nacija.hr

DVA POSLJEDNJA NOVČIĆA

Tekst: Ivica Ursić

…i nije da uvijek dobiti moram…

ima dana i za davanje… bez računice,

a cijena je dio pražnjenja…

kako bi Bog mogao opet ispuniti kofere moje…

Ric S. Bastasa („Davanje“)

 

Dajemo savjete, primjedbe, opaske, ukore, pohvale, naputke.

Dajemo otkaze.

Dajemo jamstva, signale, novac, usluge.

Dajemo ostavke.

Dajemo krv, vrijeme, milost.

Dajemo ljubav.

Dajemo nesebično, dragovoljno. Dajemo bez ostatka.

Dajemo iz proračuna, iz interesa. Dajemo iz koristi.

Čim progovorimo, prije imena majke i oca, vičemo: „Daj mi!“

I odrastajući, stareći, neprestano ponavljamo: „Daj mi!“

A što je s onim: „Evo ti! Uzmi!“?

Jesmo li mi bića s trajno podvojenom osobnosti?

Jedna od njih brižna i pažljiva, a ona druga posesivna i neosjetljiva?

Mi smo Davatelji i Uzimatelji.

U svakome od nas čuče te dvije osobe.

Jedna bi samo uzimala, a druga bi samo davala.

Sebičnost i nesebičnost.

Problem je u činjenici što mi mislimo da samo oni drugi u sebi nose Uzimatelja.

Mi?

Ne! Ni slučajno!

Mi, mi smo Davatelji. Od rođenja.

Ali svi mi, kao svoje podstanare, u sebi imamo obojicu.

Pitanje je s kojim od njih provodimo više vremena, s kojim se češće družimo, s kojim redovito pijemo kavu, s kojim se savjetujemo, kojega od njih slušamo…

Mnogi današnje čitanje tumače kao pohvalu – malenome.

Dakle, kažu, gle malenog udovičinog dara i gle što sve Bog nije u stanju učiniti s malenim. Ista je stvar i s parabolom o gorušičinom zrnu. I onda mi to tumačimo kako je dovoljno imati – samo malo vjere.

Usudim se reći da je to krivi pristup.

Evanđelje ne govori o malim stvarima.

Evanđelje uvijek govori o velikim stvarima.

Udovica je dala sve što je imala. Dala je 100%.

Poanta je – ne dati Bogu DIO onog što nam je od Boga povjereno, nego SVIME upravljati u slavu Božju.

Bogati ljudi danas bogato doniraju. I to nije sporno. I to je pohvalno.

Ali ako to ostane i bude jedini model davanja onda je to problem.

Ako su samo bogataši uzor darivanja onda mi dolazimo u napast reći: „Moj maleni doprinos ne će učiniti neku bitnu razliku, pa što bih se ja uopće i mučio!?“

Ako površno razmatramo ovonedjeljno čitanje (Mk 12, 38-44) onda ćemo vjerojatno sve svesti na pitanje novca i oko novca.

Možemo li na trenutak zaboraviti novac i pomisliti na mjesta u našem životu na kojima smo morali dati sve od sebe ili se uistinu odreći nečega uz veliku bol?

Ne trebamo mi baš lutati po svijetu za takvim primjerima u kojima su neki ljudi dali sve za nešto u što su vjerovali ili zato što ih je Bog na to pozvao.

Mi danas izlazimo na birališta.

Jesmo li spremni, barem u jednom danu, barem u jednom satu, barem u jednom trenutku, promisliti da su nam ovu slobodu omogućili najbolji među nama – odrekavši se svega?

Jesmo li spremni promisliti, pred praznim biračkim listićem, da su neki od naše braće i sestara, za tu našu privilegiju, dali sve?

Naši branitelji su, baš kao i ova udovica, dali sve.

Sve.

Sve bez ostatka.

To što su dali bilo je najvrjednije što su imali.

Svoje želje, svoje snove, svoja nadanja. Svoje zdravlje. Svoje živote.

Davanje bez ostatka.

Davanje bez računice.

Davanje bez kraja.

To je nešto najteže u životu.

I udovičino je davanje baš to. Nije ovdje riječ o dva novčića.

Riječ je o davanju. Davanju Bogu onoga čega nam se je najteže odreći.

I baš u takvom trenutku Isus nam govori da smo najviše blagoslovljeni i da smo mu najbliže. Najbliže Njemu i životu kojeg nam je namijenio.

„Blago onima koji se osjećaju kao da su na samom kraju konopca, jer tada su Kristu najbliže.“

Kada nam se čini da smo na kraju našeg konopca od života, teško je zamisliti da smo tada najblagoslovljeniji. Ali Isus baš tada želi biti uz nas. Kada nas čitav svijet napusti, Isus Krist nas ne napušta.

Baš poput ove udovice i mi smo nekad u svojem životu posegnuli u svoje džepove i tamo nismo našli ništa nego posljednja dva novčića. Kada smo ih spustili u škrabicu to nije prouzročilo neki jako dramatičan zvuk, ali baš u tom trenutku mi smo se susreli sa samim Bogom.

Blago vama koji dajete svoja „dva posljednja novčića“.

Kada se nađemo na kraju svojih snaga, na kraju svojih mogućnosti, kada nam konopac od života bježi kroz prste, onda ništa drugo nam i ne preostaje nego – pustiti, pustiti sve.

I baš onda kada sve pustimo, kada se odvojimo od ovog svijeta, dodirnuti ćemo tlo svojim nogama i moći ćemo hodati zajedno sa svojim Bogom.

Nikada više sami.

„Bog sudi što smo dali po onome što smo zadržali.“

 

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci