nacija.hr

Biskup Schneider: Neću prihvatiti profanaciju sakramenta braka i euharistije i izrugivanje šeste zapovijedi Božje! Radije ću biti izrugivan i progonjen!

Sa bloga Toma Blizanac (i brat Marko) prenosimo pismo biskupa Athanasiusa Schneidera o zaključnom izvještaju Sinode:

Nato joj on reče: ‘Idi i zovni svoga muža pa se vrati ovamo.’ Odgovori mu žena: ‘Nemam muža.’ Kaže joj Isus: ‘Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.’ (Iv 4, 16-18)

Stražnji ulaz za neomojsijevsku praksu u Zaključnom izvještaju Biskupske sinode

Četrnaesta generalna skupština Biskupske sinode koja je trajala od 4. do 25. listopada 2015., posvećena temi ‘Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu’, izdala je Zaključni izvještaj s nekim pastoralnim prijedlozima koje će sada razmotriti Papa. Sâm je dokument tek savjetodavne naravi i ne posjeduje formalnu učiteljsku vrijednost.

No, tijekom Sinode pojavili su se pravi Mojsijevi učenici i novi farizeji koji su u brojevima 84-86 Zaključnog izvještaja otvorili stražnja vrata, odnosno postavili bombe s vremenskom odgodom za pripuštanje k pričesti rastavljenih koji su ponovo civilno vjenčani. U isto su vrijeme oni biskupi koji su neustrašivo branili ‘vjernost Crkve Kristu i Njegovoj istini’ (Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica ‘Familiaris consortio’, 84) bili u nekima medijskim izvještajima nepravedno etiketirani kao farizeji.

Novi učenici Mojsijevi i novi farizeji su tijekom zadnjih dviju skupština Sinode (2014. i 2015.) svoje praktično nijekanja nerazrješivosti braka i dokidanje šeste zapovijedi Božje od slučaja do slučaja, maskirali pod krinkom koncepta milosrđa, rabeći izraze poput: ‘put razlučivanja’, ‘pratnja’, ‘usmjerenje preko biskupa’, ‘dijalog sa svećenikom’, ‘forum internum’, ‘punija integracija u život Crkve’, da bi naznačili moguće ukidanje ubrojivosti za slučajeve suložništva u neregularnim zajednicama (usp. Zaključni izvještaj, 84-86).

Ti odjeljci u Zaključnom izvještaju doista sadrže tragove neomojsijevske prakse razvoda, premda su urednici vješto i lukavo izbjegli ikakvu izravnu izmjenu nauka Crkve. Dakle, sve strane, kako promicatelji tzv. Kasperove agende, tako i njeni protivnici, očito mogu biti zadovoljni i tvrditi: ‘Sve je OK. Sinoda nije promijenila nauk’. Međutim, takva je zamjedba krajnje naivna jer previđa stražnja vrata i prijeteće tempirane bombe u gore navedenim odjeljcima teksta, koje postaju očite pažljivim proučavanjem teksta prema njegovim nutarnjim interpretativnim kriterijima.

Čak i kad se u svezi s ‘putem razlučivanja’ spominje ‘pokajanje’ (Zaključni izvještaj, 85), ipak tekst uvelike ostaje dvosmislen. Zapravo, prema ponovljenim tvrdnjama kard. Kaspera i crkvenih ljudi koji su njegovi istomišljenici, takvo se pokajanje tiče prošlih grijeha protiv supružnika iz prvoga valjanog braka, ali nipošto se ne odnosi na bračni suživot s novim partnerom iz civilnog braka.

Dvosmislenim ostaje i osiguranje sadržano u brojevima 85 i 86 Zaključnog izvještaja da takvo razlučivanje treba biti učinjeno u skladu s naukom Crkve i prema ispravnom sudu savjesti. Doista, kard. Kasper i klerici istomišljenici naglašeno i opetovano tvrde da pripuštanje razvedenih i civilno vjenčanih k svetoj pričesti neće dirnuti u dogmu o nerazrješivosti i sakramentalnosti braka, te da se presuda u savjesti mora smatrati ispravnom čak i kad razvedeni i ponovo vjenčani nastavljaju zajedno živjeti na bračni način, te da od njih ne treba tražiti da žive u apsolutnoj uzdržljivosti kao brat i sestra.

Citirajući famozni broj 84 Apostolske pobudnice ‘Familiaris consortio’ pape Ivana Pavla II. u broju 85 Završnog izvještaja, urednici su cenzurirali tekst odrezavši odlučujuću formulaciju: ‘Pristup k Euharistiji se može osigurati samo onima koji se obvezuju živjeti u potpunoj uzdržljivosti, tj. apstinirajući od čina vlastitih vjenčanim parovima’.

Ta se crkvena praksa temelji na pisanoj i po Tradiciji predanoj božanskoj Objavi Božje riječi. Ona je izraz neprekinute Tradicije od apostola i ostaje nepromjenjiva za sva vremena. Već je sv. Augustin potvrdio: ‘Tko otpusti svoju ženu preljubnicu i oženi drugu dok mu je prva još živa, nalazi se u trajnom stanju preljuba. Takav čovjek ne čini nikakvu učinkovitu pokoru dok odbija napustiti novu ženu. Ako je katekumen, ne može se pripustiti ka krštenju jer mu volja ostaje ukotvljena u zlu. Ako je (kršten) pokornik, ne može primiti (crkveno) pomirenje toliko dugo dok ne prekine sa svojim lošim vladanjem’ (‘De adulterinis coniugiis’, 2, 16). Zapravo, namjerno cenzurirano učenje iz ‘Familiaris consortio’ u br. 85 Zaključnog izvještaja, predstavlja za svaku zdravu hermeneutiku pravi interpretacijski ključ za razumijevanje teksta o razvedenima i ponovo civilno vjenčanima (brojevi 84-86).

U našim danima postoji trajni i sveprisutni ideologijski pritisak preko masovnih medija koji se ravnaju prema jedinom mišljenju koje nameću antikršćanske svjetske moći, s ciljem da se ukloni istina o nerazrješivosti braka, trivijalizirajući sveti karakter te božanske ustanove širenjem antikulture razvoda i suložništva. Drugi je vatikanski koncil još prije 50 godina izjavio da su moderna vremena zaražena pošašću razvoda (usp. ‘Gaudium et spes’, 47). Isti koncil upozorava da kršćanski brak kao Kristov sakrament ‘isključuje svaki preljub i rastavu’ (‘Gaudium et spes’, 49).

Profanacija velikog sakramenta (Ef 5,32) braka preljubom i razvodom uzela je masovne proporcije i alarmantan ritam rasta, ne samo unutar građanskog društva, nego također među katolicima. Kad katolici preko razvoda i brakolomstva u teoriji ili u praksi odbacuju volju Božju izraženu u šestoj zapovijedi, izlažu se teškoj duhovnoj opasnosti gubitka svoga vječnog spasenja.

Najmilosrdniji čin koji bi se mogao učiniti sa strane pastirâ Crkve bio bi skrenuti pozornost na tu opasnost preko jasnog- i u isto vrijeme milosrdnog- upozorenja da je nužno potpuno prihvatiti šestu zapovijed Božju. Moraju stvari nazvati pravim imenom opominjući: ‘razvod je razvod’, ‘preljub je preljub’ i ‘tko svjesno i slobodno čini teške grijehe protiv zapovijedi Božjih- u ovom slučaju protiv šeste zapovijedi- te umre bez pokajanja, zauvijek će biti proklet i zauvijek isključen iz Kraljevstva Božjega’.

Pravo djelo Duha Svetoga sastoji se u jednoj takvoj opomeni i poticaju, kako je Krist učio: ‘A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što pravednost, a što osuda’ (Iv 16,8). Tumačeći djelo Duha Svetoga u ‘pokazivanju grijeha’, papa Ivan Pavao II. kaže: ‘Svaki grijeh bilo gdje i bilo kada počinjen, ima odnos prema križu Isusovu- te time neizravno i na grijeh onih koji ‘nisu povjerovali u Njega’ i koji su osudili Isusa na smrt na križu’ (enciklika ‘Dominum et vivificantem’, 29). Oni koji provode bračni život s partnerom koji nije njihov zakoniti supružnik- kao što je to u slučaju rastavljenih i ponovo civilno vjenčanih- ti odbacuju volju Božju. Takvim osobama pokazati njihov grijeh, djelo je potaknuto Duhom Svetim i takvo koje zapovijeda Isus Krist te time eminentno pastoralno i milosrdno djelo.

Nažalost, Zaključni izvještaj Sinode propušta uvjeriti rastavljenje i ponovo civilno vjenčane glede njihova konkretnoga grijeha. Naprotiv, pod izgovorom milosrđa i lažne pastoralnosti, sinodalni oci koji su dali potporu formulacijama sadržanima u brojevima 84-86 Izvještaja, pokušali su zataškati duhovno opasno stanje rastavljenih i ponovo civilno vjenčanih.

‘De facto’ im kažu da njihov grijeh preljuba nije grijeh i da definitivno nije preljub ili da barem nije teški grijeh, te da njihovo životno stanje ne krije nikakvu duhovnu opasnost. Takvo ponašanje tih pastira je u izravnoj suprotnosti s djelom Duha Svetoga pa je time antipastoralno i djelo je lažnih proroka na koje se mogu primijeniti sljedeće riječi Svetog pisma: ‘Jao onima koji zlo dobrom, a dobro zlom nazivaju, koji prave od tame svjetlo, a od svjetla tamu, koji gorko slatkim, a slatko gorkim čine’ (Iz 5,20) i: ‘Viđenja tvojih proroka bijahu varka i laž, oni nisu objavili krivnju tvoju da te od izgnanstva odvrate. Varali su te utvarama lažnim i zamamnim’ (Tuž 2,14). Takvima bi biskupima bez ikakve sumnje apostol Pavao danas uputio riječi: ‘Jer takvi su ljudi lažni apostoli, himbeni radnici, prerušuju se u apostole Kristove’ (2 Kor 11,13).

Tekst Zaključnog izvještaja Sinode ne samo da propušta na nedvosmislen način rastavljene i ponovo civilno vjenčane osobe uvjeriti da njihov životni stil ima preljubničku, stoga i karakteristiku teškoga grijeha, nego neizravno opravdava takav način života time što u konačnici to pitanje prepušta području individualne savjesti, te tako što moralno načelo ubrojivosti neprimjereno primjenjuje na suložništvo rastavljenih i ponovo civilno vjenčanih. Primjena tog načela na stabilno, trajno i javno stanje preljuba je neprimjerena i obmanjiva.

Umanjenje subjektivne odgovornosti se daje samo u slučaju kad partneri imaju čvrstu nakanu živjeti u kompletnoj uzdržljivosti i poduzimati za to iskrene napore. Tako dugo dok partneri namjerno ustraju u vođenju grješnog života, ne može biti suspenzije ubrojivosti. Zaključni izvještaj, naprotiv, daje dojam da želi sugerirati kako javno stanje preljuba- kao u slučaju rastavljenih i ponovo civilno vjenčanih- ne krši nerazrješivi sakramentalni vez braka ili da ne predstavlja smrtni ili teški grijeh te da je to pitanje više stvar privatne savjesti. To, međutim, više odgovara protestantskom načelu subjektivnog suda u pitanjima vjere i stege te misaone blizine krivoj teoriji ‘temeljne opcije’ koju je Učiteljstvo već osudilo (usp. Ivan Pavao II., ‘Veritatis Splendor’, 65-70).

Crkveni pastiri ni najmanje ne bi trebali promicati kulturu razvoda među vjernicima. Treba izbjegavati i najmanju naznaku popuštanja pred praksom ili kulturom razvoda. Crkva kao cjelina treba davati uvjerljivo i snažno svjedočanstvo za nerazrješivost braka. Papa Ivan Pavao II. rekao je da je razvod ‘zlo koje, kao i druga, zahvaća sve više i više također katoličke ambijente’ i da se s tim ‘problemom treba suočiti odlučno i bez odgađanja’ (‘Familiaris Consortio’, 84).

Crkva rastavljenima koji su ponovo civilno vjenčani mora s ljubavlju i strpljivošću pomoći da spoznaju svoj grijeh i da se svim srcem obrate Bogu podlažući se Njegovoj svetoj volji koja je izražena u šestoj zapovijedi. Dokle god nastavljaju davati javno antisvjedočanstvo protiv nerazrještivosti braka, dokle god pridonose širenju kulture razvoda, ne mogu u Crkvi izvršavati one liturgijske, katehetske i institucionalne službe koje na temelju svoje naravi zahtijevaju javan život koji odgovara zapovijedima Božjim.

Bjelodano je da javni prijestupnici protiv pete i sedme zapovijedi Božje, kao što su vlasnici klinike za pobačaje ili suradnici koruptivne mreže, niti mogu primati svetu pričest niti biti pripušteni k javnim liturgijskim i katehetskim službama. Analogno tomu, ni oni koji javno prestupaju šestu zapovijed, kao što su razvedeni i ponovo civilno vjenčani, ne mogu biti pripušteni k službama čitača, kumova ili katehista. Dakako, treba razlikovati težinu zla koju uzrokuju oni koji javno promiču pobačaj i korupciju, od preljubničkog života razvedenih ljudi. Ne može ih se staviti na istu razinu. Zalaganje da se razvedenima koji su ponovo civilno vjenčani dopusti kumovanje ili katehiziranje, u konačnici nema za cilj duhovno dobro djece, već se tu radi o instrumentalizaciji za određenu ideologijsku agendu. To je nepošten stav i izrugivanje ustanovi kumova ili katehistima, koji su javnim obećanjem preuzeli zadaću odgojitelja u vjeri.

U slučaju kumova ili katehista koji su razvedeni i ponovo civilno oženjeni, njihov život kontinuirano protuslovi njihovim riječima, zbog toga za njih vrijedi opomena Duha Svetoga preko apostola Jakova: ‘Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe’ (Jak 1,22). Nažalost, Zaključni izvještaj u br. 84 zalaže se za pripuštanje razvedenih koji su ponovo vjenčani k liturgijskim, pastoralnim i odgojiteljskim službama. Takav prijedlog predstavlja neizravnu potporu kulturi razvoda i praksi nijekanja objektivno grješnog načina života. Papa Ivan Pavao II., naprotiv, ukazuje im samo sljedeću mogućnost sudjelovanja u životu Crkve s ciljem olakšanja pravog obraćenja: ‘Treba ih ohrabriti da slušaju riječ Božju, da pribivaju misnoj žrtvi, da ustraju u molitvi, da pridonose djelima milosrđa i naporima zajednice u korist pravde, da odgajaju svoju djecu u kršćanskoj vjeri, da njeguju duh i praksu pokore i tako na se dan za danom zazivaju Božju milost’ (‘Familiaris Consortio’, 84).

Potrebno je da ostane zdrav prostor isključenosti (ne pripuštanja k sakramentima i javnim liturgijskim i katehetskim službama) tako da se razvedene podsjeća na njihovo stvarno duhovno stanje, teško i ozbiljno, i u isto vrijeme da se u njihovim dušama promiče stav poniznosti, poslušnosti i čežnje za istinskim obraćenjem. Poniznost znači hrabrost za istinu i samo oni koji se ponizno podvrgavaju Bogu, mogu primiti njegove milosti.

Vjernicima koji još nemaju spremnosti ni volje prekinuti sa svojim brakolomnim životom treba pomoći. Njihovo je duhovno stanje slično nekoj vrsti ‘katekumenata’ s obzirom na sakrament pokore. Samo oni mogu primiti sakrament pokore- u crkvenoj tradiciji nazivan ‘drugim krštenjem’ ili ‘drugom pokorom’- koji su odlučni prekinuti sa svojim preljubničkim suložništvom i izbjegavati javnu sablazan kao što to čine katekumeni, kandidati za krštenje. Zaključni izvještaj propušta pozvati rastavljene koji su ponovo vjenčani da ponizno priznaju svoje objektivno grješno stanje, i izbjegava ohrabriti ih da u duhu vjere prihvate svoje nepripuštanje k sakramentima i javnim liturgijskim i katehetskim službama. Bez takvoga realističnoga i poniznoga priznanja vlastitoga stvarnog duhovnoga stanja, nema učinkovitoga napretka prema autentičnom kršćanskom obraćenju, koje se u slučaju razvedenih koji su ponovo civilno vjenčani sastoji u životu potpune uzdržljivosti, tako da prestanu griješiti protiv svetosti sakramenta braka i javno odbijati poslušnost šestoj zapovijedi Božjoj.

Crkveni pastiri i posebno javni tekstovi Učiteljstva moraju govoriti na krajnje jasan način, jer je to bitno obilježje zadaće službenog učenja. Krist je od svih svojih učenika zahtijevao da govore na krajnje jasan način: ‘Vaša riječ neka bude: ‘Da, da- ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je’ (Mt 5,37). To vrijedi tim više kad crkveni pastiri propovijedaju ili kad se Učiteljstvo izražava u jednom dokumentu.

U paragrafima 84-86 Zaključni izvještaj predstavlja, nažalost, ozbiljan otklon od te božanske zapovijedi. Doista, u citiranim mjestima se ne promiče izravno pripuštanje rastavljenih koji su ponovo vjenčani k svetoj pričesti; tekst čak izbjegava izraz ‘sveta pričest’ ili ‘sakramenti’. Umjesto toga, tekst pomoću zamagljujućih taktika rabi dvosmislene izraze kao ‘punije sudjelovanje u životu Crkve’ i ‘razlikovanje i integracija’.

Takvim zamagljujućim metodama Zaključni izvještaj zapravo postavlja tempirane bombe i otvara stražnji ulaz za pripuštanje rastavljenih koji su ponovo civilno vjenčani k svetoj pričesti, uzrokujući time profanaciju dvaju velikih sakramenata braka i euharistije, te barem neizravno pridonoseći kulturi razvoda- širenju ‘pošasti razvoda’ (II. vatikanski koncil, ‘Gaudium et spes’, 47).

Pažljivim čitanjem dijela ‘Razlikovanje i integracija’ u Zaključnom izvještaju, nadaje se dojam vrlo vješto elaborirane dvosmislenosti. Na um dolaze sljedeće riječi sv. Ireneja iz njegova djela ‘Adversus haereses’: ‘Tako će onaj koji drži u srcu pravilo istine koje je primio krštenjem, nesumnjivo prepoznati imena, izraze i parabole preuzete iz Pisama, ali nikako neće prihvatiti bogohulne fantazme u kojima ih ti ljudi koriste. Jer iako će prepoznati dragocjene kamenčiće mozaika, neće prihvatiti da lik lisice načinjen od njih predstavlja kraljevu sliku. Svaku od izjava stavit će na svoje mjesto i pripojiti ih tijelu istine, ogoliti će njihove fantazme i dokazati da su neosnovane. Kako tom kazališnom komadu nedostaje još zadnji čin, da netko razotkrivajući njihove izmišljotine zada konačni udarac, držali smo ispravnim najprije pokazati kako se oci takvih saga međusobno razilaze kao da su nadahnuti od različitih duhova zablude. Iz toga se jasno može prepoznati, još prije nego što je otkrivena njihova zabluda, da je pouzdana samo istina koju naviješta Crkva, a da su njihove laži pogrješne’ (I 9,4-5).

Čini se da Završni izvještaj prepušta auktoritetima mjesne Crkve rješenje pitanja glede pripuštanja rastavljenih koji su ponovo civilno vjenčani k pričesti: ‘pratnja svećenika’ i ‘smjernice biskupa’. Pitanje je u svakom slučaju bitno povezano s pokladom vjere, tj. s objavljenom riječju Božjom. Nepripuštanje razvedenih koji žive u javnom stanju preljuba, spada u nepromjenjive istine zakona katoličke vjere i onda također zakona katoličke liturgijske prakse.

Kako se čini, Zaključni izvještaj u Katoličku Crkvu uvodi doktrinarnu i stegovnu kakofoniju, što proturječi samoj biti katolištva. Treba se prisjetiti riječi svetog Ireneja o pravom obličju Crkve u svim vremenima i na svim mjestima: ‘Crkva je, premda je raspršena po svem svijetu, pažljivo očuvala tu poruku i tu vjeru onako kako ih je primila, kao da se nalazi u jednoj kući. Čuva istu vjeru kao da ima samo jednu dušu i jedno srce, te naviješta i prenosi svoj nauk tako skladno, kao da posjeduje samo jedna usta. Iako na svijetu ima mnogo različitih jezika, ipak je snaga Tradicije jedna te ista. Crkve osnovane u Germaniji ne vjeruju niti predaju drugo, nego one u Hispaniji ili one u Galiji, na Istoku, Egiptu, Libiji ili one uspostavljene u središtu svijeta (Italija). Nego, kako je širom svijeta jedno te isto sunce, tvorevina Božja, tako i propovijedanje istine sja posvuda i prosvjetljuje sve ljude koji su voljni doći do spoznanja istine. Najveći govornik među predstojnicima Crkve ne može naviještati ništa drugo, jer nitko nije iznad Učitelja; ni najmanje nadareni govornik neće ispustiti ništa od Tradicije. Jedna je te ista vjera, ne može joj ništa dodati onaj koji je sposoban nadugo govoriti, niti je može umanjiti onaj koji malo govori’ (‘Adversus haereses’, I 10,2).

Zaključni izvještaj u dijelu o rastavljenima i ponovo civilno vjenčanima sustavno izbjegava nepromjenjivo načelo čitave katoličke Tradicije, da oni koji žive u nevaljanim bračnim zajednicama k svetoj pričesti mogu biti pripušteni samo pod uvjetom da obećaju živjeti u potpunoj uzdržljivosti i izbjegavanju javne sablazni. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. su snažno potvrđivali ovo katoličko načelo. Namjerno izbjegavanje spominjanja ovoga načela u tekstu Zaključnog izvještaja može se usporediti sa sustavnim izbjegavanjem izraza ‘homoousios’ sa strane oponenata dogme Nicejskog koncila u IV. st.- formalni arijanci i tzv. poluarijanci- koji su stalno izmišljali druge izraze kako ne bi izravno ispovjedili istobitnost Sina Božjega s Bogom Ocem.

Takav otklon od otvorene katoličke ispovijesti sa strane većine episkopata u IV. st. prouzrokovao je grozničavu crkvenu aktivnost sa stalnim sinodalnim sastancima i mnogobrojnim novim doktrinarnim formulama sa zajedničkim nazivnikom da su izbjegavale terminologijsku jasnoću, tj. izraz ‘homoousios’. Jednako su u naše dane dvije prošle sinode o obitelji izbjegle jasno navesti i ispovjediti načelo čitave katoličke Tradicije, da oni koji žive u nevaljanim bračnim zajednicama mogu biti pripušteni k svetoj pričesti samo pod uvjetom da obećaju da će živjeti u potpunoj uzdržljivosti i izbjegavanju javne sablazni.

Ovu činjenicu dokazuje i neposredna nedvosmislena reakcija svjetovnih medija i reakcija glavnih zagovornika nove nekatoličke prakse dopuštanja svete pričesti razvedenima i ponovo vjenčanima dok nastavljaju život javnog preljuba. Kardinali Kasper, Nichols i nadbiskup Forte, primjerice, javno su potvrdili da se prema Zaključnom izvještaju može pretpostaviti da su na neki način vrata otvorena za pričest razvedenih i ponovo vjenčanih. Postoji zamjetan broj biskupa, svećenika i laika koji se raduju zbog ‘otvorenih vrata’ koja su našli u Zaključnom izvještaju. Umjesto da vjernike vodi jasnim i krajnje nedvosmislenim naukom, Zaključni je izvještaj prouzrokovao situaciju zatamnjenja, zbrke, subjektivnosti (prosudba savjesti razvedenih i ‘forum internum’) te nekatolički doktrinarni i stegovni partikularizam u pitanju koje je bitno povezano s pokladom vjere prenesenim preko apostola.

One koji u naše vrijeme snažno brane svetost sakramenata braka i euharistije, etiketira se kao farizeje. Međutim, budući da vrijedi logičko načelo neprotuslovlja i da još funkcionira zdrav ljudski razum, istina je nešto drugo.

Puno su sličniji farizejima oni koji su u Zaključnom izvještaju zamračili božansku istinu. Da brakolomni život usklade s primanjem svete pričesti, vješto su izmislili nova značenja, novi zakon ‘razlikovanja i intergracije’ uvodeći nove ljudske tradicije protiv kristalno jasne zapovijedi Božje.

Zastupnicima tzv. Kasperove agende upućene su riječi Utjelovljene Istine: ‘Tako dokidate riječ Božju svojom predajom, koju sami sebi predadoste’ (Mk 7,13). Oni koji su dvije tisuće godina neumorno s velikom jasnoćom bili govorili o nepromjenjivosti božanske istine, često po cijenu vlastitog života, u naše bi dane bili etiketirani farizeji; kao što su sv. Ivan Krstitelj, sv. Pavao, sv. Irenej, sv. Atanazije, sv. Bazilije, sv. Toma More, sv. Ivan Fisher, sv. Pio X., da spomenemo najsjajnije primjere.

Pravi rezultat Sinode u zamjedbi vjernika i svjetovnoga javnog mnijenja sastoji se u shvaćanju da se praktički usredotočilo samo na pitanje pripuštanja k svetoj pričesti razvedenih koji su ponovo civilno vjenčani. Može se kazati da se Sinoda u očima javnoga mnijenja pokazala kao sinoda o brakolomstvu, a ne sinoda o obitelji. Doista, sve su lijepe tvrdnje o braku i o obitelji iz Zaključnoga izvještaja pale u sjenu zbog dvosmislenih mjesta o rastavljenima i ponovo vjenčanima; temi koju je uostalom potvrdilo i odlučilo učiteljstvo obojice prethodnih papa u savršenom skladu s dvotisućljetnim naukom i praksom Crkve. Prava je, dakle, sramota da su katolički biskupi, nasljednici apostola, sinodalne skupštine iskoristili za atentat protiv trajne i nepromjenjive crkvene prakse glede nerazrješivosti braka, tj. nepripuštanja k sakramentima rastavljenih koji žive u brakolomnim zajednicama.

U svom je pismu papi Damazu sveti Bazilije prikazao realističnu sliku doktrinarne zbrke koju su uzrokovali crkveni ljudi koji su tražili prazan kompromis i prilagodbu duhu svijeta toga vremena: ‘Tradicije se poništavaju; u crkvama su u modi planovi inovatora; ljudi su sada više izumitelji lukavih sustava no teolozi; mudrost ovoga svijeta osvaja najviša priznanja i odbija slavu križa. Stari se žale kad sadašnjost uspoređuju s prošlošću. Još više treba žaliti mlade jer ne znaju čega su lišeni’ (Ep 90,2).

U pismu papi Damazu i ostalim zapadnim biskupima, sveti Bazilije ovako opisuje konfuzno stanje u Crkvi: ‘Crkveni su zakoni u zbrci. Ambicija ljudi koji nemaju straha Božjega tjera ih na visoka mjesta koja su sada znana kao plijen bezbožnosti. Rezultat je: što više čovjek huli protiv pravoga nauka, to ga se više drži sposobnim za biskupsku službu. Klerička čast je stvar prošlosti. Nema točnoga znanja kanonâ. Vlada potpuna ravnodušnost u činjenu grijeha; tko je došao na određeno mjesto preko naklonosti ljudi, prisiljen je uzvratiti uslugu time što se neprestano pokazuje zahvalnim prema prekršiteljima prava. Također je i pravedan sud stvar prošlosti i svaki radi prema pohlepi svoga srca. Onaj tko posjeduje autoritet, boji se govoriti. Tko je stekao moć zahvaljujući ljudskim interesima, rob je onih kojima duguje svoje promaknuće. Sada se i zahtijevanje autentičnog pravovjerja u nekim krugovima gleda kao prilika za međusobno napadanje; ljudi skrivaju svoju lošu volju i prave se da njihovo neprijateljsko ponašanje potječe od ljubavi prema istini. I dok se nevjernici smiju, ljudi slabe vjere su uzdrmani, vjera je nesigurna, duše tonu u neznanje, jer kvaritelji riječi oponašaju istinu. Oni bolji među laicima izbjegavaju crkve kao škole bezbožnosti i u pustinjama u jecajima i suzama uzdižu ruke k svom Gospodinu u nebu. Vjera otaca koju smo primili, ona za koju znamo da je obilježena znakom apostola, toj vjeri dajemo svoj pristanak, kao i onomu što je u prošlosti kanonski i zakonito proglašeno’ (Ep 92,2).

Svako razdoblje zbrke u povijesti Crkve istodobno je jedna mogućnost da se prime velike milosti snage i hrabrosti te prilika da se pokaže vlastita ljubav prema Kristu, utjelovljenoj istini. Njemu su svaki krštenik, svaki svećenik i biskup obećali nepovrjedivu vjernost, svaki prema svom položaju: preko krsnih zavjeta, preko svećeničkih obećanja, preko svečanog obećanja na biskupskoj posveti. Doista, svaki kandidat za biskupstvo je obećao: ‘Čuvat ću čistim i cjelovitim poklad vjere prema Tradiciji koja je uvijek i posvuda bila sačuvana u Crkvi’. Dvosmislenost sadržana u dijelu o razvedenima koji su ponovo vjenčani u Zaključnom izvještaju, protuslovi gore navedenom biskupskom svečanom zavjetu. Bez obzira na to, svatko u Crkvi- od jednostavnog vjernika do nositeljâ Učiteljstva- treba kazati:

‘Non possumus!’ Neću prihvatiti zamagljujući govor niti vješto maskirana stražnja vrata za profanaciju sakramenta braka i euharistije. Isto tako, neću prihvatiti izrugivanje šeste zapovijedi Božje. Radije ću biti izrugivan i progonjen, nego da prihvatim dvosmislene tekstove i neiskrene metode. Pretpostavljam kristalno jasno ‘Lice Krista, Istine, dragocjenim kamenjem urešenoj slici lisice’ (sv. Irenej), ‘jer znam komu sam povjerovao’, ‘scio, cui credidi!’ (2 Tim 1,12).

2. studenoga 2015.

+ Athanasius Schneider, ORC
pomoćni biskup Nadbiskupije svete Marije u Astani

Izvor: Toma Blizanac (i brat Marko)katholisches.info

 

Vezani članci