nacija.hr

Prof. dr. Roberto de Mattei: Katoličkoj vjeri se ne šteti samo krivovjerjem

Sa bloga Splendor Domini prenosimo prijevod članka poznatog katoličkog intelektualca prof. dr. Roberta de Matteia u kojem se posebno osvrće na sivu zonu, odnosno izjave koje sve ako i nisu izričito krivovjerne, škode vjeri i Crkva ih osuđuje i kvalificira već prema tomu koliko se udaljuju od katoličke istine.

“U dugom intervjuu objavljenom 30. prosinca 2016. u njemačkom tjedniku Die Zeit, L. kard. Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, nabacio je krucijalno aktualno pitanje.

Kad ga je novinarka pitala što misli o katolicima koji napadaju Papu nazivajući ga heretikom, odgovorio je: ‘Ne samo zbog službe, nego se zbog osobnoga uvjerenja moram usprotiviti. Prema bogoslovnoj definiciji, krivovjerac je katolik koji uporno niječe jednu objavljenu istinu koju Crkva kao takvu nalaže vjerovati. Nešto je posve drugo kad se oni koji su službeno zaduženi poučavati vjeri izraze na ponešto nesretan, zavodljiv ili nejasan način. Učiteljstvo Pape i biskupa nije iznad Riječi Božje, nego joj služi. (…) Papinske izjave imaju različit stupanj obvezivosti- počevši od neke definitivne odluke ‘ex cathedra’ do homilije koja više služi duhovnom produbljenju’.

 

Danas postoji težnja padanja u simplicističku dihotomiju između krivovjerja i pravovjerja. Riječi kard. Müllera nas podsjećaju na to da između bijeloga (potpunoga pravovjerja) i crnoga (otvorenoga krivovjerja) postoji jedna siva zona koju su bogoslovci precizno istražili. Postoje doktrinarne propozicije koje – iako nisu izričito krivovjerne- Crkva ne odobrava, s bogoslovnim kvalifikacijama proporcionalnima njihovoj težini i suprotnosti s katoličkom doktrinom. Oporba istini artikulira se u različitim stupnjevima prema tomu je li izravna ili neizravna, neposredna ili daleka, otvorena ili skrivena itd. ‘Bogoslovne cenzure’ (ne smiju se pomiješati s crkvenim cenzurama ili kaznama) izražavaju, kako objašnjava o. S. Cartechini u svojoj klasičnoj studiji, negativan sud Crkve o kojem izrazu, kojem mišljenju ili o čitavom bogoslovnom nauku (‘Dall’opinione al domma. Valore delle note teologiche’, Edizioni ‘La Civiltà Cattolica’, Rim, 1953.).

Taj sud može biti privatan, ako ga daju jedan ili više bogoslovaca na vlastitu pobudu, ili javan i služben ako ga je objavio crkveni auktoritet. U ‘Rječniku dogmatskoga bogoslovlja’ P. kard. Parentea i msgr. A. Piolantija stoji ovako: ‘Mnogo je formula cenzure sa stupnjevanjem koje ide od minimuma do maksimuma. Mogu se svrstati u tri kategorije:

 

I.) glede doktrinarnog sadržaja, neka propozicija može biti cenzurirana kao: a) krivovjerna, ako otvoreno protuslovi jednoj istini vjere koju je kao takvu Crkva definirala; prema većoj ili manjoj oporbi prema vjeri, može se reći da je bliža krivovjerju ili da miriše na krivovjerje; b) kriva u vjeri, ako protuslovi ozbiljnom bogoslovnom zaključku koji proizlazi iz objavljene istine i razumskog načela; ako se protivi jednostavnoj zajedničkoj prosudbi među bogoslovcima, propozicija se cenzurira kao ‘temeraria’ [lakomislena].
II.) u odnosu na manjkav oblik, propozicija se može prosuditi kao višeznačna [equivoca], upitna [dubbia], podmukla [capziosa], sumnjiva [sospetta], lošeg prizvuka [male sonante] itd., sve da i ne protuslovi kojoj istini vjere pod čisto doktrinarnim gledištem.
III.) gledom na učinke koje može proizvesti zbog posebnih okolnosti vremena i mjesta, a da i nije kriva po sadržaju i obliku. U takvom se slučaju propozicija cenzurira kao izopačena [perversa], zlobna [viziosa], sablažnjiva [scandalosa], opasna [pericolosa], zavodnička [seduttiva] za jednostavne’ (‘Dizionario di teologia dogmatica’, Studium, Rim, 1943., str. 45-46).
U svim tim slučajevima katoličkoj istini nedostaje doktrinarna cjelovitost ili je izražena na manjkav i neprikladan način.
Ta preciznost u kvalificiranju zabluda razvila se posebno u XVII. i XVIII. st. kada se Crkva morala suočiti s prvom zabludom koja se borila da ostane unutar Crkve: jansenizmom. Strategija jansenista, kao i kasnija modernista, bila je ta da su nastavljali tvrditi svoju punu pravovjernost usprkos ponovljenim osudama. Da bi izbjegli optužbu za krivovjerje, iznalazili su dvoznačne i zavodljive formule vjere i morala koje se nisu izravno suprotstavljale katoličkoj vjeri i koje su im dopuštale da ostanu unutar Crkve. Isto su tako precizno i odlučno i pravovjerni bogoslovci pronalazili jansenističke zablude, označavajući ih prema njihovima posebnim obilježjima.
Papa Klement XI. u buli ‘Unigenitus Dei filius’ od 8. rujna 1713., cenzurirao je 101 propoziciju knjige ‘Réflexions morales’ jansenističkoga bogoslovca P. Quesnela, među ostalim, kao ‘krive, zavodljive, kao one koje loše zvuče, sablažnjive, opasne, lakoumne, nepravedne za Crkvu i njezinu praksu, i ne samo u Crkvi nego i za svjetovnu vlast, pogrdne, zavodljive, bezbožne, bogohulne, sumnjive zbog krivovjerja i koje mirišu na krivovjerje, i kao krivovjerne i kao sklone krivovjerju i raskolu, krive, vrlo blize krivovjerju, više pute osuđivane, i konačno kao krivovjerne,’ (Denz.-H., br. 2502).
Pio VI. je u buli ‘Auctorem fidei’ od 28. kolovoza 1794. sa svoje strane osudio 85 propozicija jansenističke sinode iz Pistoje (1786.). Neke od njih su izričito označene kao krivovjerne, a druge kao: raskolničke, sumnjive za krivovjerje, koje vode k herezi, u korist krivovjeraca, lažne, krive, škodljive, sablažnjive, lakoumne, uvredljive za opću crkvenu praksu (Denz. H., br. 2600-2700). Svaki od tih pojmova ima različit značaj. Tako je propozicija u kojoj Sinoda iz Pistoje ispovijeda svoju uvjerenost ‘da je biskup od Krista primio sva prava potrebna za dobro upravljanje biskupijom’, neovisno o papi i koncilima (br. 6), ‘kriva’ i ‘vodi u raskol i rušenje hijerarhijske vlasti’ [br. 7]; ona u kojoj se odbacuje limb (br. 26), drži se ‘lažnom, lakoumnom, nepravednom prema katoličkim školama’; propozicija koja zabranjuje postavljanje na oltare relikvijara i cvijeća (br. 32) naziva se ‘lakoumnom, nepravednom prema odobrenom običaju Crkve’; ona koja se nada povratku arhaičnih rudimenata liturgije, ‘pozivajući na pojednostavljenje obredâ, da se izvršavaju na pučkom jeziku i izgovaraju glasno’ (br. 33), definira se kao ‘lakomislena, uvreda za pobožne uši, uvredljiva za Crkvu, sklona prigovorima krivovjeraca protiv same Crkve’.

 

Analiza Završnog izvještaja Biskupske sinode iz 2015., provedena u skladu s načelima katoličkoga bogoslovlja i morala, ne može drugo doli ustanoviti velike manjkavosti u tom dokumentu. Mnoge bi se propozicije mogle definirati kao takve koje zlo zvuče, kao krive, lakoumne itd., sve ako ni jedna nije formalno krivovjerna.

 

Nedavno, 6. siječnja 2016., na svim se svjetskim društvenim mrežama rasprostranila videoporuka pape Franje posvećena međureligijskom dijalogu, u kojoj se čini da se katolici, budisti, židovi i muslimani stavljaju na istu razinu kao ‘djeca (jednoga) Boga’ kojega svatko susreće u svojoj vlastitoj religiji, u ime nekog zajedničkog ispovijedanja vjere u ljubavi. Franjine riječi kombinirane s onima ostalih protagonista videa i posebno sa slikama, prenose sinkretističku poruku koja, barem neizravno, protuslovi nauku o jedinstvenosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve, potvrđenom u okružnici Mortalium animos Pija XI. (1928.) i Izjavi Dominus Iesus nekadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere J. kard. Ratzingera (6. kolovoza 2000.).

 
 

Želimo li kao jednostavni katolici krštenici primijeniti crkvene bogoslovne cenzure na ovaj video, morali bismo ga označiti da je takav koji: navodi na krivovjerje, što se tiče sadržaja; višeznačan je i podmukao, što se tiče forme; sablažnjiv, što se tiče učinaka na duše. Javni i službeni sud spada na crkveni auktoritet i nitko više od sadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere nema pravo i ovlast izjasniti se o ovoj stvari. Mnogi uznemireni katolici to čvrsto zahtijevaju.”

Vezani članci