko neprijatelj.

Ja Elvis Duspara, potomak Ivana Malog koji je kao ustaša nestao na Križnom Putu, ovdje javno svjedočim da iako po krvi pripadam hrvatskom narodu, duhovno sam u potpunosti Izraelac i svim svojim srcem ljubim Državu Izrael. Bog Izraelov je moj Bog i Njegov narod je moj narod.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci