nacija.hr

Katolički intelektualac prof. dr. Roberto de Mattei: Tko su novi farizeji i novi saduceji?

Sa bloga Splendor Domini prenosimo novi članak prof. dr. Roberta de Matteia:

“U obraćanjima pape Franje često se nalazi kritika ‘farizeja’. U mnogobrojnim govorima između 2013. i 2015. govorio je o ‘bolesti farizeja’ (7. rujna 2013.) koji ‘predbacuju Isusu da ne pazi na subotu’ (1. travnja 2014.), o ‘iskušenju samodostatnosti i klerikalizma, kodificiranja vjere u pravila i naputke, kako su činili pismoznanci, farizeji i zakonoznanci Isusova vremena’ (19. rujna 2014.). 
 
Na ‘Angelusu’, 30. kolovoza 2015., rekao je: ‘Kao u ono vrijeme za farizeje, postoji i za nas opasnost da držimo da smo u redu ili gore: da smo bolji od drugih samo zbog činjenice da opslužujemo pravila, običaje, premda ne ljubimo bližnjega, tvrda smo srca, uznositi i oholi’. 
 
Držanje pismoznanaca i farizeja koje se temelji na ‘isključivosti’ [‘esclusione’], 8. studenog 2015. postavio je nasuprot onom Isusovu koje se temelji na ‘uključivosti’ [‘inclusione’]. Napokon, referiranje na farizeje je očito u govoru kojim je Papa prošloga 24. listopada zaključio XIV. redovitu sinodu o obitelji. Tko su, uostalom, ‘zatvorena srca koja se skrivaju iza crkvenog nauka ili iza dobrih nakana, da zasjednu na Mojsijevu katedru i sude- katkad svisoka i površno- teške slučajeve i ranjene obitelji’ [IKA, TBBM], ako ne ‘farizeji koji od religije prave beskrajan lanac zapovijedi’ (26. lipnja 2014.)? Čini se da je farizej svatko tko tvrdoglavim ponosom brani opstojnost crkvenih apsolutnih i neopozivih zapovijedi, zakona, pravila.
Ali, tko su zapravo bili farizeji? Kad je Isus započeo svoje propovijedanje, židovski se svijet dijelio na različite struje o kojima govore evanđelja, a među povjesničarima Josip Flavije (3.-100. po Kr.) u svojim ‘Židovskim starinama’ i ‘Židovskom ratu’. Glavne su sekte bile one farizeja i saduceja. Farizeji su do detalja opsluživali vjerske propise, ali su izgubili duh istine. Bili su to umišljeni ljudi koji su krivotvorili proroštva o Mesiji i tumačili božanski zakon prema svojim mišljenjima. Saduceji su naučavali još gore zablude. Sumnjali su u besmrtnost duše i odbijali velik dio svetih knjiga. Obje su se sekte borile za premoć u Sinedriju koji su bili vodili saduceji kad je Isus bio osuđen.
 
Saduceje je jedanput spomenuo Marko i Matej triput, dok se farizeji javljaju uvijek iznova u Markovu i Matejevu evanđelju. Posebno je u 23. poglavlju sv. Mateja otvorena optužba protiv potonjih: ‘Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati’.
 
Komentirajući to mjesto kod Mateja, sv. Toma Akvinski objašnjava da Gospodin nije ukorio farizeje zato što su namirivali desetinu, ‘nego samo zato što su prezirali važnije zapovijedi, one duhovnoga reda. No, zbog prakse po sebi [namirivati desetinu], čini se da ih hvali time što kaže: ‘Te stvari je trebalo činiti’ (‘Haec oportuit facere’), prema Zakonu, kako dodaje Zlatousti (‘Summa Theologica’, II-IIae, q. 87, a. 2 ad 3). Referirajući se na farizeja o kojem govori Luka (18, 10-14), sv. Augustin kaže da je on osuđen ne zbog svojih djela, nego zato što se hvalio svojom navodnom svetošću (Epistola 121 1,3) . 
Isti sveti Augustin u Pismu Kazulanu objašnjava da taj farizej nije bio osuđen zato što je postio (Lk 18, 11 i dalje), nego ‘jer se umišljen od ponosa uznosio nad carinikom’ (Epistola 36 4,7). Zapravo, ‘nema zasluge za jednu osobu kao što je farizej da posti dvaput tjedno, dok je to za osobu koja je ponizno vjerna ili vjerno ponizna religiozan čin; iako evanđelje ne govori o osudi za farizeja, nego radije o opravdanju za carinika’ (Epistola 36 4,7).
 
Najsažetiju definiciju farizeja daje sv. Bonaventura: ‘Pharisaeus significat illos qui propter opera exteriora se reputant bonos; et ideo non habent lacrymas compunctionis’ (‘De S. Maria Magdalena Sermo I’: ‘Opera omnia’, ‘Ad Claras Aquas’, vol. IX, col. 556b, Firenca, 2001.); ‘Farizejima se nazivaju oni koji se sami drže dobrima zbog svojih vanjskih djela i stoga nemaju pokajničkih suza’.
 
Isus farizeje osuđuje jer im poznaje srce: bili su grješnici, a smatrali su se svetcima. Gospodin je htio poučiti svoje učenike da nije dovoljno vanjsko izvršavanje dobrih djela; ono što jedan čin čini dobrim nije samo njegov objekt, nego nakana. Međutim, ako je istina da nisu dostatna dobra djela ako nedostaje dobra nakana, isto je tako istina da nije dostatna dobra nakana ako manjkaju dobra djela.
 
Farizejska stranka kojoj su pripadali Gamaliel, Nikodem, Josip Arimatejac (‘Židovske starine’, 20.9.1) i sam sv. Pavao (Dj 23,6), bila je bolja od saducejske, jer su farizeji- usprkos svom licemjerju- poštovali zakone, dok su ih saduceji- među koje su pripadali veliki svećenici Ana i Kajfa (‘Židovske starine’, 18.35.95)- prezirali. Farizeji su bili ponosni konzervativci, a saduceji nevjerni progresivci, no i jedni i drugi su dijelili odbacivanje Isusova božanskog poslanja (Mt 3, 7-10).
Tko su farizeji i saduceji našega vremena? Na to možemo odgovoriti spokojnom sigurnošću. To su svi oni koji su prije, tijekom i nakon Sinode pokušavali i koji će pokušavati promijeniti crkvenu praksu te preko prakse promijeniti crkveni nauk o obitelji i braku. Isus je naviještao nerazrješivost braka temeljeći ga na ponovnoj uspostavi naravnoga zakona od kojeg su se Židovi bili udaljili, te ga je ojačao uzdižući bračni vez na sakrament. Farizeji i saduceji su odbacili to učenje niječući Isusovu božansku riječ i suprotstavljajući joj svoje vlastito mišljenje. Neiskreno su se pozivali na Mojsija kako se i današnji novotari pozivaju na navodnu tradiciju prvih stoljeća, krivotvoreći povijest i nauk Crkve.
 
Zato smjeli biskup i branitelj prave vjere, msgr. A. Schneider, govori o jednoj ‘neomojsijevskoj praksi’: ‘Novi učenici Mojsijevi i novi farizeji su tijekom zadnjih dviju skupština Sinode (2014. i 2015.) svoje praktično nijekanja nerazrješivosti braka i dokidanje šeste zapovijedi Božje od slučaja do slučaja, maskirali pod krinkom koncepta milosrđa, rabeći izraze poput: ‘put razlučivanja’, ‘pratnja’, ‘usmjerenje preko biskupa’, ‘dijalog sa svećenikom’, ‘forum internum’, ‘punija integracija u život Crkve’, da bi naznačili moguće ukidanje ubrojivosti za slučajeve suložništva u neregularnim zajednicama (usp. Zaključni izvještaj, 84-86)’ [vidi TBBM].
Saduceji su novotari koji zagovaraju nadilaženje crkvene doktrine i prakse. Farizeji su oni koji ustima, doduše, ispovijedaju nerazrješivost braka, ali ga licemjerno niječu time što predlažu prestupanje moralnog zakon ‘od slučaja do slučaja’. Pravi učenici Isusa Krista ne pripadaju ni neofarizejskoj ni neosaducejskoj stranci koje su obje modernističke, nego slijede školu sv. Ivana Krstitelja koji je propovijedao u duhovnoj pustinji svoga vremena.
 
Krstitelj, kad je stigmatizirao farizeje i saduceje kao ‘leglo gujinje’ (Mt 3,7) i kad je opominjao Heroda Antipu zbog njegova preljuba, nije bio tvrda srca, nego je bio pokretan ljubavlju prema Bogu i dušama. Licemjeri i tvrda srca bili su Herodovi savjetnici koji su htjeli njegovu grješnost i neraskajanost uskladiti s naukom Pisma. Herod je dao pogubiti Krstitelja da uguši glas istine, no glas Preteče odjekuje još i nakon dvadeset stoljeća. Onaj tko javno brani dobar nauk, ne slijedi primjer farizeja i saduceja, nego primjer sv. Ivana Krstitelja i našega Gospodina.”

 

Vezani članci