nacija.hr

Katolički intelektualac, povjesničar prof. dr. Roberto de Mattei: Može li neki papa pogriješiti kod promulgacije crkvenih zakona?

Sa bloga splendordomini.blogspot.hr prenosimo prijevod teksta katoličkog intelektualca, povjesničara prof. dr. Roberta de Matteia:

Smije li se kritizirati upravne akte jednog pape? Pitanje je to R. De Matteija koji najprije upućuje na razmišljanja raznih auktora koja su objavljena u medijima o Papinim novim motuproprijima (1, 2, 3, 4, 5) kojima se reformira kanonski postupak za parnice proglašenja ništavosti ženidbe, a onda nastavlja:

[…]

Pred mnogim se savjestima na toj točki postavlja delikatan problem. Kako god prosuđivali motuproprij, radi se o osobnom i izravnom upravnom aktu Prvosvećenika. No, može li neki papa pogriješiti kod promulgacije crkvenih zakona? I- u slučaju neslaganja- ne mora li se ipak prema njemu držati tiho? Odgovor na to pitanje nam daju nauk i povijest Crkve.
 
Zapravo, često je dolazilo do toga da pape pogriješe u svojim političkim, pastoralnim pa i učiteljskim odlukama, a da to ni na koji način nije ugrozilo dogmu o nepogrješivosti i rimskom prvenstvu. Otpor vjernika takvim papinskim pogrješnim aktima- u nekim slučajevima nezakonitima- uvijek je bio blagotvoran za život Crkve.
Da ne zalazimo preduboko u povijest, zadržat ću se na događaju udaljenom tek dvjesto godina od nas. Pontifikat Pija VII. (Grgur Chiaramonti, 1800.-1823.)- kao i onaj Pija VI.- znao je za bolne napetosti i sukobe između Svete Stolice i Napoleona Bonapartea, francuskog cara. Pio VII. je 15 srpnja 1801. potpisao konkordat s Napoleonom, misleći da će tako zatvoriti razdoblje Francuske revolucije, no Napoleon je vrlo brzo pokazao da je njegova prava namjera stvoriti nacionalnu crkvu pod svojim nadzorom.
Napoleon se sâm okrunio 2. prosinca 1804. za cara i par godina kasnije ponovo napao Rim i anektirao Papinsku Državu Francuskoj. Papa je zarobljen i odveden u Grenoble i potom u Savonu (1809.-1812.). Suprotstavljenost se zaoštrila prilikom drugoga careva braka. Napoleon je 2. prosinca 1804., u predvečerje krunidbe, oženio Josipom de Beauharnais, kad se carica bacila na koljena pred Pijom VII. i priznala da je s carem bila samo civilno vjenčana. 
 
Papa je Napoleonu dao do znanja da će sudjelovati na krunidbi samo nakon crkvenog vjenčanja. Brak je na brzinu noću sklopio kard. Fesch, Napoleonov ujak. Josipa nije caru dala nasljednika, a i njeno je podrijetlo bilo prejednostavno za onoga koji je htio dominirati Europom i ženidbeno se povezati s vladarskim kućama. Dakle, car je odlučio dati poništiti brak kako bi oženio Mariju Lujzu Austrijsku- kći najvažnijeg europskog suverena. 
 
‘Senatus Consultus’ je 1810. ukinuo građanski brak Napoleona i Josipe, a odmah zatim je i pariški dijecezanski sud sakramentalni brak proglasio ništavim. Sveta Stolica nije priznala tu izjavu o ništavosti popustljivih prelata, i kad je car 2. travnja 1810. stupio u kapelu u Louvreu kako bi sklopio drugi brak s Marijom Lujzom, našao je prazno trinaest mjesta rezerviranih za pozvane kardinale. Car je izostale tretirao kao državne neprijatelje jer su svojom gestom bili izrazili svoje uvjerenje, da bi ništavost njegova braka mogao potvrditi samo papa. Stoga je trinaest kardinala bilo prisiljeno odmah odložiti svoje sutane i insignije te se zaodijenuti jednostavnom crnom svećeničkom sutanom- otuda izraz ‘crni kardinali’ ili ‘zelanti’ nasuprot ‘crvenih’ koji su bili vjerni Napoleonu i pozitivno nastrojeni prema njegovoj ženidbi.
 
Pio VII. je oscilirao između dviju tendencija, ali 25. siječnja 1813. potpisao je- iscrpljen od borbe- jedan ugovor između Svete Stolice i cara, kojim odobrava i neke uvjete koji nisu bili u skladu s katoličkim naukom. Dokument nazvan ‘Konkordat iz Fontainbleaua’ (usp. tekst u: ‘Enchiridion dei Concordati. Due secoli dei rapporti Chiesa-Stato’, EDB, Bologna, 2003., br. 44-55) prihvaćao je u načelu podložnost Svete Stolice auktoritetu francuske države, stavljajući zapravo Crkvu u careve ruke. Taj čin u kojem je papa djelovao javno kao poglavar Katoličke Crkve, od suvremenih je katolika odmah bio prosuđen kao katastrofalan i takvim ga još smatraju crkveni povjesničari. 
Otac I. Rinieri koji je tri sveska posvetio studiju odnosa Pija VII. i Napoleona, piše da je ugovor iz Fontainbleaua bio ‘poguban kako za suverenitet rimskog prvosvećenika tako i za Svetu Stolicu samu’ (‘Napoleone e Pio VII (1804.-1813.). Relazioni storiche su documenti inediti dell’archivio vaticano’, Unione Tipografico-Editrice, Torino, 1906., sv. III, str. 323), i dodaje ‘kako je moglo doći do toga da se Sveti Otac Pio VII. dade navesti da potpiše jedan ugovor koji je sadržavao tako katastrofalne uvjete, fenomen je čije objašnjenje nadilazi prava povijesti’ (isto, str. 325).
 
Kardinal Bartolomej Pacca (1756.-1844.) spominje u ‘Memorie storiche’: ‘Nemoguće je opisati mračan dojam i loš učinak koji je donijelo objavljivanje toga konkordata’. Nije nedostajalo onih koji su ga oduševljeno pozdravili kao i onih koji su ga tiho kritizirali jer se- bilo iz servilnosti, bilo iz krive bogoslovne doktrine- nisu usudili to javno reći. Kardinal Pacca, papin državni podtajnik, pripadao je onim kardinalima koji su- nakon što su uzalud pokušali odgovoriti papu od potpisivanja- rekli da nema drugoga lijeka za skandal učinjen katolištvu i za vrlo tešku štetu, nego da papa brzo povuče i generalno poništi ugovora, te su ukazivali na dobro poznati primjer pape Paskala II. u crkvenoj povijesti (‘Memorie storiche’, sv. II, str. 88).
 
Došlo je do povlačenja. Pred prigovorima kardinala ‘zelanata’, Pio VII. je u velikoj poniznosti prepoznao svoju pogrješku i 24. ožujka napisao Napoleonu sljedeće: ‘O tom dokumentu, premda smo ga potpisali, Vašem Veličanstvu kažemo isto ono što je i Naš predšasnik Paskal II. u jednom drugom sličnom slučaju rekao o spisu koji je potpisao, a koji je išao u prilog Henriku V.- zbog čega mu je savjest dala razloga da se pokaje- ‘kako smo ono pismo prepoznali kao pogrješno, tako ispovijedamo Naše loše djelo, i s pomoću Božjom želimo da se odmah izmijeni, tako da ne nastane nikakva šteta za Crkvu niti za Našu dušu’ ‘(‘Enchiridion’, cit., br. 45, str. 16-21). 
 
U Italiji se još nije bilo pročulo o papinom povlačenju potpisa, nego samo o potpisanom konkordatu. Stoga je časni Pio Bruno Lanteri koji je vodio pokret ‘Amicizie Cattoliche’odmah sastavio tekst u kojem je oštro kritizirao papin čin i među ostalim napisao: ‘Kaže se da Sveti Otac može činiti sve ‘quodqumque solveris-quodqumque ligaveris (što god razriješiš-što god svežeš) itd. To je istina, ali ne može činiti ništa protiv božanskog ustroja Crkve. On je namjesnik Božji, ali nije Bog niti smije razrušiti djelo Božje!’ (‘Scritti e documenti d’Archivio, II, Polemici-Apologetici’, Edizione Lanteri, Rim-Fermo 2002., str. 1024 (str. 1019-1037)).
 
Časni Lanteri koji je bio gorljivi branitelj papinstva, dao je mogućnost usprotiviti se papi u slučaju zablude, znao je da je moć pape vrhovna, međutim, nije bezgranična niti samovoljna. Papa, kao i svaki vjernik, mora poštovati naravni i božanski zakon čiji je zaštitnik po božankom mandatu. On ne može mijenjati niti vjerska pravila niti božanski ustroj Crkve (npr. sedam sakramenata), kao što ni svjetovni vladar ne može promijeniti fundamentalni zakon kraljevstva, jer se- kako Bossuet podsjeća- njihovom povrjedom ‘tresu svi temelji zemlje’ (Ps 81, 5) (Jacques-Benigne Bossuet, ‘Politique tirée des propres paroles de l’Ecriture Sainte’, Droz, Ženeva, 1967. (1709.), str. 28).
 
Nitko ne bi mogao optužiti kard. Paccu da se presilovito izrazio ili Pija Brune Lanterija za manjkavu povezanost s papinstvom. Konkordati, motupropriji, apostolske konstitucije, enciklike, bule, brevi samo su legislativni akti koji izražavaju papinsku volju, ali nisu nezabludivi, osim ako papa pri promulgaciji nema nakanu definirati točke o doktrini ili o moralu na obvezujući način za svakog katolika (usp. R. Naz, ‘Lois ecclésiastiques’ u: ‘Dictionnaire de Théologie catholique’, sv. VI, coll. 635-677).
 
Motuproprij pape Franje o ništavosti braka upravni je čin koji se može diskutirati, a i sljedećim upravnim aktom povući. Motuproprij ‘Summorum Pontificum’ pape Benedikta XVI. o tradicionalnoj liturgiji često se diskutirao i kritizirao (usp. primjerice sučeljavanje A. Grillo-P. De Marco, ‘Ecclesia universa o introversa. Dibattito sul motu proprio Summorum Pontificum’, Edizioni San Paolo, Cinisello Balsamo (MI), 2013.).
 
Motuproprij pape Franje koji predstavlja njegov do sada najrevolucionarniji čin upravljanja, još do 8. prosinca nije na snazi. Je li nelegitimno tražiti da se na Sinodi diskutira o toj bračnoj reformi i da jedna skupina kardinala ‘zelanata’ zatraži njegovo ukidanje?”
Pročitajte još tekstova prof. dr. de Matteia:

Vezani članci