nacija.hr

Prof. dr. Roberto de Mattei: Oskvrnuta bazilika

Sa bloga Splendor Domini prenosimo tekst katoličkog intelektualca, prof. dr. Roberta de Matteia:

“Slika koja će ostati u sjećanju na otvaranje izvanredne Svete godine milosrđa nije antitrijumfalistička ceremonija koju je papa Franjo vodio ujutro 8. prosinca 2015., nego bombastični spektakl ‘Fiat lux: Illuminating Our Common Home’ koji je okončao taj dan, zapljusnuvši zvukovima i svjetlosnim efektima pročelje i kupolu Svetog Petra.
 
Tijekom ‘showa’ koji je sponzorirao ‘World Bank Group’, bile su projicirane gigantske slike lavova, tigrova, leoparda na pročelje bazilike Svetog Petra koja je izgrađena upravo na ruševinama Neronova cirkusa u kojem su bijesne zvijeri proždirale kršćane. Zbog igre svjetla se činilo da je Bazilika okrenuta naopako, rastopljena i uronjena u vodu, dok su se na pročelju pojavljivale ribe-klauni i morske kornjače, kao da evociraju otapanje struktura Crkve, lišene svakog elementa stabilnosti. Divovska sova i čudna, svijetleća krilata bića letjela su iznad kupole dok su budistički monasi u hodu čini se naznačavali put spasenja koji je alternativan kršćanstvu. Ni jednoga vjerskoga simbola, ničega što se odnosi na kršćanstvo. Crkva je prepustila prvenstvo vrhovnoj prirodi.
 
A. Tornielli je napisao da se nitko ne treba skandalizirati jer- kako dokumentira povjesničar umjetnosti S. Barbagallo u svojoj knjizi ‘Životinje u religijskoj umjetnosti. Bazilika Svetog Petra’ (Libreria Editrice Vaticana, 2008.)- mnogi su umjetnici tijekom stoljeća oko groba svetog Petra prikazali bujnu faunu. Ako je bazilika Svetog Petra jedan ‘sveti zoološki vrt’, kako auktor tog djela bez poštovanja misli, nije to zato što su životinje koje su prikazane u Bazilici zatvorene u sveti okvir, nego zbog svetog značenja, dakle usmjerenja na transcendentnu svrhu, koje umjetnost pridaje tim životinjama.
 
U kršćanstvu životinje nisu pobožanstvenjene, nego se vrjednuju prema svojoj svrsi koja je ta da ih je Bog odredio na službu čovjeku. U psalmima čitamo: ‘Postavio si ga vladaocem nad djelom ruku svojih, sve si mu metnuo pod noge:/ Sve ovce i goveda, i životinje poljske,/ Ptice nebeske i ribe morske, štogod samo ide stazama morskim’. Bog je za vrhunac i krunu stvaranja postavio čovjeka i sve mu podložio da kao predstavnik kozmosa sve upravlja prema Bogu: ‘Tada reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju! Neka on vlada nad ribama morskim, nad pticama nebeskim, nad stokom, nad svim zvijerima zemaljskim i nad svim, što gmiže po zemlji!’ Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih’ (Post 1, 26-27). Bog je krajnji cilj svemira, ali neposredni cilj fizičkoga svemira je čovjek. ‘I mi smo na izvjestan način svrha svih stvari’- kaže sveti Toma Akvinski (II Sent., d. 1, q. 2, a. 4, sed contra)- jer ‘Bog je stvorio sve stvari za čovjeka’ (Super Symb. Apostolorum, art. 1). 
 
Kršćanska simbolika životinjama pripisuje amblematično značenje. Kršćanstvo se ne bavi istrjebljenjem ili pak dobrobiti životinja, nego krajnjim i dubokim značenjem njihove prisutnosti. Lav simbolizira snagu, a jaganjac krotkost, da nas podsjete na opstojnost različitih krjeposti i savršenstava koje samo Bog posjeduje u punini. Na zemlji, čudesna skala stvorenja, od anorganske tvari do čovjeka, ima bit i intimno savršenstvo koje se izražava jezikom simbolâ.
 
Ekologizam se predstavlja kao vizija svijeta koja preokreće tu hijerarhijsku skalu, eliminirajući Boga i detronizirajući čovjeka. Čovjek je stavljen na razinu apsolutne jednakosti s prirodom, i to ne samo u odnosu međuovisnosti sa životinjama, nego također s neanimiranim komponentama okoliša koji ga okružuje: brjegovima, rijekama, morima, krajobrazima, hranidbenim lancima, ekosustavima. Prihvaćanje toga kozmologijskoga nazora znači ukidanje svake granice između čovjeka i svijeta. Zemlja sa svojom biosferom tvori neku vrstu jedinstvenoga geoekologijskoga kozmičkoga entiteta. Ona postaje više od ‘zajedničkog doma’: ona predstavlja božanstvo. 
 
Prije pedeset godina, kad je završio II. vatikanski koncil, prevladavajuća je tema toga povijesnoga razdoblja bila jedna vrsta ‘kulta čovjeka’, sadržana u pojmu ‘integralnog humanizma’ Jacquesa Maritaina. Knjiga toga francuskog filozofa s tim se naslovom pojavila 1936., no razvila je najveći utjecaj kad ju je jedan entuzijastični čitač, G. B. Montini, koji je postao papa s imenom Pavao VI., htio učiniti kompasom svoga pontifikata. U svojoj homiliji na misi 7. prosinca 1965., Pavao VI. je podsjetio da se na II. vatikanskom dogodio susret između ‘religije Boga koji je postao čovjekom’ i ‘religije (jer to jest) čovjeka koji sebe čini Bogom’.
 
Pedeset godina kasnije doživljavamo prijelaz od integralnog humanizma k integralnoj ekologiji, od Povelje o pravima čovjeka do povelje o pravima prirode. U XVI. st. humanizam je odbacio srednjovjekovnu kršćansku civilizaciju u ime antropocentrizma. Pokušaj da se na ruševinama Božjega grada izgradi Grad čovjeka, tragično je propao u XX. st., a svi pokušaji da se antropocentrizam kristijanizira pod imenom integralnog humanizma, nisu ništa donijeli. Religiju čovjeka nadomjestila je sada religija Zemlje: na mjesto kritiziranog antropocentrizma, zbog njegovih ‘devijacija’, stupa nova ekocentrična vizija. Rodna teorija koja rastvara svaki identitet i svaku bit, spada u tu panteističku i egalitarnu perspektivu. 
 
Radi se o radikalnoj evolucionističkoj koncepciji koja se uvelike slaže s onom Teilharda de Chardina. Bog je ‘samosvjesnost’ svemira koja evoluirajući postaje svjesna vlastite evolucije. Nije slučajno da se u paragrafu 83 okružnice ‘Laudato sì’ pape Franje, citira Teilharda, a filozofi kao što su E. M. Radaelli i A. X. da Silveira, upozorili su na točke u nesuglasju s katoličkom Predajom. Spektakl ‘Fiat lux’ predstavljen je kao ‘ekološki manifest’ koji u slike želi prenijeti encikliku ‘Laudato sì’.
 
A. Socci je u ‘Liberu’ spektakl definirao kao ‘gnostičku, neopogansku inscenaciju s preciznom protukršćanskom ideologijskom porukom’. Primijetio je da je ‘u Svetom Petru, na svetkovinu Bezgrješnog Začeća, čašćenju Majke Božje pretpostavljeno čašćenje Majke Zemlje, da se propagira dominantna ideologija; ‘klimatistička i ekologistička religija’, neopoganska i neomaltuzijanska, potpomognuta snažnim svjetskim centrima moći. Jedna duhovna profanacija (također stoga što je to mjesto- ne zaboravimo- mjesto kršćanskoga mučeništva)’.
 
‘Dakle’- napisao je A. Gnocchi u ‘Riscossi Christiani’- ‘nije IS oskvrnuo srce kršćanstva, nisu sekularni ekstremisti ranili katolički ‘Credo’, nisu uobičajeni bogohulni i prostački umjetnici okaljali vjeru tolikih kršćana. Nije trebalo kontrola ni detektora metala da se spriječi vandalima ulazak u tvrđavu Božju, jer ti su se već nalazili unutar zidina i već su aktivirali svoju bombu u multikoloru s prijenosom diljem svijeta iz topline i udobnosti kontrolne sobe’. 
 
Fotografi, grafičari i oglašivači koji su ostvarili ‘Fiat lux’ znaju što bazilika Sv. Petra znači za katolike: materijalnu sliku Mističnoga Tijela Kristova koje je Crkva. Igre svjetla koje su osvjetljavale Baziliku imale su simboličnu namjeru, upravo suprotnu onom što se izražavalo svim svijećama, svjetiljkama i vatrama koje su tijekom stoljeća prenosile značenje božanskoga svjetla. To je svjetlo bilo utrnuto 8. prosinca. Među slikama i svjetlima projiciranima na Baziliku manjkalo je ono našega Gospodina i Bezgrješne čija je bila svetkovina. Bazilika je bila uronjena u lažno svjetlo paloga anđela, Lucifera, kneza ovoga svijeta i kralja tmine. 
 
Riječi ‘božansko svjetlo’ nisu samo metafora, nego stvarnost, kao što su stvarnost i tmine koje ovijaju svijet. A, u ovo predbožićno vrijeme čovječanstvo iščekuje trenutak u kojem će noć postati svijetla kao dan, ‘nox sicut dies illuminabitur’ (Ps 11)
Cijeli tekst vidi na blogu Splendor Domini

Vezani članci