nacija.hr

Inteligentni dizajn: Svi dijelovi tijela imaju svoju svrhu i funkciju

Žalosna je činjenica da protivno znanstvenim otkrićima, mnogi evolucionistički predavači još uvijek pokušavaju djeci i mladima progurati znanstveno pobijene mitove o tzv. rudimentarnim organima i tzv. atavizmima kao navodne primjere dokaza za ideju evolucije čovjeka iz životinjskih predaka. Biološka stvarnost ne daje potporu vjerovanju evolucionista.

Tekst: Ivan Rusarin

Biolozi koji su napustili evolucionističku vjeru ističu da čak i kada neki navodno zakržljali, rudimentarni organ ne bi više imao funkciju, to bi mogao biti samo dokaz kržljanja, degeneracije i devolucije, a nikako dokaz nastanka novoga organa, napretka, evolucije i povećanja složenosti. Eventualne sličnosti tzv. rudimentarnih organa (čija je funkcija zapravo itekako poznata) s organima navodnih evolucijskih predaka, ne predstavlja nezavisni znanstveni dokaz makroevolucije. To je samo evolucionističko vjerovanje i ništa više od toga. Uz to, neki od navodno degeneriranih, rudimentarnih organa, nisu pronađeni u živim vrstama za koje su evolucionisti tvrdili da su (navodni) preci ljudskog roda. Biolozi kreacionisti podsjećaju da model biblijskog Stvaranja dopušta propadanje prvotnog početnog savršenog stanja stvorenja prije Pada, tj. grijeha Adama i Eve. Danas je jasno da je cijela evolucionistička ideja o rudimentarnim organima bila plod nepoznavanja funkcije određenih organa i velike vjere u hipotezu evolucije. Pogledajmo najosnovnije primjere i zaključke.

Crvuljak slijepog crijeva itekako ima važnu ulogu jer je element imunosnog sustava u obrani organizma. Sadrži limfno tkivo, pomaže u kontroli ulaska bakterija i važna je potpora bakterijama korisnim za čovjeka (npr. nakon preboljene dizenterije).

Krajnici imaju značajnu ulogu u zaštiti grla od infekcije, pogotovo do doba adolescencije.

Otkriveno je da trtična kost, koja se nalazi na donjem kraju stupa kralježnice, podupire kosti oko zdjelice i da je ona točka konvergencije nekih mišića.

U godinama koje su slijedile shvatilo se da timus potiče odbrambeni sustav u ljudskom tijelu aktivirajući T-stanice, da epifiza brine o lučenju nekih važnih hormona, da je štitna žlijezda efikasna u osiguravanju stalnog rasta beba i djece i da hipofiza kontrolira ispravno funkcioniranje mnogih hormonalnih žlijezda.

Polumjesečasti nabor u oku, kojeg su evolucionisti smatrali degeneriranim organom, ima važnu funkciju čišćenja i podmazivanja.

I mali nožni prst, i ušna kvržica, i položaj jednjaka i dušnika, itd. – sve to ima svoju jasnu funkciju, a sve su to evolucionisti proglašavali degeneriranim zaostatkom zamišljene evolucije. Mišići uha, osim što se pokazalo da reagiraju na zvuk, kao što predlažu neki biolozi, imaju i funkciju uklanjanja ušnog voska iz uha.

Zube umnjake pokušavalo se predstavljati kao ostatak naše navodne evolucije iz majmunolikog pretka, no vrlo iskusni znanstvenici koji se bave tim pitanjem kao što su forenzički ortodont dr. Jack Cuozzo i biolog dr. Jerry Bergman to pobijaju i uvjeravaju da umnjaci nemaju veze s evolucijom već je situacija oko umnjaka zapravo degeneracija, devolucija. Ostaci drevnih ljudi, tj. prvih generacija nakon globalnog Potopa, pokazuju da su kod njih umnjaci bili potpuno funkcionalni. No, čak i danas, umnjaci još uvijek imaju funkciju.

Evolucionisti su pokušali mišić u ruci nazvan Palmaris longus, kojeg nema u jednoj ili obje ruke nekih 10 do 15 % ljudi, proglasiti dokazom evolucije čovjeka iz životinjskih predaka. Bez tog mišića čini se da se ništa ne gubi na snazi stiska i nije bitnije atrofiran kod ljudi koji ga imaju. Kao prvo, važno je znati da kada se bez nekog organa može funkcionirati, to ni na koji način nije dokaz da je taj organ dokaz da je to ostatak zamišljene evolucije iz zamišljenih životinjskih predaka. Biolozi su predložili nekoliko funkcija tog mišića (npr. vidi ovdje). Časopis Clinical Anatomy izvijestio je, 2010. godine, da istraživanja pokazuju da Palmaris longus značajno pridonosi snazi palca (vidi ovdje). Časopis Physiotherapy je, 2012. godine, iznio rezultate istraživanja koja upućuju na to da Palmaris longus itekako daje prednost sportašima koji se moraju koristiti što jačim stiskom ruke (vidi ovdje). Dakle, tvrditi da je Palmaris longus dokaz evolucije je neozbiljna pseudoznanstvena izjava. Također, evolucionisti su slično pokušali tvrditi i za tabanski mišić (Musculus plantaris) koji ima funkciju i ne može ga se koristiti kao objektivan dokaz za ideju evolucije čovjeka.

evolucionistička ikona pseudoznanstvene vjere

Zatim, evolucionisti još uvijek pokušavaju kao dokaz životinjskog porijekla čovjeka, promovirati tzv. atavizme, tj. navodne evolucijske ostatke zamišljenih životinjskih predaka ljudskog roda, a koji se povremeno formiraju kod nekih ljudi. Tako pokušavaju tvrditi da je prekomjerna dlakavost, navodni „rep“ i prekobrojne bradavice na grudima dokaz evolucije čovjeka iz životinja. Biolozi ističu da se radi o anomalijama, te da je zanimljivo kako evolucionisti anomalije sličnoga tipa ne žele proglasiti ostatkom evolucije već proglašavaju samo one za koje im se čini da nekako odgovaraju u njihove hipoteze. Radi se o izrazito umjetno navučenoj interpretaciji tih pojava na osnovi unaprijed prihvaćenih evolucionističkih nedokazanih pretpostavki. Ista je stvar i sa pojavama anomalija kod životinja. U pitanju su, jednostavno rečeno, poremećaji.

Tako, ističu biolozi koji su napustili vjeru u hipotezu evolucije, niti sami evolucionisti često ne barataju s pojmovima koje upotrebljavaju u pokušaju argumentiranja svojih vjerovanja.

Također, ljude se, a osobito djecu u školama, pokušavalo uvjeriti da imaju životinjsko porijeklo zbog nekih anomalija koje se vrlo rijetko pojavljuju, ali su zabilježene.

Evolucionisti su tvrdili da se ponekad dogodi da se dijete rodi s malenim repom. Naime, 5 cm dugačku izraslinu kod trtične kosti na nekim osobama pokušali su protumačiti kao dokaz da smo potekli od životinja koje su imala repove. Kao što svi znamo rep je kod životinja dio kralježnice. Biolozi podsjećaju da izvorni znanstveni izvještaji pokazuju da se nije radilo o nikakvim repovima. Analize su pokazale da ta izraslina nije sadržavala u sebi ništa nalik pršljenu ili barem hrskavici već da se radi o vlaknastom masnom tkivu koje je prekriveno običnom kožom, a nije izraslo na trtici već 1.3 cm sa strane. Zapravo, radi se o dobroćudnom tumoru, a u medicinskoj literaturi ima navedeno 35 sličnih anomalija.

rudiment NE rep na vratu NE

Suprotno tvrdnjama evolucionista, ovakve izrasline očito nisu rep. Radi se o tumornoj izraslini. Ovdje vidimo primjer gdje je ovakva tumorna izraslina izrasla pod vratom. Dakle, nema veze s repom niti sa zamišljenim ostatkom zamišljene evolucije iz zamišljenih životinjskih predaka čovjeka.

Ponekad te izrasline mogu imati neke hrskavične strukture, a zapravo se radi o tumornoj izraslini. Također, to što netko može imati jednu manje ili jednu više kost trtice, može biti anomalija, a može biti i rezultat izvornog Božjeg dizajna tjelesnih varijacija kod ljudskog roda. Biolozi ističu da to definitivno nije nikakav rudimentarni ostatak zamišljene evolucije.

Naježenost, tj. „guščja koža“ kod čovjeka nije rudimentarni ostatak bez funkcije, već tako dlačice hvataju sloj zraka, to pomaže da žlijezde koje maste kožu ne postanu začepljene, te pomaže pri rashlađivanju.

Biolozi podsjećaju da bradavice na prsima muškaraca nisu nikakav dokaz evolucije već primjer zajedničkog embriološkog plana praćenog tijekom ranog razvoja embrija. Embriji počinju uz proizvodnju odlika zajedničkih muškom i ženskom spolu, što je primjer ekonomije dizajna, a ne evolucije. Mnogi biolozi kažu da je tvrdnja da su bradavice na grudima muškaraca beskorisne znanstveno diskutabilna. Bradavice na grudima muškaraca su opremljene krvnim žilama i živcima, tj. imaju sve odlike funkcionirajućeg organa. Najčešće spominjana njihova funkcija je seksualna stimulacija.

Embriologija je također potvrdila da niti tijekom embrionalnog razvoja u majčinoj utrobi dijete nema rep. Također, potvrdila je da dlakavost djeteta u fetalnom razdoblju (od 3. do 8. mjeseca), nije prolaženje stanja zamišljenih životinjskih predaka, već ima višestruku korisnu funkciju za dijete u majčinoj utrobi.

Evolucionisti su i za neke kosti koje su pronašli kod kitova tvrdili da su one evolucijski ostatak stražnjih nogu zaostalih od navodnih kopnenih predaka kitova. Međutim, utvrdilo se da postoji razlika između tih kostiju kod mužjaka u odnosu na one kod ženki, te da te kosti zapravo ne predstavljaju zakržljale strukture već imaju važnu funkciju potpore reproduktivnim organima i pomažu pri razmnožavanju.

Također i navodne rudimentarne „noge“ kod nekih zmija zapravo su organi koji pomažu zmiji u parenju i nemaju veze s ostacima nogu. Biolozi za krila na pticama koje ne lete kažu da je to ili izgubljena karakteristika ptica koje su izvorno mogle letjeti (što je gubitak, a ne dobitak nove informacije u genima) ili ta krila imaju izvornu funkciju kao što bi mogla biti olakšavanje ravnoteže, hlađenje u vrućim razdobljima, zadržavanje topline u hladnijim razdobljima, zaštita rebara, uloga u ritualu parenja, zastrašivanje napadača itd.

Postavlja se pitanje: Ako su to zaista rudimentarni organi, kako tvrde evolucionisti, zašto su onda u tim krilima mišići potpuno funkcionalni i te ptice uspješno pokreću ta krila? Svinje imaju dva prsta koja rijetko dotiču tlo, ali to ne znači da su beskorisni zakržljali organi, već imaju korisnu funkciju. Naime, kako se svinje rado kreću po blatnim i vlažnim površinama, ti im prsti pomažu da lakše hodaju u blatu. Sličnu funkciju imaju dodatni izdignuti kotači na dugačkim kamionima koji dotiču površinu samo kada je kamion jako natovaren ili kada se spušta sa ponišene površine na nižu. Slično je i sa prstom na nogama kokoši.

Gušteri bez nogu su po svemu sudeći rezultat gubitka već postojeće genetičke informacije. Gubitak genetičke informacije nikako ne može biti dokaz evolucije koja bi trebala voditi od amebe do čovjeka. To je devolucija.

Manje promjene u npr. dužini nogu kod guštera mogu se dogoditi u kratkom vremenu i to nema veze s uvođenjem nove genetičke informacije i evolucijom.

Tvrdnje evolucionista da su kosti pelvisa morske krave zakržljali organi pobijene su kao i evolucionističke tvrdnje o palcu pande.

Jednostavno rečeno, evolucionistička ideja degeneriranih organa sadrži veliki broj ozbiljnih logičkih grešaka i to je vjerovanje, u svakom slučaju, dokazano znanstveno netočno.

Genetika potvrđuje: Bog nije stvarao evolucijom

U prošlosti, znanstvenici su genetici pristupali redukcionistički pokušavajući shvatiti DNK gen po gen. To su evolucionisti pokušali koristiti da bi opravdali svoju vjeru u postupno nastajanje, tj. evoluciju. Ali, nova revolucija genomike pokazala je da stanice djeluju u složenim, međusobno povezanim genetičkim i fiziološkim mrežama. To se pokazalo kao sloj za slojem međusobno povezane neumanjive bio-složenosti, što znači da nema valjanog objašnjenja kako bi takva složenost mogla nastajati malo-pomalo evolucijom. Stanice nipošto nisu jednostavni sustavi. Tako, npr. najsuvremenija istraživanja pokazuju da tzv. „skačući“ geni (jumping geni) nisu nikakva beskorisna „otpadna DNK“ koja bi bila navodni rudimentarni ostatak zamišljene evolucije. Naprotiv, pokazalo se da oni igraju ključnu ulogu u reguliranju te umreženosti i funkcioniranja genoma. Također, igraju vitalne regulatorne uloge povezane s tipom sklopa u koji je stanica smještena. Pokazali su se kao ključni za život jer su potrebni kao regulatorni elementi u embrionalnom razvoju sisavaca. Nužni su za same početke života u najranijim fazama embrionalnog razvoja.

Genetičari kreacionisti ističu da upravo najsuvremenija znanstvena otkrića o životnoj nužnosti ovih elemenata očituju propast evolucionističke dogme koja je te elemente tumačila kao beskorisne evolucijske genetičke ostatke. Tako, kažu genetičari kreacionisti, oni su zapravo unikatno dizajnirani, visoko-projektirani elementi DNK, stručno integrirani u nepojmljivo složenu funkciju genoma što je očito program Boga Stvoritelja koji, kao što se vidi, nije stvarao evolucijom. Kao što se danas vidi, jedini beskorisan i izrazito štetan zaostatak koji imamo, zaostao iz vremena primitivnog stupnja razvoja znanosti, nalazi se, nažalost, u predavanjima i školskim udžbenicima. Taj zaostatak jest vjera u hipotezu evolucije. Bogu hvala, kada se radi o odnosu prema hipotezi evolucije, zadnji potez pape Benedikta XVI. bio je upravo njegovo službeno davanje apostolskog blagoslova katoličkoj kreacionističkoj konferenciji na Gustav Siewerth akademiji na kojoj su znanstvenici katolici najradikalnije razotkrili znanstvenu neutemeljenost hipoteze evolucije.

 

Vezani članci