nacija.hr

Propovijed mons. Schneidera: Kršćanski život i progoni

Sa stranice tradicionalnamisa.com prenosimo propovijed biskupa Schneidera:

Kršćanski život i progoni

 Draga braćo i sestre u Kristu! Naš Gospodin i Spasitelj Isus Krist je prije svoje otkupiteljske smrti na križu u prisutnosti nevjerujućih vlasti ovoga svijeta svečano navijestio: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet – da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.“ (Iv 18,37). Sav život i poslanje našega Gospodina sastojali su se u svjedočenju vječne Božanske istine, i to u tolikoj mjeri da je dao i vlastiti života radi te istine. Sušta suprotnost duhu i životu Isusa Krista bio bi strah od priznavanja istine, kompromis, pa čak i najmanji kompromis po pitanju istine.

Naš Gospodin govori svim svojim učenicima svakoga vremena: „I vi ćete svjedočiti [za Mene]“ (Iv 15,27). Mi, koji vjerujemo u Isusa Krista, nazivamo se kršćanima. Dakle, imamo veliku čast i povlasticu da nas nazivaju prema Kristu. Stoga, kršćani ne samo da nose Kristovo ime, već imaju svetu dužnost da nasljeduju Krista. Papa sv. Lav I je rekao: „Kršćani, prepoznajte svoje dostojanstvo!“ (Serm. 21,3). Također se nazivamo kršćanima prema svetom mirisnom ulju, koje zovemo krizma, s kojim smo pomazani u sakramentu svete Potvrde. U ovom sakramentu, ulje označava preobilnu milost, koja se raspršuje po duši kršćanina kako bi ga učvrstila u vjeri; a balzam, koji je mirisan i koji spriječava kvarenje, naznačuje da je kršćanin, ovom milošću osnažen, sposoban širiti miomiris kršćanske kreposti i da je sposoban čuvati se od iskvarenosti grijeha. Pomazanje se čini na čelu, tamo gdje se javljaju znaci straha i srama, tako da bi onaj potvrđeni mogao spoznati da se ne treba crveniti kada ga zovu kršćaninom, i kada ispovijeda svoju kršćansku vjeru, niti se treba bojati neprijatelja svoje vjere. Krizmaniku se [u tradicionalnom obredu svete Potvrde, op. prev.] daje lagani udarac po obrazu, da bi znao da mora biti spreman podnijeti svaki napadaj i svaku kaznu za vjeru Isusa Krista.“ (Katekizam pape sv. Pija X.).

Biti istinski kršćanin, odnosno biti katolik, znači biti Kristov vojnik, priznavatelj Krista, pa čak i mučenik za Krista, ako je takva Božja volja. Drugim riječima, biti katolik znači biti hrabar, dopustiti da milost jakosti, koju smo primili u svetoj Potvrdi, donosi plodove u našem životu. Činiti kompromise u vezi katoličke istine, biti politički korektan bilo unutar, bilo izvan Crkve, znači izravno proturječiti kršćanskom imenu, katoličkom imenu.

U naše dane, ne trebamo posebno dokazivati činjenicu da kršćani žive u vremenu progona, i to skoro na globalnoj razini. Ova naša situacija vrlo je slična razdoblju sveopćih progona kršćana u prvim stoljećima. Iz vremena tih prvih progona možemo čuti ove ohrabrujuće riječi: „[Kršćani] ljube sve, a svi ih progone. Ne poznaju ih, a osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljuju. Preziru ih, a iz prezira im cvate slava. Ocrnjuju ih, a poštenje im sja. Grde ih, a oni blagosiljaju. Gaze ih, a oni iskazuju čast. Dobrotvori su, a kažnjavaju ih kao zlotvore; smrtnoj se kazni raduju kao da ustaju na život. Židovi protiv njih ratuju kao protiv tuđe rase, a Heleni ih progone: ali njihovi mrzitelji ne znaju kazati uzroka neprijateljstvu. Zar ne vidiš da ih bacaju pred divlje zvijeri kako bi se odrekli Gospodina, a kako ipak ne bivaju svladani? Zar ne vidiš: što veći broj njih muče, toliko se broj drugih kršćana uvećava? Takva djela ne nalikuju ljudskima, to je sila Božja. To je istina Njegove prisutnosti.“ (Poslanica Diognetu 5;7).

Jedan od najvažnijih i najposebnijih doprinosa Drugog vatikanskog sabora sastoji se u njegovom nauku o sveopćem pozivu vjernika na svetost (usp. Lumen Gentium, 39-42), a isti Sabor govori nam da je mučeništvo vrhunac svetosti (usp. Lumen Gentium, 42).

Kako bismo ostali vjerni našem plemenitom pozivu da budemo kršćani, da budemo katolici, da budemo Kristovi vojnici, moramo poznavati primjere hrabrih kršćana i mučenika. Može nas nadahnuti primjer sv. Phillipa Howarda, oca obitelji iz Engleske XVI. Stoljeća. U jednoj od tamnica Londonskog tornja (Tower of London), on, grof od Arundela, trpio je preko deset godina radi svoje vjernosti katoličkoj vjeri. Kraljica Elizabeta je uvidjela kako nije ispravno da njen plemeniti grof umre u tamnici. Ona je stoga grofu poslala svoga premijera kako bi ga pokušala uvjeriti da promijeni svoje mišljenje. Dane su mu vrlo primamljive ponude, samo ako se odrekne katoličke vjere. Sveti Phillip je imao mladu suprugu i sina, dječačića koji se rodio nakon njegovog zatočenja, i koga nikada nije vidio. Obećali su mu potpuno vraćanje njegove cjelokupne imovine, i ponovno sjedinjenje s njegovom mladom obitelji. Sveti Phillip je odgovorio: „Ništa na ovom cijelom svijetu, pa čak niti osobe koje su mi najdraže, ne mogu me natjerati da se odreknem katoličke vjere. Uistinu je sramotno ležati u okovima grijeha, no slavno je nositi spone i lance radi ljubavi prema Isusu Kristu.“ Na zidu svoje ćelije s komadićem ugljena je napisao riječi koje su i danas vidljive: „Što više [izdržimo] trpljenja za Krista u ovom životu, to više [ćemo primiti] slave s Kristom u životu koji dolazi.“ (“Quanto plus afflictiones pro Christo in hoc saeculo, tanto plus gloriae cum Christo in futuro”). Ovo su bile njegove posljednje riječi. Trpio je deset godina i umro 1595. u dobi od četrdeset godina.

Iz prvih stoljeća Crkve imamo dirljiv primjer mučeništva cijele župne zajednice u gradu Abitini (Abiteni) u Sjevernoj Africi tijekom Dioklecijanovih progona. Sveti svećenik Saturnin je u nedjelju sa svojim župljanima slavio svetu Misu, ali u tajnosti, jer je kršćanima bilo zabranjeno okupljati se na bogoslužjima. Snage reda su iznenada provalile u sobu i uhitile sve prisutne. Djeca sv. Saturnina, udovca, koja su mu rođena prije njegova ređenja, bila su prisutna. To su bili Saturnin i Feliks, lektori, Marija, posvećena djevica, i Hilarion, šestogodišnji dječak. Svi župljani i njihov svećenik su odvedeni pred suca, i zatim u zatvor do smaknuća. Na putu do suda susreli su svoga biskupa Fundana, koji je prethodno počinio čin apostaze (otpada od vjere). Dječačić Hilarion je na sučevo pitanje odgovorio: „Kršćanin sam, i bio sam na liturgiji. Išao sam svojom voljom, nitko me na to nije natjerao.“ Sudac, koji se sažalio nad njime, pokušao ga je uplašiti prijeteći mu djetinjastim kaznama, no dječačić se samo nasmijao. Tada mu je upravitelj rekao: „Odrezat ću ti nos i uši.“ Hilarion je odgovorio: „Možeš to učiniti, ali ja ću i dalje ostati kršćanin.“ Kada je prokonzul naredio da ih se vrati u zatvor radi smaknuća, mali Hilarion je sa svojim župljanima uskliknuo: „Bogu hvala“. Ovaj maleni dječak, drugi adolescenti sa svojim majkama, očevima i obiteljima zajedno su sa svojim svećenikom dali zadovoljštinu za apostazu svoga biskupa. Po ovoj činjenici vidimo da Bog u nekim razdobljima povijesti Crkve dopušta da maleni, vjernici, imaju više snage i čvrstoće u vjeri od nekih pripadnika visokog klera.

Recimo stoga, riječima Svetoga pisma: „Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedokâ, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa.“ (Heb 12, 1-2). Mi katolici smo povlašteni, jer smo duhovni sinovi i kćeri, braća i sestre tolikih mnogih mučenika i priznavatelja vjere iz dvotisućljetnog postojanja Crkve. Ovaj oblak svjedoka sastavljan je od vjernika svake dobi i svakoga društvenog staleža.

Svako razdoblje povijesti Crkve okrunjeno je s blistavim mučenicima. U naše dane svi smo svjedoci novih kršćanskih mučenika, naročito na Bliskom Istoku, gdje na očigled cijeloga svijeta naša braća i sestre u Kristu podnose mučeništvo. Jedan od najupečatljivijih primjera ovoga je mučeništvo 21 koptskog kršćana na obalama libijskog grada Sirte prošle veljače. Svi su klečali, i izgovarali ime Isusovo neposredno prije svog smaknuća odsijecanjem glave. Kasnije se saznalo da je 21. mučenik bio iz Čada. Izvorno nije bio kršćanin, no kada je svjedočio neizmjernoj vjeri ostalih, i kada su ga teroristi pitali odriče li se Isusa, svjedoci kažu da je odgovorio: „Njihov Bog je moj Bog“, znajući da će ga radi toga ubiti; on je stoga primio krštenje u krvi.

U počecima Crkve, Duh Sveti je govorio kroz usta svetog Ivana Apostola sljedećim riječima, koje su upućene i nama danas: „Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života.“ (Otk 2,10). Amen.

Ljubljana, 19. studenog 2015.

Izvor: tradicionalnamisa.com

Vezani članci