nacija.hr

Katolički intelektualac prof. dr. Roberto de Mattei: Osjećaj za grijeh kod sinodalnih otaca?

Sa bloga Splendor Domini prenosimo prijevod teksta poznatog katoličkog intelektualca, prof. dr. Roberta de Matteia:

R. de Mattei se pita: Postoji li još među sinodalnim ocima osjećaj za grijeh?

“Rad Sinode potvrđuje da unutar Crkve postoji jak konflikt između dviju manjina. S jedne je strane šačica sinodalnih otaca koji su odlučni da brane tradicionalni moralni nauk, a s druge je skupina ‘inovatora’ za koje se čini da su izgubili katoličku vjeru.

Između tih dviju manjina je, kao i uvijek, slaba i oscilirajuća sredina koja se sastoji od onih koji se niti usuđuju braniti istinu niti je napadati, i koje motiviraju razmišljanja više povezana s osobnim interesima, nego s raspravom o nauku. Biskupi ‘inovatori’ su se u diskusiji o prvom dijelu ‘Instrumentuma laboris’ oglasili prvenstveno u dva od četrnaest ‘circulusa minoresa’:  u ‘Anglicusu C’ i u ‘Germanicusu’. 
 
Promotrimo na trenutak središnje mjesto u izvještaju ‘Circulusa germanicusa’ koji je kao relatora imao novoga berlinskog nadbiskupa msgr. H. Kocha, a za moderatora bečkog nadbiskupa C. kard. Schönborna. 
 
Biskupi njemačkog jezika žarko žele da u zaključnom dokumentu ‘ne prevlada negativno razgraničavajući i normativno osuđujući jezik (forenzični stil)’ [‘eine negativ abgrenzende und normativ verurteilende Sprache (forensischer Stil)’], nego pozitivan jezik razvijanja kršćanske pozicije i koji implicitno može izraziti ono što nije kompatibilno s kršćanskim pozicijama [‘eine positive, die christliche Position entfaltende Sprache, die damit implizit zur Sprache bringt, welche Positionen christilich inkompatibel sind’]. I dalje: ‘K tomu spada i spremnost (usp. ‘Gaudium et spes’) prihvatiti pozitivne razvoje u društvu’ [‘Dazu gehört auch die Bereitschaft (vgl. Gaudium et Spes), von der Gesellschaft positive Entwicklungen aufzugreifen’].
 
Da se shvati što se krije iza toga dvosmislenoga jezika, moraju se ponovo pročitati središnji odlomci intervjua koji je C. kard. Schönborn dao za časopis ‘Civiltà Cattolica’. Bečki nadbiskup potvrđuje da je potrebno ‘osvijestiti povijesnu i socijalnu dimenziju braka i obitelji’. 
 
Kardinal tumači: ‘Prečesto mi teolozi i biskupi, pastiri i čuvari nauka, zaboravljamo da se ljudski život zbiva u uvjetima koje postavlja društvo: psihologijskim, sociologijskim, znanstvenim, političkim uvjetima u jednom povijesnom okviru. To je ranije na sinodi nedostajalo. […] Brojne situacije zajedničkog življenja ne bismo trebali promatrati samo iz kuta onoga što nedostaje, nego također pod vidom onoga što je već obećano, što je već prisutno. […] Oni koji imaju milost i radost da mogu živjeti sakramentalni brak u poniznosti i međusobnom opraštanju, u povjerenju u Boga koji svakodnevno djeluje u našem životu, znaju vidjeti i razlučiti u jednom paru, u jednom životnom partnerstvu, u onima koji zajedno žive, elemente pravog junaštva, prave ljubavi prema bližnjemu, pravog međusobnog darivanja. Iako moramo reći: ‘Tu se ne radi još o punoj stvarnosti sakramenta’. No, tko smo mi da sudimo i kažemo da u njima nema elemenata istine i posvećenja? […] S tim u svezi ne skrivam da sam bio šokiran načinom na koji čisto formalistički način argumentiranja vitla sjekirom intrinzičnog zla […]. Fiksacija na ‘intrinsece malum’ u tolikoj je mjeri osiromašila debatu da smo ostali lišeni širokoga spektra argumentacije u korist jedinstvenosti, nerazrješivosti, otvorenosti životu, ljudskog temelja crkvene doktrine. Izgubili smo ukus za raspravu o tim ljudskim stvarnostima. Jedan od središnjih elemenata Sinode je stvarnost kršćanske obitelji, ne iz ekskluzivne perspektive, nego iz inkluzivne. […] Postoje situacije u kojima svećenik, pratitelj koji osobe poznaje iznutra, može doći do toga da kaže: ‘Vaša je situacija takva da ja prema savjesti, vašoj i mojoj kao pastira, vidim vaše mjesto u sakramentalnom životu Crkve’. […] Znam da nekoga skandaliziram kad tako kažem… Ali uvijek se može nešto naučiti od osoba koje žive u objektivno neregularnim situacijama. Papa Franjo nas želi odgojiti za to’ (Matrimoni e conversione pastorale. Intervista al cardinale Christoph Schönborn, a cura di Antonio Spadaro S.I., in Civiltà Cattolica, Quaderno n° 3966 del 26/09/2015, pp. 449-552).
 
Taj intervju treba čitati usporedno s onim jednoga drugoga sinodalnog oca njemačke kulturalne formacije, nadbiskupa Chietija i Vasta B. Fortea, posebnog tajnika redovite generalne skupštine Sinode. Za ‘Avvenire’ je 19. rujna 2015. izjavio da ‘Instrumentum laboris’ pokazuje ‘simpatije prema svemu onom pozitivnom što postoji, pa i kad smo pred nekompletnom pozitivnošću, kao što je to u slučaju zajedničkog življenja. Kriteriji simpatije prema onima koji zajedno žive diktirani su prisutnošću želje za vjernošću, stabilnošću, otvorenosti životu u njihovoj zajednici. I kada se zamijeti da bi ta želja mogla biti okrunjena brakom. Stoga je ispravno pratiti taj put dozrijevanja. Naprotiv, kada zajedničko življenje ostaje samo epizoda, sve se čini puno teže i onda postaje važno pronaći put da se pobude novi koraci u smjeru značajnijeg dozrijevanja. […] Kada postoji ireverzibilno zajedničko življenje, pogotovo kad su tu djeca rođena iz nove veze, povratak bi značio ne ispuniti preuzete obveze. Te obveze sa sobom nose moralne dužnosti koje valja ispuniti u duhu poslušnosti volji Božjoj, koja od te nove veze zahtijeva vjernost. Kad postoje te pretpostavke, onda se može razmotriti sve dublja integracija u život kršćanske zajednice. Do koje točke? To smo već rekli. Sinodi će pripasti da predloži, a Papi da odluči.’
 
Kao što je bjelodano iz citiranih intervjuâ, pristup obiteljskim problemima je čisto sociologijski bez ikakva pozivanja na povijesti transcendentna načela. Brak i obitelj nisu za kard. Schönborna ni za nadbiskupa Fortea naravne ustanove koje prate život ljudi od najranijih vremena: ustanove koje svakako nastaju i rastu u povijesti, no koje su, budući da su ukorijenjen u naravi ljudi, određene za to da prežive u svim vremenima i na svakom mjestu kao temeljne stanice ljudskog života. 
 
Oni su mišljenja da je obitelj podvrgnuta dijalektičkoj evoluciji povijesti, preuzimajući nove oblike već prema povijesnim epohama i ‘pozitivnim razvitcima društva’. ‘Pozitivni jezik’ o kojem govori ‘Circulus germanicus’ znači da Crkva ne smije izreći nikakvu osudu jer treba shvatiti pozitivni karakter zla i grijeha. Točnije, za njih ne postoji grijeh jer je svako zlo jedno nesavršeno i nedovršeno dobro. 
 
Ove aberacije se temelje na namjernoj konfuziji između metafizičkoga i moralnoga koncepta dobra i zla. S filozofijskoga je gledišta jasno da Bog koji je vrhovno dobro nije stvorio ništa loše ili nesavršeno u svemiru. No, među stvorenim stvarima je također i ljudska sloboda koja čini mogućim moralno udaljavanje racionalnog stvorenja od Boga. Ta ‘aversio a Deo’ racionalnog stvorenja je zlo koje se ispravno definira kao grijeh. Međutim, pojam grijeha nedostaje u kardinalovoj perspektivi, kao i u onoj posebnog tajnika Sinode.
 
Time što negira postojanje intrinzičnoga zla, kardinal Schönborn niječe moralne istine kao što je ta da postoje čini ‘koji su po sebi i u sebi samima, neovisno o okolnostima, uvijek strogo nedopušteni zbog svoga objektivnog sadržaja’ (Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica ‘Reconciliatio et paenitentia’, br. 17) i potpuno odbacuje encikliku ‘Veritatis Splendor’, koja je proglašena upravo da se potvrdi postojanje moralnih apsoluta protiv ponovo oživjele ‘situacijske etike’.
 
U takvom načinu gledanja raspada se ne samo pojam božanskoga i naravnog zakona, kao korijen i temelj moralnog reda, nego i pojam ljudske slobode. Sloboda je, naime, prvi subjektivni korijen moralnosti, tako kako naravni i božanski zakon predstavljaju njenu objektivnu formu. Bez božanskoga i naravnoga zakona nema dobra ni zla, jer je naravni zakon ono što omogućuje inteligenciji da prepozna istinu i volji da ljubi dobro. Sloboda i zakon su dva nedjeljiva momenta moralnoga reda.
 
Grijeh postoji jer postoje moralni apsoluti. Grijeh je apsolutno zlo jer se suprotstavlja apsolutnom dobru i grijeh je jedino zlo jer se suprotstavlja Bogu jedinom dobru. Korijeni svake čovjekove situacije bijede i nesreće nisu političke, ekonomske i socijalne naravi, nego potječu od izvornoga i aktualnoga počinjenoga grijeha ljudi. Čovjek ‘smrtno griješi […] kada, iz bilo kojeg razloga, svjesno i slobodno izabire teško neuredan objekt’ (Kongregacija za nauk vjere, deklaracija ‘Persona humana’ od 7. studenoga 1975., br. 10, par. 6).
 
Među grijesima ima onih koji prema Svetom pismu u nebo vapiju za osvetom, poput grijeha sodomitâ (Post 18,20 ; 19,13). Postoji i povrjeda šeste zapovijedi koja zabranjuje svaku spolnu vezu izvan braka. Nije dopušten ‘pozitivan jezik’ da se blagoslovi takve veze. Pio XII. je rekao: ‘Možda je danas najveći grijeh svijeta što su ljudi počeli gubiti osjećaj za grijeh’ (Govor 26. listopada 1946.). No, što se događa kad crkveni ljudi gube osjećaj za grijeh i s njim vjeru?”

Vezani članci