nacija.hr

Don Anđelko Kaćunko: Lijepa Naša između (glob)udbaša i (hr)’udbinaša’

JE LI MOGUĆA VEZA IZMEĐU “UDBE” I ZDRAVKA ČOLIĆA, JASENKA HOURE &…?

Osim inflacije riječi i lažnih obećanja (Churchillu se pripisuje izreka da se “najviše laže nakon lova, u zaljubljenosti i prije izbora!”) s predizbornom kampanjom je povezana i glazba, tj. zabavna glazba – ne samo pod vidom nastupa na mitinzima. Politika i estrada su zapravo sestre blizanke – premda nisu “sijamke” toliko su slične da ih je ponekad teško razlikovati čak i boljim poznavateljima funkcioniranja svijeta, a kamo li “svjetini koja ne zna tko joj glavu nosi”. Ali nije to oznaka samo predizbornog “sučeljavanja”, nego je tako i u “mirnodobskom” razdoblju. Na razini općega shvaćanja i prihvaćanja tzv. prosječnog konzumenta glazba je “samo zabava” – ali ona je zapravo uvijek također spoj biznisa i ideologije! “Prevedeno” na jednostavan i svima razumljiv jezik to znači: veliki proizvođači zabavne glazbe zlorabe divni Božji dar ter kroz plitku zabavu narod moralno kvare i umno zaglupljuju, a pritom ostvaruju golem profit (od naroda kojemu čine štetu – kao što je u staljinizmu osuđenik morao platiti metak kojim će biti ubijen!). To zvuči zastrašujuće, znadem – ali gotovo svaka istina je često bolna. Danas je to globalni orwellovski fenomen. Neki će naivci pomisliti kako su totalitarni režimi na taj način “ispirali mozak” svojim narodima, ali tako je i u tzv. demokracijama.

Oni koji čitaju znaju da o toj temi postoji brdo literature – nešto ima i na hrvatskom jeziku. O tome npr. piše i Ralph Epperson u sjajnoj knjizi “NEVIDLJIVA RUKA – povijest zavjere”. Argumentirano pokazuje kako je važan način indoktrinacije mladih upravo i glazba. No ni mnogi intelektualci u to ne vjeruju i redovito sugovornike nastoje ušutkati floskulom o “teoriji urote”. Tako se i Ann Landers, nacionalna sindikalna savjetnica, dugo opirala da prizna kako je glazba koju slušaju mladi opasna za njihov um. Međutim, u listopadu 1979. godine dala je sljedeću izjavu: “Dugo sam slušala priče o tome kako su stihovi rock-and-roll pjesama puni prljavština, pa sam odlučila da ih konačno čujem. Dvadeset tri godine ovog posla načinilo me imunom na šokove, no neki od stihova koje sam čula bili su nevjerojatno grubi.”

Ta prljavština u stihovima nije slučajna. Slušanjem npr. tzv. Narodnog radija ustanovio sam da je oko 75% “najbolje domaće glazbe” (čiji teror trpim dok pijem kavu) – “prljavo”, tj. nosi negativne (moralne, duhovne, životne) poruke! A na tzv. Otvorenom radiju, uključujući i naglašeno erotsko prenemaganje većine voditelja, postotak “prljavštine” je još veći. Industrija glazbene produkcije koristi mlade ljude u veoma važne svrhe. Gary Allen je pokušao i to objasniti: “Mladež vjeruje da se buni protiv establišmenta. Međutim, establišment posjeduje i upravlja radio i tv-stanicama, velikim časopisima i industrijom glazbene produkcije koja je stvorila rock glazbu a njene izvođače učinila moćnim faktorima u životu Amerikanaca. Zar se ne čini čudnim da bi isti onaj establišment koji je iskoristio masmedije da bi ismijao i ocrnio antikomunistički pokret, sada otvorio vrata ljudima koji misle da su neprijatelji tog establišmenta.”

Vezu između glazbe i njenog cilja objasnio je Timothy Leary, samoproklamirani kralj droge LSD: “Onaj tko tvrdi da rock’n’roll glazba ohrabruje klince da uzimaju drogu, potpuno je u pravu. To je dio naše zavjere. Droge su najefikasniji put do revolucije…” Glazbenik Frank Zappa, vođa rock-grupe “Mothers of Invention”, dao je nevjerojatnu izjavu: “Glasni zvuci i jako svjetlo danas su izvanredna oruđa za indoktrinaciju. Je li moguće modificirati ljudsku kemijsku strukturu pravom kombinacijom frekvencija? Ukoliko vas neka vrsta ritma natjera da tapkate nogom, koja vrsta ritma će vas natjerati da stegnete šaku i udarite?” Ta vrsta glazbe stvorena je da bi se ispunio cilj kontroliranja mladih ljudi, no takva ideja je potpuno nepoznata roditeljima čija djeca slušaju rock’n’roll, pa su poruke skrivene u stihovima pisane posebnim jezikom koji mogu razumjeti uglavnom samo mladi. Potrebno je da glazbenici i tekstopisci budu zaista nadareni da bi neku pjesmu roditelji razumjeli na jedan, a mladi na drugi način. Ali, upravo je to slučaj s današnjom glazbom. Ali sve što se u tome fenomenu odnosi na mlade odnosi se i na starije – na sve slušatelje (konzumente), s jedinom razlikom što su djeca i mladi podložniji utjecaju!

Skrivene poruke nalaze se u pjesmama mnogih rock-grupa, od kojih su, ipak, najuspješniji bili The Beatles. Poruke njihovih pjesma imale su cilj da navedu mladež da koristi droge. Pogledajmo neke od naslova njihovih hitova: “Žuta podmornica” (“Yellow Submarine”) – podmornica je droga poslije koje se tone, koja smiruje uživatelja. “Lucy na nebu s dijamantima” (“Lucy in the Sky with Diamonds”) – inicijali ključnih riječi u naslovu su: L, S, D, a to se odnosi na drogu LSD. “Hey, Jude” – to je izraz koji se upotrebljava za drogu poznatu pod imenom metadrin. “Polja jagoda” (“Strawberry Fields”) – opijum se najčešće sadi na poljima jagoda gdje se njegovo uzgajanje najbolje može zamaskirati. “Norveška šuma” (“Norwegian Wood”) – britanski sleng za marihuanu. (…) Autor donosi još jednu poslasticu – otkriva nam vezu između rock-glazbe i MARKSIZMA, koja je najočitija u pjesmi pod nazivom “Zamisli” (“Imagine”) koju je napisao John Lennon, bivši član Beatlesa. Pažljivim slušanjem stihova te pjesme, otkriva se da je Lennon bio upoznat s učenjima Karla Marxa. Tako je nastao fenomen – u politici imamo marksizam-lenjinizam, a u zabavnoj kulturi/glazbi “lennonizam”!

A tko to sve financira? Epperson otkriva kako establišment ili posjeduje ili kontrolira rad najvećih kuća glazbene produkcije, i to putem davanja ili uskraćivanja zajmova. One kompanije koje ne plasiraju pjesme koje odgovaraju establišmentu za njegove ciljeve, ne dobivaju zajmove, pa ne mogu ni raditi. Onima koji se pitaju kako odobravaju ili uskraćuju zajmove, banke će uvijek odgovoriti da daju zajmove samo kompanijama za koje ima indicija da će izaći u susret potrebama glazbenog tržišta. Dakle, uvijek isto pitanje: što je bilo prije – kokoš ili jaje? Tako izvrsno zapaža i hrabro otkriva autor ter zaključuje kako mladi ljudi nastavljaju slušati glazbu koju njihovi roditelji ne razumiju. (vidi o tome: Ralph Epperson, NEVIDLJIVA RUKA – povijest zavjere, Cipetić, Kastav, 2002., str. 221-224).

A kako je uopće došlo do toga fenomena? O tome je pisao čak i papa Benedikt. U jednom svome djelu (objavljenu u Njemačkoj 2000.) on kaže: “Danas se, nakon kulturne revolucije posljednjih desetljeća, nalazimo pred novim izazovom… Imamo dva razvoja u samoj glazbi kojih je korijen ponajprije na Zapadu, ali su u stvaranju svjetske kulture odavna zahvatili cijelo čovječanstvo. Takozvana suvremena E-muzika (‘klasika’) skrenula je – apstrahirajući od nekih iznimaka – uvelike u elitni geto, u koji imaju pristupa samo specijalisti, ali i oni često s pomiješanim čuvstvima. Glazba masa se od toga izdvojila te ide svojim posve drugim putem. Zatim imamo tzv. pop-muziku, koju dakako ne nosi više ‘narod’ (pop) u izvornome smislu, već je usmjerena prema fenomenu mase, proizvodi se industrijski i u konačnici se može okarakterizirati kao kult banalnosti. ‘Rock’ je, za razliku od toga, izražaj nagonskih strasti koje su u rock-festivalima poprimile kultni karakter, karakter protukulta kršćanskome kultu. Taj protukult oslobađa tako reći sam po sebi čovjeka u doživljaju mase i ritmičkom trešnjom, bukom i svjetlosnim efektima, omogućuje da sudionik u ekstatičkome kidanju vlastitih granica potone doslovce u nesputanim silama svemira” (vidi: J. Ratzinger, “Duh liturgije”, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001, str. 145-146). Radi još boljeg razumijevanja cijelog fenomena preporučujem također sjajnu knjigu D. C. Jordana “Politika i droga”, u kojoj je posebno važno 10. poglavlje: “Kulturološki temelji modernog konzumiranja droge”. Tek slaganjem svih kockica toga mozaika dobiva se uvid u bit ‘nesvetog antitrojstva’: sex-drugs-rock.

Zato – i kad su na sceni političke kampanje i kad je riječ o zabavnoj glazbi odnosno o estradi, koja uopće ne silazi sa scene! – svakako bi bilo korisno postaviti kriterije razlikovanja duhova, a to je poglavito potrebno za razumijevanje (današnje) kulturne i umjetničke produkcije. Jer umjetnosti nema bez nadahnuća. Umjetnik nije vlasnik svoga djela, kako se to uobičajeno misli, nego izvršitelj nauma nekog duha, svoga nadahnitelja – često ističe jedan moj prijatelj, čovjek pun Duha Božjega.

A ono što vrijedi za glazbu, vrijedi za svako ljudsko djelovanje, jer čovjek je duhovno biće. Filozofija, politika, ekonomija, cjelokupni društveni ustroj – od lokalne do globalne razine – produkt je određenog nadahnuća. Zato je snaga svake zajednice , bilo dobre, bilo zle, u njezinu mentalitetu, odnosno u njezinom vladajućem duhu. Ako su ideologije 19. i 20. stoljeća pa i ova novog doba, istovjetne u svom neprijateljstvu prema Kristu i njegovu Evanđelju i jednake u zločinima prema čovječanstvu i jednako lažne u svojim obećanjima, onda je u toj razornoj antikršćanskoj borbi sasvim logična pojava manipuliranja kulturom i zabavom u zločinačke svrhe. Sve one kulturom uspostavljaju sebi poželjni mentalitet i proizvode kaos kojim sebi osiguravaju vijek upravljanja krizama što ih same proizvode. Te riječi nekima su potpuno nerazumljive, drugima zvuče suludo, treći će autora optužiti za paranoju… itd., ali dokaza ima veoma mnogo.

Prenosim ovdje jedno otkriće, svjedočanstvo o “stanju duha” u kulturi iz vrjemena bivše propale države (pa i poslije nje), koje već dugo kola Internetom, ali ga ne objavljujem kao dokaz prethodnih tvrdnja, nego samo kao “misaonu provokaciju” odnosno poticaj na razmišljanje (i o onome što sam dosad rekao!). Je li prilog vjerodostojan ili nije, to i nije toliko važno koliko je očito da je okretanje mladih od konstruktivne društvene sinergije ka utapanju u more seksualnih strasti i rasulo ter u pojedinačna parenja poput životinja bez vjernog braka i odgovornog roditeljstva – posljedica sustava i plana! I dok sada neke stranke obećavaju rješenje demografske katastrofe u Hrvatskoj, nikome od odgovornih ne pada na pamet (reći!) da je u navedenom fenomenu odnosno “trendu među mladima” korijen pada nataliteta i izumiranja nekoć moćnih kršćanskih naroda Europe i svijeta!

Otkad je takvim političkim inženjeringom – uz manipuliranje znanošću, kulturom, stilovima života, oblicima zabave i pedagogije koja dresira djecu mimo riječi (izvornoga smisla) – sva mladost svijeta okrenuta od Božanske mudrosti i dobrote prema pogubnoj permanentnoj revoluciji, u pitanje je doveden i opstanak cijelog čovječanstva. Jer nema budućnosti svijeta bez onih koji poslije nas dolaze. Ako su onesposobljeni za život, neće biti budućnosti naroda, niti budućnosti čovječanstva.

No, ipak će ga biti jer je takva volja Stvoritelja. Biblija nam svjedoči da je i opći potop i sodomski oganj netko preživio – preživio ih je vjerni ostatak. Zato i nama danas radosno jamstvo daju Isusove riječi: “Ne bojte se, malo stado!”

Napominjem da prilog namjerno prenosim u srbskom jeziku, tj. u izvorniku, s nadom da će većini biti lako razumljiv. Na nekim portalima je objavljen pod naslovom “Koga smo mi slušali?”, a na nekima u rubrici Špijunaža. Današnjem naraštaju je to potpuno sporedno – osim što može biti poticaj na razmišljanje o tome ŠTO/KOGA MLADI DANAS SLUŠAJU? Iz priloga koji slijedi bit će, u kontekstu estradno-političkog “predizbornog terora”, jasni također naslov i podnaslov ovoga posta (s tim da mi je pojam “udbinaši” pao na pamet tijekom ovogodišnje udbinske propovijedi moga biskupa Mile Bogovića). Dakle, uživajte čitajući ovo što “sledi”, a u čemu su sudjelovali članovi “Službe državne bezbednosti koji su spremni da progovore o akcijama u kojima su učestvovali za vreme Titovog i Miloševićevog režima”:

 

Jednu od najspecifičnijih priča ima nekadašnji pomoćnik načelnika Resora državne bezbednosti Živan Velisavljević koji je penzionisan početkom 1990. godine ukazom tadašnjeg predsednika SFRJ.

Velisavljević danas živi u svojoj porodičnoj kući u rodnim Lojanicama, u blizini Šapca. Njegova kuća je daleko od onoga kako bi javnost zamišljala domove penzionisanih špijuna. Ovde nema visokih zidova, gvozdenih vrata koja se otvaraju daljinskim upravljačem i dobermana čuvara. Pa ipak, iako je Velisavljevićeva kuća kao jedna od mnogih u ovom kraju, u njoj postoji nešto po čemu se razlikuje.

Na brižljivo uređenom tavanu, Velisavljević ima kolekciju od nekoliko hiljada LP ploča isključivo zabavne i rok muzike nastale u SFRJ. Na pitanje da li je diskofil, Velisavljević kaže da mu te ploče nisu za razonodu već da su mu sredstvo za rad. Štaviše, Velisavljević nam otkriva da nijednu od ovih ploča nominalno ne može da otuđi jer mu ih je Resor državne bezbednosti dao na revers.

OPERACIJA MILJACKA

Velisavljevićev angažman u službi počeo je 1968. godine. Studentske demonstracije su ozbiljno uzdrmale Tita. Iako je uspeo da ih umiri, Tito je primećivao da se stalno pojavljuju nova žarišta. U tom trenutku Tito je tek bio priveo kraju krizu oko Brionskog plenuma a odmah se pojavila studentska kriza i invazija na Češku i bilo je potrebno pacifikovati barem jedan od frontova. U tom cilju Tito je na tajnom sastanku diskutovao o tome koji se front može prvo rešiti. Veljko Vlahović je predlagao da SFRJ nabavi atomsku bombu koja bi joj bila garant suvereniteta, Edvard Kardelj je pominjao približavanje NATO paktu a Stane Dolanc je izašao sa najbizarnijim predlogom. Dolanc je naime objasnio kako je CIA koristeći muziku bendova snažno oslonjenih na hedonizam i upotrebu opojnih droga uspela da otupi borbenu oštricu studentskih protesta u Americi i da brojne progresivne mlade ljude pretvori u bezopasne klovnove bez jasne revolucionarne ideje.

Dolanc je smatrao da se tako nešto može uraditi i sa našom omladinom. Veljko Vlahović je smatrao da su naši mladi ljudi zdraviji i zreliji od američkih, ali Tito je bivao sve više zabavljen Dolančevim predlogom. Na kraju je Dolancu dato zeleno svetlo a operacija je dobila kodno ime “Miljacka” po reci u Sarajevu pošto je Tito smatrao da je rat dobijen u Bosni i da sve nove bitke treba počinjati odande. Miljacka je izgledala kao najurbaniji toponim u toj republici.

Dolanc je u saradnji sa svojim najbližim poverenicima Srdanom Andrejevićem i Obradom Đorđevićem izabrao mladog Živana Velisavljevića da vodi Miljacku. I Velisavljević je vodio ovu operaciju pune 22 godine.

“Prvi regrut prirodno bio mi je Goran Bregović. Sa njim nije bilo problema, on je voleo i ideju jugoslovenstva i seks i drogu, tako da smo se lako dogovorili”, svedoči Velisavljević. “Sa Bregovićem sam čak primenjivao i jedan sistem koji je Služba koristila sa kriminalcima – omogućavala im je da kradu u inostranstvu a da dobijaju sklonište u Jugoslaviji u zamenu za obavljanje ponekog posla za nas. Tako sam i ja omogućavao Bregoviću da krade strane pesme, da ih objavljuje ovde kao svoje, a da u njima propagira ono što je nama bilo potrebno.” Zdravko Čolić već nije bio tako jednostavan za regrutaciju.

SAMIT U SKENDERIJI

“Zdravko Čolić je bio izuzetno talentovan izvođač i njega nismo mogli da regrutujemo tek tako. On nije imao ništa protiv nas ali nije želeo da ikome išta duguje.” Ipak, kada je uhapšen u Ohridu zbog razmenjivanja deviza, Velisavljević je u tome video svoju priliku. “Obišao sam ga u zatvoru u Ohridu i dogovorili smo se za petnaest minuta.”

U Velisavljevićevom odeljenju u resoru državne bezbednosti nastupila je histerija kada su saznali da je Čola regrutovan. A onda se pojavila panika kada su shvatili da su mu potrebne velike hit pesme. Deo Službe je sumnjao u Kornelija Kovača, i odlučeno je da cela jugoslovenska pop scena stane iza Čolića.

“Napravili smo tajni sastanak jedne noći u Skenderiji. Šest mlaznih aviona RV i PVO je dovezlo sve ključne pop kompozitore kod nas. Bili su tu Arsen Dedić, Đorđe Novković, Kornelije Kovač, Bojan Adamič, Žika i Radovan iz Zane, Momčilo Bajagić, mali Zlaja Arslanagić iz Crvene Jabuke, Iztok Turk, Jasenko Houra, Jura Stublić, Vladimir Divljan, Zoran Lesendrič i mnogi drugi.”

“Smestili smo ih u Skenderiju. Sedeli su potpuno nepripremljeni šta ih čeka. Onda sam ja izašao za govornicu, osetio sam se kao Tito, i rekao im da je svako dužan da pripremi po jednu pesmu za Čolin povratnički album.” Velisavljević ni danas ne može da sakrije ushićenje.

Ekipa kompozitora je potom vraćena avionima u svoje gradove i započet je rad na pesmama. Međutim, u Službi je zavladala nervoza pošto se toliki broj ljudi nije mogao bezbednosno kontrolisati, tako da su se na kraju opredelili da ipak Bregović uradi ceo album kako pesme ne bi iscurele u javnost.

“Čolićev povratnički album je u jednom trenutku delovao kao da će biti najveći album u istoriji pop muzike. Činilo se da će ovo biti za Čolića ono što je “Smile” bio za Beach Boyse, a mi to nismo smeli da dozvolimo, Čola je bio potreban Jugoslaviji u tom trenutku, i na kraju je sve rešio Brega.”

RATNE TRAKE

Služba državne bezbednosti je bila zadužena i za pripremanje konceptualnih albuma koji su imali funkciju da se zavrte u eteru u slučaju rata, pa čak i nuklearne apokalipse. “To su tzv. Albumi sudnjeg dana, tako smo ih zvali u službi, na njima su snimljene poslednje pesme na svetu, pesme uz koje je ovaj narod trebalo da preživi nuklearnu zimu.”

Na pesmama je radio sam krem jugoslovenske scene, u saradnji sa timom psihologa. “Ima nekih ljubavnih pesama koje smo testirali na životinjama. I zaista kada bi im pesma bila puštena, one su ih navodile na parenje kroz lučenje određenih hormona. Takve pesme u principu su pravljene za slučaj da u bunkerima posle nuklearnog rata moraju da se ljudi stimulišu na produžavanje rase.”

“Pustiti takvu pesmu u eter u regularnim okolnostima je krivično delo. Ti snimci se nalaze u sefu Načelnika SDB dan-danas.” Velisavljević nerado govori o ovim pesmama. Ipak, posle velikog navaljivanja rekao je da je neke od njih pisao Kiki Lesendrić a da ih pevaju Zana Nimani, Anja Rupel i Marina Perazić. Kada smo ga upitali, liče li te pesme na njihove ranije radove, Velisavljević se osmehnuo i lakonski odgovorio: “Denis i Denis su za ovo vrtić.”

DVOSTRUKI AGENTI

Velisavljević kaže da se u svojoj praksi samo jednom sreo sa dvostrukim agentom. To je bio slučaj Iztoka Turka, vođe i glavnog autora grupe Videosex. “Iztok je radio za nas. Negde u vreme albuma “Lacrimae Christi” kontaktirala ga je nemačka služba BND. On je želeo da prekine kontakte sa njima ali mi smo insistirali na tome da ih on nastavi.” Kako se približavao raspad Jugoslavije, Velisavljević tvrdi da se i Turkova lojalnost pomerala ka Nemcima. “Nisam siguran da je Turk izdao Jugoslaviju, mislim da joj je bio lojalan do samog kraja, ali kako je vreme odmicalo sve manje i manje. O tome govore njegovi neuspeli pokušaji da sa Videosexom snimi pesme na engleskom.”

Snimanje pesama na engleskom je po Velisavljeviću bilo smišljena provokacija u samim centrima nemačke obaveštajne službe kako bi se kolonijalizovala jugoslovenska muzička scena. “Oni su želeli da marginalizuju naše bendove time što su ih nagovarali da snimaju na engleskom čime su ih odvojili od domaće publike, a nisu dobijali pravu šansu na inostranoj sceni. Na svu sreću, to im je uspevalo kod alternativnih bendova. Mi smo Bregu, Čorbu i Azru držali pod gvozdenim stiskom.”

“Album Divljih jagoda na engleskom bio je klasična zavera MI6. Njih je kao svoje agente u tom periodu držao ozloglašeni Entoni Monkton. On je počeo svoju karijeru kao rokenrol operativac za SFRJ da bi na kraju završio službujući u Beogradu.” Na svu sreću DB je imao svog aduta u grupi. “Alen Islamović je bio naš čovek i razarao je englesku karijeru Divljih jagoda iznutra. On je bio zdrav element u toj grupi, i zato smo ga i nagradili mestom pevača u Bijelom dugmetu.”

Velisavljević sebe i danas smatra Jugoslovenom. On veruje da su same republičke službe državne bezbednosti radile protiv zajedničke države, čak i u domenu rokenrola. “Jasenko Houra je bio čovek hrvatske republičke Službe. Nekoliko puta sam im slao dopise da nam ga stave na raspologanje u saveznoj službi jer je talentovan muzičar, a oni su odbijali i smišljali neke formalnosti. Odgovorno tvrdim da je njegova pesma ‘Mojoj majci (Zadnja ruža hrvatska)’ maslo zagrebačkog odeljenja.”

“Nema nevinih”, nastavlja Velisavljević, “kada smo primetili da se bog i crkva često pominju u pesmama Pilota, priveli smo Lesendrić Zorana da vidimo o čemu se radi. Tokom noći javio nam se šef beogradskog odeljenja i rekao nam da je on njihov. Mi smo morali da ga pustimo. Ja sam tada shvatio da svaka republička služba ima svoj bend.”

IBARSKA MAGISTRALA

“Rata ne bi bilo bez propagande i bendova poput Prljavog kazališta”, naglašava Velisavljević. On smatra da je naivno očekivati da je borba između tajnih službi bila išta pitomija na polju rok scene nego na drugim poljima. “Scenario Ibarske magistrale je prvi put primenjen na Krcunu, a drugi put na Draženu Ričlu.” Velisavljević odgovorno tvrdi da u saobraćajnoj nesreći člana Crvene Jabuke nisu čista posla. “Zlaja je ubrzo napustio bend, on je bio anđeo, jedan od mojih najdražih operativaca, pravi Jugosloven”, kaže Velisavljević. “Mislim da će biti zanimljivo ako Žera ikada progovori, on zna celu priču.”

SADAŠNJA SCENA

Velisavljević ne prati sadašnju scenu od kada se penzionisao. Ipak ono što vidi po televiziji i Internetu mu ne uliva poverenje. “Dosta talentovanih ljudi je otišlo u narodnjake, a na rock sceni dosta bendova peva na engleskom, a to ništa ne valja. Scena je bila mnogo bolja dok je DB kontrolisao jer mi smo i kreativno pomagali kad je nailazila kriza.”

Velisavljević se ponosi podatkom da je DB za pesmu “Lipe cvatu” angažovao čak tri profesora Muzičke akademije i jednog profesora književnosti da pomognu Bregoviću da je osmisli. “Danas više nema takve ambicije, nažalost. Plašim se da DB više ne kontroliše ni one bendove koje je sam osnovao.”

—————–

ZAKLJUČAK (moj – umjesto N/pn/B): Dakle, ‘sjajno’ (i) provokativno! Nadam se da će barem netko postaviti barem neka od ovih pitanja: Kome danas pjevaju tzv. nezavisni rockeri? Zašto su mnogi kao ovce naivni kad slušaju zabavnu glazbu? Zašto ljudi tako lako “isključuju mozak” ili ga “šalju na pašu” kad krene neki hit? Zašto kršćani ne /po/slušaju biblijski savjet: “Pazite da vas tko ne zavede!” (Mt 24,4); “Što vama velim, to velim svima: Bdijte!” (Mk 13,37); “Ne varajte se: Bog se ne da ismjehivati! Što tko sije, to će i žeti!”… itd.!

Izvor: Don blog

Vezani članci