nacija.hr

Blagoslovljen Bog Izraelov!

Patnja može biti izvor velike milosti i ništa nas tako ne približava Bogu kao što to čini patnja. Blagoslovljena patnja koja nas približava onome što je bitno, a pogotovo patnja koja nas približava Bogu Izraelovom.

Tekst: Elvis Duspara

Prije tri nedjelje, 25. 10. 2015., u osam sati ujutro, išao sam pokupiti roditelje koji su se vraćali s mora. Kako sam bio u svojim mislima, a ionako nema nikoga na cesti, polako sam vozio i razmišljao gdje ih je najbolje pričekati. Skrećem lijevo kod Šoping centra Prečko i odjednom iza sebe čujem živčani zvuk trube. Vozač potpuno izobličena lica me pretiče tako što i on skreće lijevo. Da nisam prikočio, sigurno bi se zabio u mene. Dok sam ga gledao kako nešto urla samo sam mu odmahnuo rukom.

– Stari, nemaš ti problema u životu. Ako je tebi ovo vrhunac problema što netko nije skrenuo onda kada si ti zamislio, tebi je stvarno super u životu. – sa smješkom sam promatrao cijelu tu situaciju.

Taj čovjek nije znao, osim ako ga neki duh nije nadahnuo, da sam išao pred roditelje koji su se vraćali s Korčule zato što sam im rekao da ne znam što donose ne dani nego sati koji su pred nama. Nije on znao da sam večer prije gledao kako mi dijete u bolnici doslovno umire pred vlastitim očima. Ne zna on da nakon što pokupim roditelje idem na Svetu Misu moliti Boga Izraelovog da produlji dane mome najmlađem sinu…

Iako ne obraćam previše pozornosti na snove, ima taj jedan san od prije godinu dana u kojem sam sanjao da moj najmlađi sin diše kao kroz vodu. Dakle, dok diše čuju se mjehurići koji isplivavaju na površinu. Nakon toga, kako to samo u snu bude, sin mi se nalazi u bolnici na aparatima i puni se vodom. Doktori ne znaju što mu je dok se on vidljivo puni tom nekom vodom. Odjednom se oko njegove glave pojavljuje ogromna kaplja vode i on u mome snu umire.

– Jel’ se može on puniti nekako vodom? – pitao sam ne znam više ni ja sam kojeg doktora po redu.

– Zašto bi se punio vodom? Otkuda vam to? S djetetom vam je sve u redu. – dobio bih odgovor.

A sve je počelo tako što smo čuli kao žubor vode dok sin diše. Isto kao u mome snu.

– Ma, neću obraćati pozornost na snove. Kod bronhitisa se ionako čuje kao da voda žubori. – sam sam sebi govorio dok sam prvi puta vozio maloga na pregled kod doktora.

Ukratko, prvo je bila neka virozica bez temperature, pa se to pretvorilo u bronhitis koji se pretvorio u sumnju na upalu pluća. U međuvremenu je dijete dobilo neku crijevnu virozu, da bi na kraju počeo povraćati uz stalne bolove u trbuhu. Trebam li spomenuti da dijete od tri godine više nije htjelo niti kap vode staviti u sebe? S obzirom da je sin stalno spavao i vidljivo klonuo, supruga i ja smo bili uporni s odlascima u bolnicu sve dok ga na kraju nisu i primili. To je bilo u petak kada su ga konačno primili u Zaraznoj i dali mu tri boce infuzije. No, naš najmlađi sin je i dalje kopnio, a njegovo stanje je vidljivo bilo sve gore i gore. Ujutro dolazi jedan predivni doktor i već nakon desetak minuta pregleda kaže kako je stanje jako loše i da se vidi da ga jako boli trbuh. Šalje ga na ultrazvuk i rendgen trbuha…

Jesam li u međuvremenu molio Boga da mi ozdravi sina? Naravno da jesam. Inače jako pazim kako i što molim pa stvarno smatram da su moje molitve jako košer. Ne molim se svecima, nego Ocu u Ime Isusovo. Molim za svoje neprijatelje, blagoslivljam one koji me mrze ili mi žele zlo, molim za sve one koji su me na bilo koji način povrijedili u životu… Da ne nabrajam sve kako molim, ono što želim naglasiti je da pokušavam moliti svojim riječima i jako pazim da nešto ne činim suprotno onome što piše u Svetom Pismu. No, iako sam redovito molio, stanje moga najmlađeg sina je bilo sve gore i gore. Ja sam u sebi osjećao da nema snage u mojoj molitvi i da ona ne izvire iz dubine moga bića. Nije to bila ona vapajna molitva koja probija sve oblake tame i koja dopire direktno do Boga Izraelovog. To je više bila forma izgovorenih riječi u kojima nema snage.

– Molim Te Oče u Ime Isusovo ozdravi mi sina. – više bih mehanički molio kao da izgovaram neke obične riječi.

Čak sam i razmišljao o tome jer mi se nije dopadalo zašto ne molim vapajem nego molim reda radi u nadi da će moj Bog uslišiti molitvu učinjenu čisto radi forme. Te moje molitve nisu izvirale iz dubine moga bića. To su bile prazne izgovorene riječi bez ikakve snage u njima. I sada znam i svjedočim da se Boga Izraeleovog, koji istražuje srca i bubrege, ne može varati. Ne ide se pred Boga Izraelovog tako da ga usne časte, a srce je daleko od Njega. E, ja sam usnama častio, ali mi je srce bilo daleko u tome trenutku.

Nije stvar u tome da ja ne vjerujem u Boga Izraelovog nego je moje stanje bilo takvo da nisam shvaćao ozbiljnost situacije. U biti, shvaćao sam da se može dogoditi najgore, ali uvijek postoji neka mala nada da neće baš mene pogoditi goruća strelica Zloga.

Što se tiče lanca molitve, već dulje vremena ne želim da se svatko moli za mene jer se, po meni, mnogi mole pogrešno i nisam siguran da njihova molitva ne bi kojim slučajem štetila ako ih tražim da se mole. Imam tih nekoliko svoje braće u Kristu za koje znam da mole kako treba i njih sam već zvao da se mole za mog sina.

Ujutro dolazim u Zaraznu i počinjem se moliti nad sinom koji već dva dana ne može imati stolicu.

– U ime Isusa Krista, zapovijedam duhu smrti da odstupi! – molim se dok sam mu položio ruku na trbuh i sam se sebi čudim zašto to govorim.

U tome trenutku moj sin počinje imati vjetrove i na trenutak izgleda bolje. No, i dalje plače i govori kako ga boli trbuh koji se jako napuhao.

– Nije dobro! Dijete vam je jako loše! Ima ileus, tj. zatajenje crijeva i nekakvu blokadu u gornjem dijelu crijeva. Mislim da mora hitno na operaciju. – supruga i ja slušamo tog divnog doktora iz Zarazne dok vidimo na njegovom licu i ponašanju da je iskreno zabrinut za stanje djeteta koje nam je Bog dao na čuvanje.

Na ultrazvuku i rendgenu trbuha su ustanovili da je naš sin pun neke vode.

– Otkuda ta silna voda u njemu? – pitam ja, a u glavi mi san koji me progoni već godinu dana.

Ne dobijam odgovor i vidim da je stanje jako loše i da su svi zabrinuti.

– Doktore, jel’ on životno ugrožen? – pitam.

– Za sada nije, ali mora otići na kirurgiju da oni odluče što dalje raditi. – odgovara doktor koji je već dogovorio da našeg sina hitno prevezu bolničkim kolima u bolnicu u Klaićevoj.

Za doktore u Klaićevoj znam da rade najviše što mogu za svako dijete i što se medicinske skrbi tiče nisam zabrinut. Pogotovo sam miran što se tiče vezano uz odjel kirurgije jer mi je od prije poznato da su tamo redom vrsni kirurzi. U Klaićevoj bolnici imam velikih prijatelja i braće u Kristu, pa sam dodatno miran. No, postoje neke stvari koje nisu do doktora i koliko god se oni trudili uvijek može nešto krenuti loše. Tu je taj moj san koji upravo proživljavam.

– Ante, dijete mi je jako loše. Treba na operaciju. Ima zatajenje crijeva i nije dobro. A tu je i onaj moj san koji me progoni, a sve se odvija tako… – zovem prijatelja kirurga iz Klaićeve kojega volim kao brata.

– Samo se smiri. Marko je dežurni. U sigurnim ste rukama. – smiruje me Ante.

Odnos između Ante i mene je iskreno bratski. Ne krijemo tu ljubav jedan prema drugome i mnogo puta sam se oslonio upravo na njega. Zahvaljujem Bogu što mi je Antu stavio da bude dio moga života.

– U sigurnim ste rukama. Sada ste tu i pazit ću ti na dijete kao da je moje vlastito, ali mora ostati u bolnici. – smiruje suprugu i mene kirurg Marko koji pokazuje zavidnu razinu pribranosti iako smo supruga i ja vidljivo zabrinuti.

Marko je također veliki prijatelj obitelji i znamo se još iz njegovih studentskih dana. Inače, Marko je na ponos našoj župnoj zajednici, pravi prijatelj i brat u Kristu uvijek spreman pomoći. Što se tiče medicinske skrbi, potpuno sam miran, jer znam da je moje dijete u rukama vrhunskih doktora i da ti dečki i cure jako dobro rade svoj posao. No, postoje stvari koje nisu u njihovoj nadležnosti i koliko god se trudili i radili ispravno svoj posao uvijek postoji mogućnost da se nešto zakomplicira.

– Što je ovo? Krv se zgrušava… – gledam i čujem doktoricu koja pokušava uzeti krv iz vene mome sinu i vidim joj po izrazu lica da je jako zabrinuta.

– E moj Elvise, medicina ti nije egzaktna. Uvijek nešto može krivo krenuti i drugačije nego si mislio. – sjećam se riječi jednog člana obitelji koji je vrhunski nefrolog.

– Temperatura mu je 39,3., a nije okusio niti kap vode cijeli dan. – govorimo Marku koji traži da se učine dodatne pretrage.

– Nemojte mu davati antipiuretike jer moram znati gdje ga boli trbuh. Svakako dijete treba nahraniti pa mu dajte hladnu infuziju. Jako je dehidrirao. – čujem Marka kako govori ljubaznoj sestri.

– Kako je toliko dehidrirao kada je u toku noći i jutra primio tri boce infuzije? Pa, samo prije par sati su ga skinuli s infuzije u Zaraznoj. – pitamo se supruga i ja.

– Moram ići na operaciju, a kada se vratim vidjet ćemo je li dijete za operaciju ili nije. Sada će mu napraviti venski put da bi ga malo nahranili, a infuziju ćemo mu dati hladnu pa ćemo ga na taj način malo rashladiti od temperature. – objašnjava Marko i odlazi na operaciju.

No, kada su krenuli raditi venski put mome najmlađem sinu shvaćaju da u venama nema kapi krvi. Šalju ga u operacijsku salu da mu anesteziolog napravi venski put, ali niti tamo ne uspijevaju. Počinju ga hladiti oblozima da bi na taj način postigli da se krv vrati u vene, ali djetetu je sve lošije i lošije. Supruga i ja gledamo kako iz našeg sina pred našim očima izlazi život.

U jednom trenutku je samo doslovce poplavio i dobio neke fleke po rukama. Doktori donose onaj uređaj što mjeri količinu kisika u krvi i puls srca. Srce mi je stalo kada sam vidio da uređaj pokazuje da mu je zasićenost kisika u krvi samo 57%. Znam od prije da je sve ispod 90% alarmantno, no kada sam vidio tih 57% shvaćam da mi dijete umire pred očima. Na ekranu se pokazuje rad srca i odjednom se ti impulsi pretvaraju u ravnu crtu, a ja bez daha gledam tu ravnu crtu i ništa drugo nisam mogao niti pomisliti nego da mu je srce stalo. Započinjem vikati njegovo ime koliko me grlo nosi i sin otvara oči, a na ekranu opet vidim rad srca.

– Ljudi, dijete mi umire! Dajte nešto učinite! – čujem samoga sebe kako govorim svjestan da je pitanje trenutka kada će mi sin umrijeti.

– Doktorice, je li on životno ugrožen? – pitam doktoricu koja je u tome trenutku prisutna.

Kako na moje ponovljeno pitanje doktorica ne odgovara ja zaključujem da je stanje otelo se kontroli i da bi se moj san mogao ispuniti do kraja.

– Za sada je stabilan. – odgovara mi doktorica.

– Nisam vas pitao da li je za sada stabilan, nego da li je životno ugrožen? – ponavljam ja pitanje, a na licu doktorice vidim da je i ona vidno zabrinuta.

– Što se tiče pluća, nije životno ugrožen, ali što se tiče ostaloga ne mogu vam ništa garantirati. – dobijam odgovor od te divne doktorice koja se iskreno sva dala da bi mi spasila dijete.

– Dijete mi umire! Daj molim te pomozi! – zovem Antu i zapomažem da ako se može nešto učiniti da se učini.

U tom trenutku me zove Marko i ja ga dajem doktorici pored mene. Ne čujem što razgovaraju, ali ne trebam biti doktor pa da bih shvatio da je moj sin na odlasku.

Marko dolazi i moli mene i suprugu da izađemo napolje kako bi se mogli pripremiti za operaciju. Što se tiče Marka, niti trenutka ne sumnjam u njegovu stručnost jer znam da se radi o vrhunskom kirurgu. Znam s kolikom ljubavlju i brigom pristupa svakom svom pacijentu kao i svaki doktor u Klaićevoj kojega sam imao priliku upoznati. Sve je to meni poznato, ali što ako nije do njega…? Jedini venski put koji našem sinu uspijevaju pronaći je na centralnoj veni na vratu. Jedino još tu ima krvi.

Dok smo sjedili ispred tih metalnih vrata kirurgije, kum Ivić mi reče:

– Vjeruj kume! Samo vjeruj!

– Ma, vjerujem ja kume, ali bojim se da me moj Bog ostavio. Bože moj, zašto si me ostavio? – podižem pogled prema nebu dok mi se suze slijevaju niz obraze svjestan da je sve izgubljeno.

– Što to govoriš? Kako možeš reći da te Bog ostavio? Nije te Bog ostavio i neće te ostaviti do kraja svijeta!!! – viče Vjeko na mene.

Potpuni očaj vlada u meni. Sve je izgubljeno i ja postajem svjestan da moj sin, ako i bude operacije, nema snage za preživjeti je. Svjestan sam da se ti divni doktori trude oko mog djeteta i da se bore za njega, ali u meni je svijest da je sve to skupa izvan njihove kontrole. Oko mene je samo spaljena zemlja bez ijedne trunke nečega lijepoga. Osjećaj potpune odbačenosti od Boga. Kao da se moj Bog potpuno udaljio od mene. Nikada se tako odvojen od Boga nisam osjećao. I u tome trenutku kada je sve spaljeno, a ja više nemam nikakvog uporišta za što bih se uhvatio, događa se nešto nadnaravno. Odjednom, počinjem se obraćati svome Bogu, Bogu Izraelovu.

– Obećao si! Držim Te za riječ! Obećao si da me neće snaći nesreća i da se nevolja neće prikučiti šatoru mojemu. Držim Te za riječ! Tako piše u Psalmu 91. Možeš mi reći što hoćeš, ali ja sam shvatio da si to meni rekao i zato Te ne puštam nego Te držim za riječ. Piše “Ti što prebivaš pod zaštitom Svevišnjega reci Jahvi: “Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!””. E, zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam. Jahve, Bože Izraelov, jedini Bože! Držim te za riječ i ne puštam te Bože moj, Bože Izraelov. Prihvaćam Tebe kao svoga Boga i Tvoj narod kao svoj narod. Izaija 53 kaže da je On sve naše bolesti uzeo na sebe! Čvrsto vjerujem da mi je sina Isus Krist ozdravio prije dvije tisuće godina. Čvrsto vjerujem da je sve njegove bolesti Isus Krist uzeo na sebe na križu. Držim te za riječ da je dijete zdravo i ne puštam te Jahve, Bože Izraelov… – na glas sam se u čekaonici kroz suze vapajima molio Bogu Izraelovu.

Nikada prije nisam tako molio. To je molitva od srca koja nije dolazila mojom voljom nego je izašla iz mene pritisnuta nevoljom. Nije to molitva koju bih ja mogao ponoviti nego je to bio milosni dar da tako molim. Tako moli samo onaj kojega je pritisnula velika nevolja i koji je svjestan da je Bog jedina nada i da samo On može dati spas.

– Smirite se, nemojte paničariti… – prilazi mi neka žena i pokušava me utješiti dok joj ja rukom pokazujem da me pusti na miru jer se molim svome Bogu.

U tome trenutku se otvaraju vrata kirurgije i na vratima se pojavljuje Marko.

– Dijete više nije kirurško dijete. Nema više zatajenja crijeva jer crijeva ponovno rade. Nema potrebe za operacijom. – kroz smiješak govori Marko.

– Kako misliš Marko, ne treba operacija? Dajte ga operirajte. Što ćemo s tom silnom vodom u trbuhu? Marko, ja proživljavam svoj san,… – još uvijek ne shvaćam što se upravo dogodilo.

– Ali, nema potrebe za operacijom. Shvati da ti je dijete dobro…. ostat će tu u bolnici, ali nema potrebe za operacijom. – smiren je Marko.

– Isuse, daj ga Ti operiraj kad oni neće. Daj molim Te smiluj se i makni tu vodu iz trbuha. – opet ja molim.

Sutradan odlazim na Svetu Misu i prikazujem nakanu za ozdravljenje. Tu nedjelju je bilo čitanje kada slijepac viče Isusu:

– Isuse, sine Davidov smiluj se!

Kada je bilo podizanje ja se mislim sad ili nikad i na glas kroz suze vičem Isusu Kristu:

– Isuse, sine Davidov, smiluj se mome sinu i ozdravi ga!

Ljudi me gledaju jer nije baš uobičajeno da se tako ponaša za vrijeme Svete Mise. I ja sam toga svjestan, ali svjestan sam i toga da je bitka za život moga sina i da mu samo Bog Izraelov može dati život. Sve sve svoje nade polažem u Njega jer On je Gospodar svih bitaka. Odlazim se pričestiti i započinjem ponovno obraćanje Bogu Izraelovu.

Govorim na glas i svjestan sam da me svi čuju, ali nije mi važno. Ne skrivam se pred ljudima i iskreno i na sav glas govorim dok jecam od suza:

– I dalje Te Bože moj, Bože Izraelov držim za riječ da se nevolja neće prikučiti šatoru mojemu. Držim Te za riječ da me neće snaći nesreća. Obećao si i držim Te za riječ. Piše tako u Psalmu 91. Izaija 53 kaže da je On sve naše bolesti na se uzeo. Držim Te za riječ da je moga sina Isus Krist ozdravio prije dvije tisuće godina na križu. Ne puštam Te i čvrsto vjerujem da mi je dijete zdravo. Isuse Kriste, rekao si u Marku 16. poglavlje da će oni koji budu uzvjerovali u tvoje Sveto Ime polagati ruke na bolesnike i da će im biti dobro. E, ja sam polagao ruke na svoga sina i držim Te za riječ da mu je sada dobro. Rekao si da ćemo Tvojim imenom izgoniti zle duhove. U ime Isusa Krista, Nazarećanina, Sina Marijina, zapovijedam svakom duhu začetniku bolesti koji je došao protiv moga sina da odstupi. Neka povede sa sobom i sve ostale duhove bolesti. To im zapovijedam u ime Isusa Krista! E, Isuse držim Te za riječ da je tako! Isuse Kriste, rekao si u Ivanu 14. poglavlje da sve što zaištemo od Oca da ćeš učiniti da se proslavi Otac u Sinu. Jahve, Bože Izraelov, Oče moj, molim Te u ime Isusa Krista da mi je dijete zdravo! Eto, rekao sam Isuse i držim Te za riječ da ćeš to ispuniti! – skoro sam vikao kroz suze i jecaje dok je trajala Sveta Misa.

Poslije mi je prijateljica rekla da su mnogi čuli tu moju vapajnu molitvu i da ih je to sve skupa toliko dojmilo da su kroz suze i oni molili skupa sa mnom. Neka ih Bog Izraelov obilno blagoslovi.

Na završetku Svete Mise odlazim do svoga svećenika i molim ga da me ispovjedi. To mi je bilo važno da kojim slučajem neki moj grijeh ne bi utjecao na dijete i da me Sotona zbog mojih grijeha ne bi imao za što tužakati pred Bogom.

Da završim, moj trogodišnji sin je doma živ i zdrav na slavu Boga Izraelovog. Nema riječi kojima bih mogao opisati koliko sam zahvalan svim tim divnim doktorima na njihovoj ljubavi i angažmanu kojom su se dali da bi spasili moga sina. Neka ih Bog Izraelov zaštiti i blagoslovi u svome presvetom imenu.

Zahvalan sam i svoj braći i sestrama u Kristu koji su se molili Bogu Izraelovu.

No, svi smo svjesni toga da je moga sina spasio Bog Izraelov i da sva slava ide Njemu koji je vjeran Bog.

Teško je ne postaviti pitanje zašto se to sve skupa dogodilo. Ne znam. Znam da Bog može svaku patnju izvesti na dobro. Znam da patnja može biti izvor velike milosti. Ništa nas tako ne približava Bogu kao što to čini patnja. Kao kada se sok cijedi tako i patnja iz nas izvuče ono nešto što nas potpuno približi Bogu. Blagoslovljena patnja koja nas približava onome što je bitno, a pogotovo patnja koja nas približava Bogu Izraelovom.

Odjednom mi svijet izgleda puno ljepše i vidim da se ljudi troše na stvari koje nisu bitne. Za to vrijeme stvari koje su bitne i koje shvaćamo zdravo za gotovo prolaze mimo nas. Cijelo ovo iskustvo mi je bilo na korist i samo bih grlio od dragosti sve ljude koje susrećem.

Još nešto se neobično dogodilo u međuvremenu. I prije sam volio Izrael, ali sada svim srcem ljubim Izrael kao da sam rođeni Izraelac. Po ocu i majci sam Hrvat, ali duhom sam potpuno Izraelac. Moj Bog je Bog Izraelov i Njegov narod je i moj narod.

Blagoslovljen Jahve, Bog Izraelov!

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci